Zadnjih par godina kad krenem na godišnji, ubacim se u digitalni detox i sumanuto gutam knjige. Bude tu svega kaj mi dođe pod ruku, pa i stručne literature i onda kad podvučem crtu skužim kolko bi mogo pročitati i kroz godinu samo da ne vrtim taj fejzbuk i 1010 colours match. I ove godine sam dobro krenuo, a knjiga koja me odmah obuzela je "Shane MacGowan Divlja odanost - biografija frontmena Poguesa" od Richarda Ballsa u izdanju Rockmarka i hvala creskoj knjižnici koja je super opskrbljena.

I sad kakve to veze ima s Caveom... Jest to da je tijekom čitanja poginuo Glen Hansard, koji je na Shaneovom ispraćaju moćno otpjevao Fairytale of New York. A na istom ispraćaju je i Cave otpjevao A Rainy Night in Soho. I dalo bi se tu još poveznica povezati, no to ću u textu u Glenu, za koji još skupljam snage, jer ne mogu vjerovati da ga neću vidjeti uživo, nikad.
I tako dođe taj dan, dan prije Oluje, kolega me skupi i odemo za Pulu. Bio je toplinski val s toplinskim udarima, a sa svih strana imao sam flešbekove od prošle godine iz Manchestera, gdje je iz zvučnika po gradu njurgao Liam hidrirajte se. I mi smo se zahidrirali s par piva prije i tijekom koncerta i nije mi bilo žao dati 9 eura za pivo kad mi je ostala Bad Seed čaša.
U 21 na scenu su izašlo 6 Bad Seedsa, 4 pomoćnih pjevača i pjevačica i njegovo veličanstvo "princ tame" Nick Cave. I krenuli su sa Get Ready for Love, a već na drugoj, From Here to Eternity bio je na publici i u publici. Koji start.
Onda je najavio Wild God, a neko mu vikne nešto drugo, pa veli "NO", al ipak je Train Long Suffering, da bi uslijedlia prethodno najavljena s njim za klavirom.
Prvi vrhunac bio je uz Tupelo u kojem ga je bilo posvuda, udaraljkaši Mullins i Sclavunous se mijenjaju skoro pa u hokejaškim izmjenama, Colin Greenwood, koji u nedostatku aktivnosti s Radioheadom pumpa gotovo neprimjetno, Vještica istaknut naprijed u skoro istoj poziciji ko Ellis, a on u svojoj poznatoj pogrbljenoj pozi i u svojem filmu mijenja gitaru, violinu, sintove, dok jedina žena u bendu Carly Paradis drži harmonije na okupu. Četvero pjevača otraga daje moć svakoj pjesmi. Slušam njih i postajem svjestan da to sve što čujemo je uživo, nema matrice, nema snimljenih dionica. Samo nogometna momčad koja napada brojno jačeg protivnika - publiku. A publika je u deliriju, ljudi oko nas već oko polovice koncerta padaju u nesvijest od vrućine, i možda još nekih dodataka.
A oni malo smiruju, i Cave kaže da mu je vruće, pa kreću sa Carnage ("maybe greatest song ever written"), Joy, Rings of Saturn i Bright Horses. Dobro, došla je i Henry Lee, te se spustila Janet otpjevati to s njim. Nije došla PJ. Sorry. Nije ni Kylie. Šteta.

I onda već idemo prema kraju. Mercy Seat, malo mlačnije od očekivanog al meni se svidjela, jako je dobro ostarila ta pjesma. Na Papa Won't Leave you Henry, hoda po ljudima i ispituje ih dal pate. Weeping Song posvećuje Blixi i kaže "Blixa is here", a prije nego počne Hollywood, posljednju u regularnom setu, otkriva nam da to nije posljednja zapravo i da će se vratiti. Uz pjesmu vrti se i hrvatski prijevod, koji se čini dosta besmislen i nekak mi ne paše ta pjesma za zatvaranje seta.
Vraćaju se sa City of Refuge, po želji nekog iz publike ide Stranger than Kindness i kaže da ako bude katastrofa da će odgovoran biti onaj koji ju je naručio, no čini se da su ipak bili pripremljeni za nju jer se vrtio text pjesme iza njih. Predstavljanje benda ide uz Nobody's Baby nakon čega Cave ostaje sam i daje nam Into my Arms uz klavir. Nema se tu kaj dodati, to je bilo davanje sebe, kao i obično. Možda mi nije to bio njegov najbolji koncert, al daleko od toga da je bilo manje od odličnog. Nijanse su te koje se gledaju uz Cavea i Bad Seedse.
A nakon što smo izašli van iz Arene, uslijedio je putopis uz sendvič u Primaveri, noćni bus do Rijeke, burek Kod Braće i jutarnji bus na najdraži otok. I ne, nisam bio sam u noćnom busu...

pedja // 05/08/2026

PS: Ostale fotke stižu...