home > koncert > INmusic festival 23.-25.VI, 2014. Otok hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb

kontakt | search |

INmusic festival 23.-25.VI, 2014. Otok hrvatske mladeži, Jarun, Zagreb

Najbolji koncerti: 1.ŽEN, 2.BADEN BADEN, 3.VLADA DIVLJAN & LJETNO KINO BIG BAND, 4. S3NGS, 5.THE CANYON OBSERVER, 6.N'TOKO, 7.THEM MOOSE RUSH, 8.PARS PETROSA, 9.TI, 10.STREETS OF MARS... A gdje su headlineri u tom redosljedu? Dosta daleko...

Nulti, prvi i drugi dan, tj. tri dana 'full' punih programa, po običaju raznolikog žanrovskog šarenila ne samo od glazbenih zbivanja, već i mnoštva popratnih sadržaja koji su iz godine u godinu sve bogatiji je iza nas. Velika novina ove godine bio je povratak Hidden Stagea (nekad bio Metal Stage) koji je ponudio iznimno zanimljiv underground i alternativni slušni repertoar, taman za dušu probranih konzumenata, a po meni, na njima su se odvijale i neke od najboljih i najinteresantnijih svirki. Druga itekako prijatna stvar je kartično plaćanje koje je zamijenilo one nesnosne redove u čekanju za bonove na što su se svi mahom žalili proteklih festivala. OTP banka je pripremila prepaid kartice koje su koštale 10 kn i na njih ste u vrlo brzom roku na posebnim punktovima uplaćivali iznos kojeg namjeravate potrošiti za cugu, hranu i ostale stvari koje su ponuđene, te ste s tom svotom na kartici u roku od samo 3 sekunde prislonjene na čitač kartice na svim punktovima mogli bez predugačkog čekanja, nervozi i gužvi dobiti ciljani artikl. Zadovoljni i potrošači, a i osoblje. Ne radi se s gotovinom, nema vraćanja kusura, svađanja sa šankerima, a oni 'Linićevi' fiskalni računi su se isprintali u šusu dok si rekao keks. Svakako, iznos na kartici se mogao nadoplaćivati, naravno, moglo se plaćati kešovinom, ali se moglo prebaciti i s vaše osobne MasterCard, Maestro i ostalih beskontaktnih kartica što je još jedan potez hvale vrijedan. Nitko nije trebao trčati na neki najbliži bankomat po keš, a na koncu ako vam je nešto ostalo neiskorištenog novca na kartici uredno ste ga mogli dobiti nazad uz onih 10 kuna koliko je koštalo samo kupovanje kartice.

Nadalje, osim ta tri glavna stagea bilo je ponuđeno još 6 destinacija: Night Stage, popularni Ko to tamo peva (Balkan Party), zatim Jack Party gdje su se točile žestice, Šuma Striborova u koju nisam uspio zaći i INteatar, tj. onaj prostor izgrađen od drvenih euro-paleta gdje su se održavale predstave, svima dobro znani Silent Party i puštali dokumentarni filmovi o Gogol Bordello i Pussy Riot, a po treći puta, sada već i tradicionalno, dokoturao se i velški cover band Dukes Box sa svojom maleckom kamp kućicom iz koje su povremeno, uz svirku, izvalili poneku sprdačinu na račun ispadanja Engleske nogometne reprezentacije s Mundiala u prvom krugu.

Nulti dan, 23.VI 2014. (ponedjeljak)

Prvi, tj. službeno nulti dan je osim nekolicine odličnih koncerata obilježilo i iščekivanje odlučujuće utakmice Hrvatska - Meksiko na Mundialu u Brazilu, te veliko razočaranje nakon totalnog pada koncentracije Kovačevih izabranika i poraza od 1-3. Organizatori su pored pozornice Balkan Party (Ko to tamo peva) s legendarnim autobusom firme Krstić postavili ogroman ekran na kome se pratila utakmica. U onaj ne osobito veliki prostor sa skučenim vidikom do ekrana naguralo se više tisuća ljudi stvorivši nesnosnu gužvu...

