Ma što da se priča… Tri sjajna benda, 8 glazbenika i skoro toliko isto publike uključujući šankera, ton-majstora i Ljubu iz Babilonaca koja se, nemam pojma kako jer nisam niti pitao našla kao prodavač karata za nas petoro koji smo iz Zagreba došli na ovaj koncert. Zanimljivo, moje ime je bilo na spisku akreditacija mada je nisam tražio (hvala dobročinitelju s nebesa gdje god bila). Bilo je tu još par ljudi - vjerojatno redar koji je našem revnom i slavnom DJ Ivan Krželju stalno smetao da ne smije i ne može snimati video-zapis koncerta, te još nekoliko osoba čije osobne karte nisam provjeravao, ali i oni su, po svemu sudeći bili u nekoj press službi budući da su fotkali.

I gledaj sad. Prije koncerta, tamo negdje oko 21.30h dok su još uvijek bile tonske probe, skoknuli smo do prvog birca na jedno pićence, naravno, upali smo u razgovor o mjuzi i svemu oko nje, a u tom velikom prostoru (nikako ne mogu zapamtiti njegovo ime) bilo je, pa skoro 100-tinjak ljudi, a možda i više. Ono, klasika nobles preštimanih korzo okupljališta, house trešti sa zvučnika, u velikoj dvorani su stacionirani bubnjevi, vjerojatno se očekuje neki gažerski bend da zasvira Magazin, Severinu i Lady Ga Ga (Kaja GooGoo, hahaha), te smo se nakon jedne runde vratili u Regenerator jer se izdurati nije moglo dulje. Još na samom dolasku kad smo skupljali ekipu po metropoli, diskutirali smo o tom večerašnjem koncertu, a ja sam bio skeptik imajući u vidu da su Diskurz preurbani i premoderan rock bend za publiku koju sam viđavao na HGF-u, odnosno za ukus Zabočana. Da su hard/heavy u oldschool maniru Motorhead, AC/DC, garažni rock poput Majki i Brejkersa, ili neki surogat punk a'la Pivo, zabavljači poput Pušenja ili u najblažem smislu rečeno prožvakani klišejisti s tipičnim retro šmekom (da ne kažem Thompson ili Brkovi), e, onda bi stvar bila posve drugačija, te bi i preostala dva izvođača barem nekoga zainteresirali.

Naravno, kad smo se vratili u Regenerator, sreli smo iste ljude koje smo vidjeli i prije nekih cirka sat vremena, ono što se kaže, nitko više nije došao. U onoj velikoj nekadašnjoj tvorničkoj hali samo nas desetoro ili koliko nas je već bilo. Koncert za zidove i par duša koje su istinski došle da gledaju i slušaju bendove, dok onih stotinjak zavaljenih po foteljama i stolovima uz prenos neke nogometne utakmice koju nitko nije doživljavao samo pedesetak-stotinjak metara dalje to nimalo nije zanimalo, a uopće me interesira 'oli su oni znali za ovaj koncert...

Kako god, bendovi se nisu obrukali. Znam da im nije bilo ugodno nastupati na ogromnoj pozornici za šaku ljudi koju mahom poznaju iz viđenja ili iz medija, te da su se osjećali samotno, možda čak i degradirano, poniženo i vjerojatno uvrijeđeno, no upravo to im je dalo poticaje da ostvare full nabijene role i izbace sve frustracije, karikirano govoreći 'pička im materina koliko smo truda uložili da dođemo do pozicija ovako uigranih bendova, e, sad će vidjeti svi koji nisu došli što propuštaju'. Priča kaže da su Nomeansno najbolji koncert u karijeri održali negdje tokom 80-ih svirajući samo za šankera i prodavača karata, a ja sam bio na jednom koncertu u Saxu 2009. kada su čakovečki fantastični Fall Out Trio svirali samo za mene, ton-majstora i barmena koji je uglavnom cijelo vrijeme bio vani i pušio jer nije imao posla.

