Nakon nedavnog slijeda od nekoliko zanimljivih koncerata, ali i pomalo napornih za stajanje u mjestu, koncert Micka Harveyja, koji se održao u gornjoj polovici kluba NKC Park, bio je prilika za nešto ugodnije i udobnije uživanje u glazbi u sjedećem aranžmanu koji ionako više priliči njegovoj polaganoj kantautorskoj glazbi. Nakon odličnog koncerta održanog u Zagrebu prije pet godina Harvey se sada vratio kako bi predstavio novi album Sketches From The Book Of The Dead (usprkos egipatskim i tibetanskim Knjigama mrtvih, svaki puta kad izgovorim taj naslov nekako počnem pjevušiti Feltovu 'Sunlight Bathed The Golden Glow').

Nastupio je sam, na električno akustičnoj gitari, samo u pratnji samozatajne Rosie Westbrook na kontrabasu (koja je sudjelovala i na snimanju ovog i prethodnog albuma) koja nije ovdje došla čavrljati već opako svirati taj svoj elegantni, tanki električni kontrabas i uživati u tome. Na nekoliko se pjesama latila i gudala i njime proizvodila sablasne distorzije koje kao da dočaravaju jezive transformacije duše i tijela, omaške kao stvorene za kakav Lynchev film. Od "specijalnih efekata" tu se našlo i Harveyjevo nježno fućkanje na Home Is Far From Here, više nalik na krhki zvuk panove frule od kojeg se lagano kostriješe dlačice na vratu. Općenito je prevladavala mračna i prigušena atmosfera, prikladna kulisa za priče o ubojstvu iz strasti (kao u The Ballad of Jay Givens), skitnicama, lutanju noću daleko od kuće (Home Is Far From Here), izgubljenim dušama, prekinutim prijateljstvima i svim ostalim životnim udarcima.

Ne bi tu bilo teško zamisliti usamljenog kauboja s mamuzama na čizmama koji se polako vuče ogoljenim, prašnjavim prostranstvima šiban vjetrom i umoran od lutanja i od života. No usprkos toj pomalo noir atmosferi, gotičkom countryju, ako hoćete, Harveyjeve balade zvuče toplo i bogato, čak i u pratnji samo dva instrumenta. Osjeća se utjecaj prethodnog benda The Bad Seeds (ili je pak to bio njegov doprinos Nicku Caveu), no moguće su usporedbe i s Davidom Eugenom Edwardsom (Woven Hand), također poznatom po kanaliziranju teških emocija i polaganom, potmulom zvuku (October Boy).

Pred kraj je pak odsvirana veselija i dinamičnija Hank Williams Said it Best na zahtjev obožavatelja iz publike, a sam je Harvey bio i više nego voljan ostati na druženju i čavrljanju nakon koncerta još jednom pokazavši kako je druželjubiv i simpatičan tip.

andrea // 24/10/2012