Mogli ste sinoć otići na Electronic Beats festival ili na Brucošijadu FER-a, ili na drugi koncert američkih stonera Dead Meadow u tri dana u Zagrebu, ili ste mogli ostati doma. No, sigurno niste pogriješili ako ste otišli u Tvornicu. Trebalo im je trideset godina da dodju u Hrvatsku. Ne bas točno trideset, kao što je i Ira Kaplan, alfa i omega grupe Yo La Tengo simpatično primijetio prilikom pozdrava.
Zbog neuobičajeno koncipiranog koncertnog programa, moglo bi se reći da smo privilegirani i da je ipak vrijedilo čekati tih 29 godina. Yo La Tengo zbog svojeg izrazito zanimljivog i "svojeg" muzičkog izraza kroz godine rada stekli su kultno sljedbeništvo u svjetskim razmjerima a pokazalo se to i na koncertu u Tvornici i u Hrvatskoj, a bome i u regiji. Jer moglo se u dvorani čuti i slovenskog, a bome i srpskog. Trojka, Ira, Georgia i James, zajedno je cijelo to vrijeme, a osim što svo troje pjevaju praktično ravnopravno podijeljeni po pjesmama, i sviraju sve i svašta. No dobro, Ira svira samo gitare, od onih koje izgledaju kao da su uz njega od samih početaka do nešto ljepših i novijih. Georgia, supruga mu, većim dijelom je za bubnjevima, al' ulovi se i za gitaru i klavijature ako treba. James, od nas nekolicine popularno nazvan Pahuljica, ima neodgovarajući glas za svoj stas, no ugodan i, neki su primjetili, bolji od "glavnog", a zasvirao je gitaru ili bas, te ponekad klavijature. Koncepcija koncerta, prvo lagano i tiho pa poslije brže i bučnije, uz malo pauze, pokazala se kao odlična. Minimalistički uređena pozornica s tri drvca s njihovog novog albuma, "skraćeni" bubnjevi, akustična gitara i tek ponekad uštekana gitara ili bas i moglo je početi putovanje kroz karijeru YLT-a. Krenuli su s ogoljelom i predivnom Ohm, pjesmom koja otvara novi album "Fade". To je ujedno bila i jedina pjesma koja je te večeri doživjela dvije verzije. Svaka je bila zanimljiva na svoj način i teško mi je reći koja mi se verzija više svidjela. Pogotovo zato jer je ta pjesma, iako nova ušla vrlo brzo u moje YLT favorite svih vremena. Two Trains, Point of It, I'll Be Around, s novog albuma uz poneku stariju, te četrdesetak minuta u prvom dijelu fino su nas pripremili za nastavak. Bilo je tu onih koji su se oduševljavali sa svakom novom pjesmom, a čini se i da je nakon svake sve jači i jači pljesak bio. U pauzi su se drvca preselila na kraj stejdža i ortkrila novu bateriju bubnjeva, velika pojačala i stalak s dvadesetak gitara. Sve u svemu spremala se grmljavina kakvu je na kraju i očekivala većina koja je došla te večeri. Irine gitare su prštale na sve strane. Bile iznad glave, uz pojačala, mikrofone, na podu… Izmjenjivale su se stare i nove pjesme, obrade koje toliko vole svirati, mijenjali su se i vokali i teško je bilo ne uživjeti se u ovo povijesno putovanje na koje su nas odveli članovi benda. Asocijacije su se pojavljivale same i kod svakog posebno budile su osobne osjećaje. Ohm, uz Irino skakanje u publiku, i Blue Line Swinger, uz distorzije jače i od nedavno plasiranih A Place to Bury Strangers, za kraj regularnog dijela, doveli su nas do ekstaze, i ostavili suhe, a taman smo se svi bili zagrijali. Srećom i bend je tako mislio pa su se vratili ne na jedan nego na dva bisa. Uz simpatičnu obradu Accident, Electric Elsa s Jamesom na glavnom vokalu i country verziju What Can i Say, koju je otpjevala Georgia, u stilu "ne da mi se i malo mi je neugodnjak, al dobro", te još dvije meni nepoznate obrade na drugom bisu ipak su i one najveće cjepidlake zadovoljili. Ako ne najbolji, onda je ovo sigurno bio među najboljim koncertima ove bogate koncertne godine, a zbog dobrog ponašanja nadam se da će nam se vrlo brzo vratiti.

pedja // 09/11/2013

> vidi sve fotke // see all photos