Intiman koncert otvorili su odlični SYNTHETIC SCAR, nekad četverac, a danas trojac iz Novog Zagreba koji je 2012. objavio fenomenalan debi "Single Casuality" s jasnim referencama modernog nu-metala. Nažalost, taj trend očito još nije nikome udomaćen u Zaboku mada, istinski govoreći, njihov stil ima jako bliske poveznice sa svim elementarnim subjektima hard/heavy žanra od Black Sabbath, Zeppelina i AC/DC do najsuvremenijih, ah, neću o tome jer to izgleda nikoga uopće ne zanima... Selo naše malo kakvo jeste prije će nabaviti najnoviji Iphone ili neki mega-turbo-delta-TLX jauk tehnike da se špancira zbog prestiža, nego li pogledati i popratiti nečiju modernu umjetnost u koju je uloženo mnogo više nego li na Pradu i karoseriju optočenu lažnom karizmom. Dečki mada više nemaju klavijaturistu i programera, u svoj daleko snažniji i moćniji live act nego li je to na albumu uredno rabe elektronske samplove i harmonije. To jako fino funkcionira, te kako ih do sada uopće nisam nikad uspio gledati (moj veliki propust), ostavili su mi sjajan dojam. Žice i palice im odlično idu (hej men, imaju ZELENE žice na gitarama!!!), vokali Filipa Brtana (gitara) i Tihomira Glogoškog (bas, prateći vokal) su adekvatno uštelani, gromki, mračni, pa čak i darkerski poput Gorana Tanevskog, nekadašnjeg frontmena Mizara, nemaju growlova i izbacivanja utrobe, mada meni niti takvi vokali ne smetaju. Dapače, čim su agresivniji u skladu s tematikom, inspiracijom, lirikom ili bilo čime maksimalno potenciranim na energiju što metal sam po sebi čini još jedinim pravim i relevantnim ostatkom r'n'r-a, tim bolje. Ne volim kenjaže i tetkaste blamaže. Ak' je do jaja, onda udri jebote, urliči i zavijaj kolko' oš'. To je r'n'r, a ne nekakav brit-pop, Timberlake i James Blunt, bljak! Predstavili su se u punom svjetlu, daleko boljim nego što sam mogao zamisliti, imaju odlične pjesme, ne preseravaju se, ne glumataju i šibaju punom snagom. Kao da su svirali pred stotinama ili tisućama ljudi, a hipotetski nagađam da bi tako isto funkcionirali i pred auditorijem koji bi im osim nas par dao i daleko bolji feedback. Imaju sve potencije i kvalitete s kojima moraju, ma jednostavno moraju odjebati ovu selendru od zatucanih primitivaca i otisnuti se u svijet koji će ih prepoznati. Ovaj svijet u kome jesu ih ne doživljava. Ovaj svijet se zaustavio negdje u thrashu pred 20-25 godina, u soft-rocku i Springsteenu, te retru veličanjem najvećih sranja u rocku od Queen do zadnjeg albuma The Queens Of The Stone Ages. A tako se ne može ići dalje, onako kako su si to zacrtali ovi momci. Strašno bi mi bilo drago da uspiju vani napraviti karijeru jer elemenata za to imaju i više nego što smatraju...

