Meni prvi, a inače valjda i već treći ili četvrti put, legendarni američki vokalno instrumentalni sastav (ili je možda bolje reći instrumentalno-vokalni) Tuxedomoon pohodi ove krajeve i nastupa pred zagrebačkom publikom. Moram priznati da me glazba Tuxedomoona nekako zaobilazila kroz sve ove godine. Nisam pretjerano upoznat sa tom sad već davnašnjom američkom eksperimentalnom scenom s kraja sedamdesetih i iz ranih osamdesetih, koju su uz ove česte zagrebačke goste činili ništa manje legendarni bendovi kao Pere Ubu, The Residents ili Devo. Jedan poseban, pomalo zaboravljen, ali ipak izuzetno utjecajan glazbeni pravac. Možda pisati izvještaj s koncerta benda čiju glazbu ne poznaješ dovoljno može biti prilično nezahvalan izazov, s druge strane ovakav odnos osigurava više objektivnosti u izvještavanju.... Ne znam što se to zbiva u zadnje vrijeme, ovo je već drugi koncert na koji idem u relativno kratko vrijeme a da je došlo do nekih organizacijskih problema koji mogu ugroziti uspjeh koncerta (Gravenhurst u Močvari je bio prvi takav "problematičan" koncert). Ovoga puta početak koncerta čekali smo nekoliko sati. Prvo je ulaz u Tvornicu odgođen s 21h na 23h, a onda smo čekali početak svirke do čak 00,15h (u Tvornici su u međuvremenu puštali Springsteenov "Best of" album pa smo se čekajući barem napjevali). Konačno, nekih desetak minuta nakon ponoći na stage se popeo Blaine L. Reininnger i ispričao na kašnjenju, objasnivši kako im je aviokompanija izgubila bas gitaru, što je ipak valjana isprika za mnoge sate čekanja. Steven Brown, drugi dio kreativnog dvojca Blaine L. Reinninger- Steven Brown, kao glavne utjecaje na glazbu Tuxedomoon naveo je Briana Enoa, Davida Bowiea, John Cagea, Bernarda Herrmanna, Nina Rotu, Igor Stravinskoga i Ennia Morriconea, a i glazbu Radioheada, Claude Debussya, Milesa Davisa, Michaela Nymana i Velvet Underground. Utjecaje nalaze u pravcima punk rocka, jazza, tanga, post-punka, a izgleda da još nisu otkrili post rock. Ponešto od svega toga moglo se doživjeti u njihovom live nastupu. I opet, kao na nekim post-rock koncertima, pomiču se granice između rocka i jazza, rocka i klasike, ali i između rock koncerta i performancea. Naime, uz multinstrumentaliste Reiningera i Browna, basista Petera Principlea i trubača Luca van Lieshoutea, na koncertima Tuxedomoona sudjeluje i filmski umjetnik Bruce Geduldig, zadužen za vodviljske intermezzoe između pjesama i povremena kreveljenja u kameru uz maske ili već neke druge prateće efekte. U svakom slučaju, izgleda zanimljivo i unosi određenu dinamiku u relativno statični scenski nastup Tuxedomoona. Unatoč relativnoj statičnosti klasičnih ili jazz glazbenika, Tuxedomoon su ipak komunicirali s zagrebačkom publikom vidno iživcirano dugotrajnim čekanjem početka koncerta. Nakon prvih nekoliko skladbi i mlakog pljeska Reininger je upitao je li to cinični aplauz, ukazavši i na njihov vlastiti umor i razočaranje zakašnjelim početkom. Nakon toga je atmosfera u Tvornici malo ipak živnula, i publika se prepustila muziciranju ovih zaista vrhunskih glazbenika u hladnoj zagrebačkoj noći. Koncert je potrajao dobrih osamdesetak minuta i bilo je to stvarno posebno iskustvo za osjetila sluha. Nastup ovih glazbenih veterana bi se najbolje mogao okarakterizirati kao: moćan. Iako nisam osobito dobar poznavatelj njihova opusa, primijetio sam da je izostala njihova možda najpoznatija skladba "In a matter of speaking" (koju inače izvodi i u nas neobično popularni cover band Nouvelle Vague), a izostala je i od publike tražena stvar "Jinx", ali su odsvirali u modernijem aranžmanu svoju davnašnju skladbu "No tears". U dubini zagrebačke noći publika je uspjela iznuditi ipak jedan oproštajni encore.

Iako su nepredviđene okolnosti zaprijetile neuspjehom ovoga koncerta, profesionalnost, sviračka vještina i energija ovih veterana alternativne glazbe ipak su spasile stvar. Bila je to jedna ugodna noć vrhunske alternativne glazbe.

lovel // 05/11/2012

> vidi sve fotke // see all photos