Elem, čast da otvore ovogodišnji deveti INmusic (ranije je bio InMusic) pripala je domaćem indie bendu JAM RITUAL na Main Stageu kojeg je, po običaju kad su rani nastupi od 17h u pitanju, popratilo tek nekoliko ljudi. Dečki su odsvirali polusatni set vlastitih pjesama na engleskom jeziku s funk/blues-rock nabojem. Simpatično za početak.
[ Jam Ritual ]

Jam Ritual   © horvi

Kako koncepti s prelamanjem programske sheme drugog, OTP World Stagea po običaju startaju otprilike na polovici koncerta s Main Stagea, sada već uobičajeno šetkaranje vamo-tamo, a kasnije i na treći Hidden Stage kojeg nije bilo posljednje dvije godine, opet je nakon izvjesnog vremena počeo stvarati umor u nogama. Onaj tko je kroz sva ova tri dana lunjao po sve tri koncertne destinacije u želji da vidi i čuje sve izvođače, te uz to posjećivao još i niz popratne zabavne infrastrukture, vjerojatno je propješačio 20-30 km...

U tom početnom otvaranju, pun pogodak je uslijedio nastupom zagrebačkog benda BADEN BADEN na OTP World Stageu u 17.15h gdje se, hvala Bogu, skupilo dvijestotinjak ljudi i odagnalo onu otužnu sliku kada te rane svirke poprati par fotografa i poneki novinar. Badeni su uskočili s novom formacijom gdje je bubnjar Tomo izašao na front pozornice svirajući synth, snare bubanj i činelu (imaju i novog bubnjara za ovakve transformacije), a kasnije je sjeo za svoj set bubnjeva, da bi se ponovno vratio na synth pri čemu su u zadnjoj pjesmi koristili samo ritam mašinu. Frontmen Hrvoje također svira synth i barata laptop programima, te je i ovaj puta izveo svoj urnebesan show kakve pamtimo još iz vremena benda Heroina.
[ Baden Baden ]

Baden Baden   © horvi

On je najviše od svih frontmena tog dana, pa i cijelog INmusica maksimalno iskoristio pogodnosti velike pozornice. Bilo ga je svugdje, a na kraju je izašao i u publiku uz gromoglasne ovacije jer je njihov plesni križanac kraut-rocka, post-punka, EBM-a i new-wavea s psihodeličnim i eksperimentalnim backgroundom bio idealan ubod za okupljeni auditorij među kojima je bilo i stranaca koji su bend po prvi puta gledali i slušali. Meni se osobito dopala snažna ritam sekcija koja ritam pretvara u melodije podsjećajući na kombinacije nekad sjajnih bendova poput ranih Simple Minds, Japan i D.A.F. (naravno i Joy Division i Can i Neu!) koji su upravo okosnicu svoje glazbe fokusirali na ritmove i minimalističke bas melodije.
[ Baden Baden ]

Baden Baden   © horvi

STOP DROP ROBOT iz Sheffielda na Main Stageu su već imali prijatnu količinu publike za relativno nepoznati bend. Četvorka su u sviračkoj postavi s basom, gitarom i bubnjevima, te s debeljuškastim frontmenom (nalik na Štefa Krznarića, bubnjara Sane) koji stalno šeće po pozornici, ali se nije doimao osobito upečatljivim. Glazba im je mješavina rap vokala, alternativnog metala, alter-rocka, post-grungea s ponekad vrlo atmosferičnim gitarama i u nekim trenucima su podsjetili na još jedan vrlo slabo znan bend Estranged iz sredine 90-ih. Moglo se osjetiti i elemenata RATM i žešćeg Sensera, uglavnom dosta šaroliko...

