Koncert kome su prethodile dugotrajne tonske probe koje su nas smarale (nas koji smo došli već u 21h) konačno je otpočeo, pa valjda tek oko 23h, ako ne i kasnije. Da nisu u pitanju bili Žoambo Žoet Workestrao odavno bih se pokupio kući jer što je previše čekanja, previše je. Bio je tako s nama jedan koncertni freak koji je dobro izjavio - pa kad bi čovjek računao koliko je proveo u tim čekanjima na koncerte koji nikako da počnu sigurno bi se nakupilo dobrih godinu dana izgubljenog vremena...
Ipak, prvi nisu nastupili Slovenci, već zagrebački trojac
FJODOR. Kako ih dosada nisam imao prilike gledati i slušati (barem se ne sjećam), ostavili su mi izuzetno upečatljiv dojam instrumentalnog rocka u kome ima svega i svačega. Od space, math, post-rocka do noiza i slojevite psihodelije. Sviraju staloženo, svaka kompozicija im ima razrađene aranžmane pune efekata, reverba, nisu silovane nikakvim pretencioznim poduhvatima i sve skupa jako, jako dobro funkcioniraju. Imaju i solidnu potporu publike koja ih je uistinu došla slušati; jako je lijepo za vidjeti da ih bodre i poznata lica domaće underground scene, kako glazbenici, tako i fanovi na koje često nailazim. A ona ekipa koja valjda redovito dolazi u Attack samo da bi bila na dvorištu i čavrljala uz pićence, njima je zasigurno sasvim svejedno čiju buku slušaju.
Fjodor © horvi
ŽOAMBO ŽOET WORKESTRAO su došli pojačani saksofonistom Andrej Fonom, odvrištao je i poneku pjesmu, ali najbolji učinak su mu nevjerojatni instrumentalni izleti otprilike vrlo slični kao i prije ravno dvije godine u Malom pogonu Tvornice (4.IV 2012.) kada su izveli kompletan materijal posljednjeg albuma "Soap For Sweatshops/ Milo za delovno silo" (2012, Zavod sploh). Ovaj puta smo očekivali i poneke nove kompozicije, ali Grega (gitara), Ivo (bas, glavni vokal) i Marijan (bubnjevi) još ne rade na njima. Zato su nam osim različitog kolopleta s uglavnom posljednjeg sjajnog rada izveli nekih 7-8 pjesama ("Ciciban gre v službo", "Dub (The soap for sweatshops)", "Palačinka", "Nisam ponio cipele", "Grčin" s početnim riffovima "I wanna be your dog", te "El Šaban" i "Maline"), nanizali i neke s ranijih radova. Uglavnom pjesme koje s Andrejom nisu ranije izvodili.
Žoambo Žoet Workestrao © horvi
Perfekcija izvedbe koju su pokazali i dalje održava njihov visoki nivo izvrsnosti i unikatnosti kompleksnih sviračkih i aranžmanskih zahvata, te premda nemaju niti najmanju potrebu za komunikaciju s publikom, užitak je bio obostran. Dakako, nekima je ovo bilo pretjerano naporno i komplicirano za slušanje pa su radije izašli van na dvorište gdje se već okupilo i stotinjak ljudi očito nezainteresiranih za njihov ekscentrični rock križanac svega i svačega. Meni je jedino manjkalo više komada s albuma "Lahko je s polno ritjo celibati/ Cum rectum plenum celibatare facile est" (2008), dok s epohalnog debija "Kabelski kresovi" od prije točno dvije decenije, koliko sam primijetio, nisu izveli niti jedan. A na pitanje kada će biti vrijeme za novi, šesti album, to će odgovoriti neki novi interval od iduće 2-3-4 godine. Rade polako na tome, uostalom s nekim konstantnim višegodišnjim diskografskim pauzama od 4 do 6 godina, ali kada sviraju koncert, onda su strahovito dosljedni i vjerni materijalu kojeg gotovo u tančine izvode onako kako je to snimljeno i objavljeno na nosačima zvuka. Ponovno su razorili savršenom konciznošću (čak i u de-kompozicijskim strukturama) i ne treba dvojiti da je od onih 40-50 ljudi koji su ih posmatrali i slušali barem tucet njih spreman potvrditi kako su prisustvovali jednom od zasigurno njihovih najboljih zagrebačkih nastupa u zadnjih 6-7 godina.
Žoambo Žoet Workestrao © horvi
Eh, a belgijska
INDUSTROIKA su jedna posebna priča. Elektronska. Dva momka i jedna djevojka. Svi imaju laptop, a momci uz to gitaru, bas i pune kufere pedala. I šarafe ga, šarafe, pa malo zasviraju po žicama, a glavnu infrastrukturu održavaju im matrice s laptopa. U nekim trenucima ama baš ništa ne sviraju i glumataju da nešto rade, djevojka se koji put samo muvala po pozornici, onako nezainteresirano, kao da je sada u pitanju neki jam-session, pa će im se ona pridružiti kada 'odsviraju' svoje dionice. A upravo takvim scenskim nastupom izazivali su publiku zbog očitog playbacka u kome pop štimung njihovih instrumentala (nemaju niti jednu pjevanu stvar) umije, da je bilo više gledatelja, izazvati i neku spontaniju reakciju.
Industroika © horvi
Glazba im je vrlo pitka, imaju i nekih plesnijih ritmova, ambijentalnih dionica, malo noise/post-industriala, uglavnom u progressive pop kombinacijama i tu zaista nisu loši koliko im to glumatanje da sviraju jest lošija strana scenografije. Međutim, kad sam se udaljio na samo dno dvorane, taj njihov očiti 'DJ soundsystem' tretman pokazuje puno prijemčljivije lice da se ne treba strogo fokusirati na to što i kako rade, već kako to sve skupa zvuči. Primjerice njujorški Black Dice sve sviraju i improviziraju na licu mjesta, te dakako od njih se razlikuju u ogromnim razmjerima što se tiče živog nastupa, dok ovi Belgijanci gotovo ništa ne sviraju uživo osim onih nekoliko gitarskih efekata. Sve im je već programirano na laptopovima i njihov jedini zadatak je da pokrenu zvukove koji se pretvaraju u vrlo lijepe pop kompozicije. Još da malo bolje porade na uvjerljivosti kako ipak nešto sviraju ili da izmisle neku sasvim drugačiju koreografiju, pa i da zapjevaju, ovo bi bio vrlo lak plijen za široki auditorij.
horvi // 29/04/2014