LEIFERT se za razliku od nastupa prije 8 dana u Močvari prikazao u solo izdanju Petre koja je maksimalno iskoristila veličinu pozornice i mogućnosti oneman performansa. Malo je svirala bas gitaru, malo synth, malo se orijentirala samo na mikrofon neprekidno odašiljajući svoje synth-pop/art-punk teme nabijene frustracijama, premisama i inteligentno sročenim stihovima koji u principu donose slojevite i vrlo duboke emotivne priče (set-lista je bila jednaka). Video projekcija je naravno bila ponovno obavezni dio programa, očekivalo se da i Đina uskokne pojačati scenski dojam, no nju sam vidio samo kao fotografa u prvom redu na nekoliko sekvenci... He-he-he... Petra očito od sva ova tri izvođača najmanje mari za blijedi feedback premda su joj svi u dvorani aplaudirali i čak je pozvali na bis kojeg nije bilo. Svjesna je da percepcija ne samo njezine generacije koja je još uvijek jako, jako mlada, te onih daleko starijih koji su synth-pop slušali i doživjeli u zlatnoj epohi ranih 80-ih više nema avangardni, već kokošji mozak (čast izuzecima) i da je sve otišlo takoreći dođavola, pa se zadovoljava s najmanjim mrvicama nečega što je samo nekih 200-300 km od nje vrlo unosan biznis. Pokušava ove naše neuke ljude fokusirati na visoku pop umjetnost koja je i plesna i zavodljiva i primamljiva i daleko drugačija od one birtijaške Severina - Lady Ga Ga, ali gdje ćeš u Zaboku prodavati kavijar i šampanjac uz zagorskog purana i kiseliš (ponekad jako dobar)... Ne kažem da je to utopija, to bi jako dobro funkcioniralo da postoji svijest o kurentnoj, doduše retro kulturi izvedenoj na visokoj razini kao što je uostalom i bila u Močvari, no kao što razne intelektualne nacionalističke seljačine nikad nisu ukapirale značaj Ive Andrića ili Nikole Tesle za Hrvatsku, tako će još manje primitivniji puk shvatiti vrijednost Petrinog izraza koji nikako nije Denis&Denis, ali mu jest srodan samo po stilu i žanru. Takvima, kao što je Petra dizati će se spomenici kulture, ali tek onda kada voz prođe. Bilo bi jako lijepo i umjesno da ovaj narod i mediji shvate kakvu ikonu imaju u svome bijednom životu i što ona radi za njih, a ne za sebe. Petra daje dušu, najvredniji i najiskreniji dio ljudskosti, ne zataškava niti emocije, govori i pjeva prirodno, poetski, rockerski, pomalo punkerski sa šlihom i šmekom, svima razumljivo, a ispada, opet to nitko neće slušati. Poetski pozitivizam u odličnoj glazbi. Sramota.

DISKURZ su bez ikakvih predrasuda momentalno najbolji i najmoderniji hrvatski rock bend, ali baš upravo zato što jesu najkvalitetniji, nitko ih u selu ne doživljava budući da su barem 20 godina ispred vremena koje će doći u selo koje je tek, ono što se kaže, dobilo kanalizaciju, vodovod, telefon i saznalo da za pravljenje đusa od narandže ne treba odvajati koru. Ali da su svi u selu znali za pornić Severine istog časa prije više od desetak godina - znali su. Ali ne znaju da je normalno čovjeku razvijati se i istraživati, težiti ka savršenijem i boljem od trenutnog. Tu su velike razlike. Globalno selo smatra da se taj 'savršeniji' i 'bolji' život dobiva standardom i materijalnim uvjetima, odnosno iskazivanjem opipljivog bogatstva. Zabluda. Velika zabluda. Taj čimbenik se nalazi upravo u suprotnome - onome što se nalazi u ljudskom biću i esencijalnim pokretačima: percepciji, svjetonazoru, razmatranju i praćenjem pojava koje nesputano (i nekomercijalno uglavnom) rade na razvoju društva. I još koječim, sad bih mogao trabunjati svašta, filozofirati, socijalizirati i zaglibiti u duboke teme, uostalom, Diskurz kako odrastaju, neprekidno isporučuju nove slojeve jako dobrih i pametnih savjeta društvu koje odlazi u vražju mater. Vidiš, oni itekako paze na okolinu, na bonton, na moral, na rockerske stavove, odrastali su s njima i sukladni su sa zaista velikim i najvećim bendovima u povijesti rocka, a njihova riječ i zvuk nisu prepoznati niti u undergroundu, niti u mainstreamu, a niti u nekoj pripizdini. Ljudi su gluhi, neinformirani, a mediji su posve ravnodušni i ne zanima ih tamo neka jako dobra rokačina benda iz Rijeke koji nije Let 3 ili Urban. Jebeš to. Ovo me sve podsjeća na Kristovo učenje. Diskurz su veliki pozitivci koji se služe rockom kao medijem i to rade strastveno, energično u sladostrašću s orgazmičkim klimaksima. O performansima bih mogao sada rasprezati teoreme, poredbe, recimo mene oni asociraju u ovoj momentalnoj fazi na post-grunge, stoner, hard/heavy rock, vrlo su tvrdi, evo recimo "Besmrtna" me podsjeća na Davida Bowiea "Jon the lion" s albuma "Heroes" zbog solo dionice Dine Gregurića koji svira nalik na jednog od najvećih gitarista Roberta Frippa, ali kome da to pričam i kome to ovi sjajni momci sviraju? Krista su u ono vrijeme shvaćali samo oni koji su trebali nekakvu nadu i utjehu, Poncije Pilat i rimski senat u njegovim riječima nije vidio ništa loše, ali ih to nije zanimalo jer su bili fokusirani na osvajanje provincija i ratove s barbarima, a Kristovi sunarodnjaci su mislili da je idiot koji kvari ljude.
Diskurz, očito nitko ne sluša osim apostola. Dobru riječ nije samo dovoljno slušati, treba je i širiti. Gomila ne dolazi na njihove koncertne seanse, radije prodaju gajbe golubova u otmjenom hramu naslađujući se zlatnicima, mediji su zaokupljeni bojom gaća i novim bojnim poljima Dalmacije iz vremena Dioklecijanke Severine zataškavajući vlastiti nered u sociologiji opće kulture, a oni koji bi trebali barem podržati bend svojim dolaskom na koncert potpuno su inertni i nezainteresirani uslijed prevelikog trošenja sredstava MK kulture za koju čak nisu niti svijesni. Piju razvikane zaslađene sokove s kojekakvim preparatima (aspartman je uglavnom u svima njima), jedu najbolju i najskuplju hranu po izborima menia preštimanih restorana, žganaca se stide i sirove energije, vole biti fini, elegantni i otmjeni, uredni i ispeglani, ma ko jebe taj Diskurz i tko su uopće oni..