Još jedni Englezi, ROGER THE MASCOT na OTP World Stageu su nastavili sa zabavom rasplesavši sve brojniju audijenciju svojim ska/pub-rock/punk/new-wave veselicama u četveročlanoj postavi s vođom 'šeširdžijom' (gitara, vokal), skuliranim basistom, bubnjarem s kravatom i plavokosom buckom u crnoj minici na saksofonu. Pjesme su im frcale klasičnim temama sex'n'drugs'n'r'n'r, ponešto se u mjuzi osjetilo duha starih The Specials i The Selecter, malo The Clash, ali i Bowiea iz glam-rock faze, no to u njihovom kontekstu nije bilo ništa posebno, već prilično osrednje s obzirom kakve bendove Britanci imaju. Rijetki se sjećaju da su nastupili i lani na Main Stageu (bili su pobjednici britanskog natječaja "All About Music" za nastup na InMusicu). Dečki i sad jedna nova cura izgleda da karijeru planiraju na Balkanu koji im se očito dopada... Mogli su nam Britanci poslati i nešto puno bolje.

Svi su se s opravdanim razlogom oko 19h preselili do glavne pozornice gdje su zaprašili PARTIBREJKERSI. Cane je bio vrlo raspoložen, čak i malo 'podgrijan' s ponekom čašicom više, te dobacivao pikanterije izabranim 'žrtvama' u publici - 'pogledajte onoga u žutom prsluku, on niti sam ne zna gde je i zašto je tu', 'čekate utakmicu, a?, a vidim ovde i prekrštenih ruku...'. Naravno, Brejkersi su u potpunosti po tko zna koji put pred zagrebačkom publiku, ali i stranim turistima (najviše je bilo Engleza i Slovenaca) opet pokazali dosljednost svojeg čvrstog garažnog r'n'r-bluesa. Čuo sam za vrijeme njihove svirke komentare Engleza koji bi voljeli da ovako zvuče The Black Keys... Uz serijal dobro znanih hitova "Ako si", "Zemljotres", "Lobotomija"..., izveli su i dvije posve nove pjesme s nadolazećeg albuma koji će se zvati "Sirotinjsko carstvo". Naslovna pjesma je laganija, blueserska, puna psihodeličnih gitara i jednostavnog je refrena. Biti će to vjerojatno opet novi 'tour de force' benda...

Nešto prije 19.30h otvorena je i svirka na Hidden Stageu kojeg nije bilo, kako sam rekao, na zadnja dva festivala. Ovaj puta je organizator napravio sjajan i domišljat potez podigavši ogromnu plavu šatru s dvije šiljate kupole ispod kojih stane par tisuća ljudi i pokazalo se to kao odlična preventiva posljednjeg dana koji je stalno mrgodao s kišom... Prva svirka pripala je švedskom petercu STREETS OF MARS koji je predvođen Zdravkom Zizmondom, dugokosim frontmenom izuzetnog vokala koji može zapjevati i u falsetu. Na prvi pogled se činilo kako će odvaliti neki metal budući da su trojica njih po imageu i dugim kosama heavy armada, ali od metala u zvuku nemaju gotovo ništa, već više duguju hard-rocku Led Zeppelin i The Cult, a mnoge pjesme su im zabavno uštelane u hard-r'n'r poput nekadašnjih zvijezda Cheap Trick ako se sjećate onog ogromnog hita "I want you to want me" s početka 80-ih. Sve teme su im mahom ljubavne i emotivne, poneka o životnim preokupacijama što je sve pospiješeno obiljem gitarskih intervencija (imaju 2 gitarista), a uočilo se u svoj toj šarži i ranih Hives, Jet, BRMC i sličnih retro bendova. Specijalna gošća u dvije pjesme bila im je trubačica Vera koja im je dala pop širinu, a izveli su i dvije obrade - Johnny Cashovu "Ring of fire" u vrlo dobroj hard-rock varijanti i jedno ogromno iznenađenje - "Svijet u kome živim" od Indeksa!!! Zdravko je to čisto otpjevao na hrvatskom (ili srpsko-hrvatskom kako se nekad zvao), mada nemam pojma da li uopće govori naš jezik budući da je čitav koncert s publikom komunicirao na engleskom. Tek je samo jednom rekao 'puno hvala'. Tu još treba pohvaliti i sjajnu prog-rock adaptaciju benda koji je odvalio i s psihodeličnim tretmanima, ali se pokazalo da ova mlađarija koja se većinom nalazila u publici uopće nema pojma o toj pjesmi, a niti o Indeksima. Da su odsvirali neki hit Dugmeta, Pušenja, Čorbe ili Azre to bi bila već sasvim druga slika i prilika. Kako ljudi svašta komentiraju, čulo se da su ovi Šveđani veliko sranje, ali ne bih se nikako složio. Riječ je samo o ukusima jer netko tko ne voli AC/DC, a spomenuti Cheap Trick mu se nikad nisu sviđali niti pod razno, tako isto neće moći niti primirisati Streets Of Mars. Ja bih samo dodao da su obradom Indeksa pokazali svoj vrlo široki dijapazon kvalitete; pjesmu sasvim sigurno nisu slučajno odabrali i opalili su dobru edukacijsku šamarčinu našim klincima iz oblasti najkreativnijih bendova ex-Yu. Bend koji to umije ovako kvalitetno odsvirati i vokalno skinuti pokojnog Pimpeka (Davorina Popovića) kao što su to oni obavili može biti samo sranje za nekakvog gluhog zidara i babu s placa koja svaki dan iz obližnje pečenjare čuje prenemagajuće kafanske krikove Severine, Miše i Thompsona.
[ Streets Of Mars ]

