Večer je prema očekivanju otvorio riječki dvojac LEIFERT predvođen vitkom i visokom Petrom koja je svoju glazbenu laptop i synth pratnju predstavila kao Đinu. Misteriozna Đina, zamaskirana poput članova The Residents, nabacila je kaubojski šešir, tamne cvikse prekrila valovitim šiškama, napućila usne, malo zadignula minicu i uspjela zavarati mrežastim čarapama ponekog u malobrojnom auditoriju da je zanosna koketa. Detalji nisu važni... Ovaj štos bi mogao potrajati na dulje staze, efektan je.
Nastup im je bio klasičan povratak u rana vremena synth-pop duet bendova (Soft Cell, Yazoo, Eurythmics, Blancmange) gdje ulogu kompletne infrastrukture obavlja praktički samo jedna osoba uz poneke iznimke. Petra je većinom svirala bas i povremeno se pozabavila synthom, dok je Đina obavljala sve ostale programske i manualne manipulacije svirke na licu mjesta. Izveli su cijeli opus debi albuma "Leifert" iz 2013. godine, nažalost nismo čuli niti jednu novu stvar, malo su rasplesali ponekog u publici i to je to. Nije bilo statično, ali je manjkalo kontakta s publikom u svoj onoj ledenoj Petrinoj strasti potenciranoj visoko postavljenim kriterijima 'nedodirljivosti' synth-pop zvijezda koje su još i dodatno sugestirali prateći art video efekti preko cijele pozornice.
Što se DISKURZA tiče, stvar je dakako posve drugačija. Osim što je vođa Bojan Bajić od zadnjeg koncerta u malom pogonu Tvornice prošle godine promijenio kompletnu postavu oboružavši se s još jednim gitaristom (Dino Grgurić), te više nisu trio nego kvartet, njihov nekadašnji punk izrastao je u vrlo smion alternativni rock na rubovima post-grungea i stonera s heavy riffovima, disonantama i brojnim međuigrama. Ritam sekcija je funkcionirala vrlo metalski. Heavy/hard-rock. Mada se ne može stoposto ukalupiti u taj fah (bubnjar Andro Manzoni iz Zli Man jedino ne prakticira blastbeatove), ipak su bliže klasici tvrdih bendova nego li sirovom punku iz 1977. isto kao što su to primjerice bili P.I.L. na albumu "Album" s Ginger Bakerom na bubnjevima, te Tony Williamsom i Steve Vaijem na gitarama.
Punk im je kao osnovica i dalje ostao u korijenima, no sve se više ističe tvrdi rock kojeg ima u izobilju pa su sa sjajnog debija izveli samo tri pjesme - "Oksimoron", hit "Debela glava" i pred sam konac "Razgledi" u potpuno drugačijim aranžmanima i zvučnim referencama. No, niti drugi album "Nova stvarnost" (2011) nije bio ništa više prezentiran; također su s njega izveli tri komada - "Slijepi smjer", "Sasvim sigurno" i "Kružno dno", da bi ostatak repertoara napucali s materijalom friško objavljenog albuma "Puls".
Ako ste album već uspjeli poslušati, te kao što je bilo vidljivo, niste došli na koncert, propustili ste jedno posvemašno iznenađenje koje je dočekalo i šačicu prisutnih promatrača. Album se naime, veoma razlikuje od ove žive svirke. Tamo gdje su nafilani synthovi i ambijentalne harme u ovoj živoj varijanti ih popunjavaju gitare dajući pjesmama sasvim drugačiji šmek. Tvrdi i žestoki rock/grunge po kome Diskurz sada najviše od svega asocira na živa izdanja The Godfathers i Let 3 iz cirka vremena do albuma "Peace" odprije ravno dvije decenije.
Tempovi su bili moćni državši centralnu kariku čitave osnovice (bubnjar je došao iz metalcore voda) u kojoj su gitare kakofonično i resko frcale distorzijama kojih imaju napretek. Možda ne bi bilo loše jednu gitaru staviti u mekši tretman jer ovako daju heavy naboj koji odvaja od punka, no meni osobno se doimalo po ukusu, a kako sam primijetio, niti publika nije imala ništa protiv ovako teškog zvuka. Energije im nije manjkalo: Bojan se dobro iscijedio u zanosima riffačina i gromkih režavih vokala, tako da su na koncu konca pjesme "Riff", "Lov", "Hodaj", "Besmrtna", "Šut" i potencijalni hit "Puls" (plus stariji radovi "Pojačaj me", "Ralje" i "Obscura") zvučale u tvrdom punk-rock formatu kakav, ruku na srce, domaćoj sceni upravo manjka.

Bojan prije svega je pokazao znatan odmak i zrelost vlastitih referenci koje neprekidno iz sezone u sezonu nadograđuje, te s tko zna čime će nas iznenaditi na nekom novom živom susretu. Možda je ovo način, metoda i put po kojim će se dalje valjati zvučna karijera benda. Uzbudljiv je izraz, divlji, neukroćen i ima mnoge atribute za daleko uspješniju budućnost nego li je to bio slučaj s odličnim, ali jalovo prihvaćenim prethodnim albumom.
Samo ne razumijem baš najjasnije zašto se na ovako kvalitetan bend još uvijek ne može okupiti barem stotinjak ljudi kad punkera, rockera i alternativaca u metropoli ima na svakome čošku ko' redova za čekanje na reciklažnim punktovima za plasiku i flaše. Ne vjerujem da je upad od 40 kuna bio previsok za bend koji ima tri zvanična albuma. Više vjerujem da velika većina niti ne zna za bend, te da nije dovoljno marketinški i promoterski ubrizgan u medije, kao i činjenica da njihove pjesme, nažalost, nemamo prilike uopće slušati na našim radio stanicama gluhim za nove bendove. Prolazeći prije koncerta uz krcate terase Hard Placea i Spunka, te se prisjećajući fijaska prije godinu dana u Tvornici i ovih 30-tak promatrača (za svaki album po 10 ljudi) ulijevaju neku nadu da će bendu nakon četvrtog albuma doći još barem deset novih ljudi. A ako se tako nastavi, na desetom će ih biti stotinjak. Zato bi bendu bilo bolje da odmah napravi deseti album...

horvi // 06/04/2014

> vidi sve fotke // see all photos