Misao je elektronski naboj i ona čini sve što jest ljudsko biće. Tako lako ga je promijeniti, kolektivnu svijest cijelog društva usredotočiti na tričarije stada ovaca samo s jednim dodatkom u svako jelo, u svako piće. Razvikano. I jako dobro naplaćivano, izreklamirano stotinama puta dnevno s lobijima kojima se ne smiješ zamjeriti jer ćeš dobiti, ako ne pod rebro, onda par metara ispod zemlje. Onaj tko se drži r'n'r-a i fermenta od prirodnog biljnog ekstrakta, taj je zaštićen. Alkohol, mada ga te večeri osim jedne pive uopće nisam pio, održava normalnu ravnotežu čovjeka da ne skrene s puta i da bude ono što jest. Više uopće nisam siguran da li i obična voda iz gradskog vodovoda ima one iste učinke kao u komunizmu. Pijem ju, ali me sputava na kritiku društva i svega oko mene... Čini mi se da od nje samo imam nekakve bistre poglede na svijet, taman onako kako bi to zajednica htjela, a ne onako kako ja mislim.
Elem, Diskurz je za nas, par nabrojanih na prste apostola, a čak nas nije bilo niti 12, odsvirao možda i najbolji koncert u karijeri. Znam da se ovaj članak sigurno neće naći u Bibliji, poglavlje 'Atomski zavjet' koji još nije napisan, ali se piše već 2000 godina, imao strast one iste komunikacije poput Krista s apostolima. Da se razumijemo, Diskurz nisu christian-rock bend, mada uopće po tekstovima nisu niti daleko od svjetonazora preteča U2. Imaju pravilne stavove koji govore o poštenju, pravdi, licemjerju, grijehovima i inim stvarima koje ulaze u 10 zapovjedi Božjih i 7 smrtnih grijeha, u osnovicu naše civilizacije u kojoj živimo.

