Koncert Mick Harveya & Amande Acevedo održan je u Vintage Industrial Bar 14. svibnja 2026. kao dio programa Beyond Jazzg. Možemo reći da je Beyond Jazzg hvale vrijedan side project ili off program koji uz renomirane jazz izvođače u sklopu Jazzg dovodi i neke žanrovski nesvrstanije kantautorske umjetnike. U sklopu tog programa prije par mjeseci je već nastupio Vlado Kreslin a očekuju se i drugi izvođači u budućnosti.

Moj prvi susret s dvojcem Harvey/Acevedo (Australija/Meksiko) dogodio se prije nešto malo manje od dvije godine u Puli u klubu Kotač ili za znalce Rojcu. Link. Ostali su mi u lijepom sjećanju.

Ovaj put došli su u malo izmijenjenom sastavu, odnosno s pojačanjem, a u međuvremenu su i izmijenili setlistu pa nije bio dojam reprize.

Znamo da Vintage Industrial Bar nije prevelik prostor pa sam se nadala intimnoj atmosferi i ne pre velikoj gužvi. No u kafiću pred VIB-om je bilo dosta živahno, ljudi su se družili uz napitak po izboru. Ušli smo odmah da zauzmemo strateška mjesta (uz tonca) prije nego nahrupe unutra. Na malo bolji pogled dobar dio publike je prije pripadao Mickovoj generaciji nego Amandinoj ili bi mogli reći koncert su uglavnom pohodili glazbeni znalci, poklonici lika i djela Micka Harveya.

Koncert je započeo oko 21:15 uvodnim govorom predstavnika organizatora Ivana Laića koji nas je ukratko upoznao s Beyond Jazzg programom i večerašnjim izvođačima. Za početak najavio je Andrew McCubbina kao Mickovog suradnika koji će nam se svidjeti ako volimo Nick Cavea i Matta Bernigera iz The Nationala, potonjem je malo i nalikovao iz mraka i bez naočala za daljinu. McCubbinu se na pozornici pridružio Henry Hugo iz Melbournea. Dečki su odsvirali na gitari i bas gitari svojih 4 - 5 pjesama koje su nas suptilno uvele u glavni nastup večeri. Do sada nisam slušala McCubbina niti sam upoznata s njegovim repertoarom pa mogu samo prokomentirati da dečki solidno sviraju. Bio je tu neki spoj folk bush country bluesa akustičnog 2menbenda. Zadnju pjesmu odsvirao je na klavijaturama dok je Hugo ostao na basu. Kasnije su se u nekoliko pjesama pridružili ostatku Harvyjeve ekipe. Kada su dvojica pratećih glazbenika, iskusnih multinstrumentalista, Giorgio Valentino, kao glavni gitarist, Yoyo Röhm klavijaturista te Amanda Acevedo, vokal, zauzeli svoje pozicije, na pozornici se pojavio Mick Harvey i na oduševljenje prisutnih pozdravio sa "Dobro veče". Mali trud ali lokalcima puno znači.

Koncert su započeli pjesmom "Milk And Honey" obradom američkog folk kantautora Jacksona C. Franka čijim radovima su prošle godine posvetili cijeli hommage album "Golden Mirrors: The Uncovered Sessions Vol. 1", u nastanku je i vol.2 ali ovaj put će se baviti nekim drugim autorom. Nakon prve uslijedile su još dvije pjesme s tog albuma "Golden Mirror" i "Cover Me With Roses" - satkane od tuge, sjete i ljubavnih gubitaka. Uz pjesme sa albuma "Golden Mirrors" Mick je nekoliko puta također sa nekom sjetom u glasu spominjao svoj solo album "Five ways to say goodbye" s kojeg smo čuli "When we were beautiful and young" obojanu nostalgijom za vremenima i ljudima koji više nisu uz njega, kao i "We had an island".

Ponovno se vratio "Golden mirrors" sa "Marcy's song" (koju je pjevala sama Amanda), "The Night of the Blues" i "The Visit". Našle su se tu još i pjesme "Dream of Serpents" nova pjesma koju je u Vintageu prvi put odsvirao u novom aranžmanu "za probu". Među novima nesnimljenima bila je tu i "The Greatest Delight" kao i "Perfect Storm" kojom je na bisu zatvorio koncert. Koncert su upotpunile obrade (koje navodim bez posebnog redoslijeda) "Phantasmagoria In Two" Tima Buckleya po kojoj su nazvali svoj prvi zajednički album, "Bonnie & Clyde" Sergea Gainsbourga kojeg Harvey posebno cijeni i ,znali ili ne poštovana publiko, nasnimio je čak četiri albuma njegovih obrada (Dragi Mick less is more) te "Slow-Motion-Movie-Star", pjesmom PJ Harvey s kojom je surađivao u prošlost (no relation PJ Harvey - Mick Harvey).

Od svih pjesama koje su ostavile poseban dojam na mene na prošlom koncertu, u biti izveli su samo jednu i to isto cover ali u drastično izmijenjenom aranžmanu od originala "Love is a battlefield" Pat Benatar. U originalu zvuči kao borbeni poklič dok ovdje postaje ljubavna serenada a Mick trubadur.

Mislim da sam nabrojala sve ali za svaki slučaj priložiti ću i sliku setliste koji je gorljivi fan nažicao od Micka a tajnim putevima slika je došla i do mene. Nakon koncerta najavljeno je i druženje s izvođačima ali kako je bio radni dan odnosno slijedilo je radno jutro to nisam dočekala.

Nemam apsolutno nikakve zamjerke večerašnjem nastupu. Glazbenici su iskusni, međusobno odlično surađuju, Mickov dublji muški "sjetni" tenor skladno se nadopunjuje Amandinim mezzo sopranom. Funkcioniraju kao ujak i nećakinja, da ne kažem otac i kći, zreli dio dua daje stabilnost i podlogu, dok mlađi unosi svježinu i energiju za budućnost. Dobro je vidjeti kad glazbenik u tim godinama još ima inspiracije za nešto novo, propitkuje, istražuje, gradi, raduje me vidjeti kuda će krenuti dalje.

Jedino mi je bilo žao što nije bilo nikakvog mercha jer je i album "Golden mirrors" vrlo ugodan uhu. Možda bude kod nekog drugog susreta.

Ne spomenuh, prije koji tjedan dvojac Harvey/Acevedo su odsvirali koncert u Puli a nakon Zagreba putuju u Split, tako da svakako postoji šansa da će se još koji put vratiti.

nina kc // 15/05/2026