Kad su krenuli s prve dvije pjesme "Ralje" i "Oksimoron", gitaristi Dini se desio feler s gitarom, nešto je pojačalo frckalo, pa odjebavalo, pa kabel, pa tko zna što, pa je onda uletio Bixi ton-majstor i čeprkao tražeći problem i pokušavajući ga otkloniti, prvo je basist Damir Humić odsvirao jedan kraći session s bubnjarem Andro Manzonijem, a kako je to izgledalo da će se odvući, frontmen Bojan je onda dao mikrofon najagilnijem u publici - našem Ivanu Krželju koji je u onoj pustoj dvorani zaorio svojim vokalom, nas par animirajući na smijeh i zabavu s ciljem da sve ostane u pravom štimungu. Malo nas je nasmijavao svojim 'o,o,o' povicima, pa je malo zabijao mikrofon u stražnjicu i tako smo u nekih par minuta doživjeli neočekivani i spontani performans improviziranih, starozavjetnih litanija, ono što se kaže poganskih, plemenskih, sirovih, ali nimalo divljačkih. Uistinu zabavnih. I smiješnih. Čovjek je zabavljač, prva liga, pravi skočimiš koji se umije snaći...
Nakon osposobljavanja gitare, pojačala i kablova, Diskurz su opalili svoju mesijsku seansu tvrdog i jebeno čvrstog, ma sjajnog rocka, pa su im onda opet uslijedili problemi, a Bojan je rekao: 'kažite svima da smo imali pauze po pola sata između svake pjesme', aludirajući na takozvanu nesposobnost benda, ma džabe to. Nisu oni ništa krivi što je pošlo po zlu što se njihov glas nije čuo onima koji ga nisu došli čuti, to je samo skromna osobina velikog čovjeka. Još je u par navrata bilo prekida, ali nije važno. Cijeli koncert je zvučao kao odlična tonska proba za nešto jako, jako veliko. Za posljednju Kristovu večeru i nastup pred samim vođom centuriona. U punoj snazi sjajnog benda koji ne zna niti za žeđ ili glad, benda koji bi mogao i 40 dana bez hrane žive svirke kakvu su ionako imali, ali sad su spremni da s 5 riba nahrane barem 5 miliona ljudi. Samo kad bi ljudi htjeli uopće i u ovakvoj najvećoj gladi dobrih i kvalitetnih bendova kušati ribu kad na trpezi imaju najgore industrijske destilirane supstrakte i eskstrakte s 'markama' gdje više niti suhi kruh i vrč vode nisu dovoljno dobri.

Smatram da su Diskurz esencija domaćeg rocka, strahovito pošten i inteligentan bend. Točka. Vraćamo se iz Zaboka. Sjedimo u autu i razmišljamo čemu smo to večeras prisustvovali. Svatko razmišlja i diskutira, a meni je jedino na pamet padalo to da sam sretan što sam uopće bio u prilici da gledam, vidim i pišem o tako mladom bendu punom krvi i energije koju su ostavili za nas petoro kao da smo im predstavljali ogromnu gomilu fanova. Možda i jesmo. Što ću raditi ako nestane ovakvih bendova koji me nadahnjuju?

Idući dan, u nedjelju odlazim s klincem od 4 godine u jedini dućan koji nam je nadohvat 'noge' po kinder-jaje i sladoled. Unutra svira neki radio, turbo-folk narodnjaci. Prije podne, taman oko nedjeljnog ručka. Čekam u redu na blaganji, svi tapkaju nožicama u ritmu mjuze i mjerkam momka pored sebe. Kožna jakna, uske hlače, irokez frizura, mislim si, mora da je neki punker ili alternativni rocker. Pitam ga 'koji je ovo kurac?'. On mi veli 'radio K' i još nešto što nisam razumio. Nemam pojma. Ispada da uopće ne kužim taj đir svojih bliskih sugrađana. Nitko ne zna da postoji rock, zbog čega nosim bedž na reverima odjeće, te ponajmanje se zna za Diskurz. Osjećam se potpuno usamljen sa sinom koji nabija 'black metal trupce' i voli sve što mu puštam. Ja definitivno nisam otišao u kurac, niti su Diskurz nešto zgrešili, samo je ovaj svijet otišao u skorz pogrešnom pravcu. Hvatati ga neću i moljakati da dođe pogledati ili poslušati fantastičan bend više nema smisla jer koliko god truda uložio u to, vrati se friška figa.

Sve dalje ostaje u umjetnosti i analima.

horvi // 14/04/2014