Streets Of Mars   © horvi

Taman između dva nastupa (BASSEKOU KOUYATE & NGONI BA i THE FRATELLIS) na Hidden Stageu svoj 45-minutni nastup održali su beogradski TI, dvojac predvođen bivšim Petrol gitaristom i pjevačem Ilijom Dunijem. Uz elektronske ritmove i udaraljke bazirane na zvuku Kraftwerk iz epohe "The Man Machine" i "Computer World" albuma, te nekih synth-pop harmonija s mnogo ambijentalnih intervala i ponekom synth melodijom, najjači adut ovog dvojca jest Ilijina gitara koja šeta od moćnog noise-shoegazea, preko kombinacija ambijentalija, staccata i legata, tako da njihova glazba čas asocira na Ultravox iz prelazne faze s John Foxxom i Midge Ureom (fali im samo električna violina!), čas na MBV koji su se prištekali na elektroniku, a čas na Petrol. Izuzetno srdačno su prihvaćeni od publike koja je gotovo sve pjesme pjevala (u nekim trenucima je bilo i po tisuću ljudi), a Ilija se nekoliko puta zahvalio Zagrebu da je to prvi grad gdje je ovaj njegov 'eksperiment' prihvaćen s velikim simpatijama. Naravno, kako i ne bi kad su mu uz idealno pogođen electro-indie/shoegaze/noise/pop stil sve pjesme ljubavne, duboko emotivne i otpjevane na srpskom jeziku. Sjajan nastavak trećine Petrola, uz jako dobar njuh organizatora da na Hidden Stageu trebaju upravo takvi bendovi, nema šta!
[ Ti ]

Ti   © horvi

I kad su se svi već pripremali za tu sudbonosnu utakmicu s Meksikom, također na Hidden Stage je izašla možda i najveća nepoznanica ovog INmusica - nevjerojatno visoka Kineskinja Ling Ly (povišena s potpeticama od nekih 10-ak cm) i njen prateći danski dvojac (samplerist i bubnjar) pod nazivom LINKOBAN. S pregršt trip-hop/dubstep manira u ritmici i minornom elektronskom građom, odriješito je brundala 'priđite bliže, mrdajte guzicama, hoću osjetiti vaš miris, mislite da će te večeras pobijediti jebeni Meksiko, nećete, Meksiko je jeben, jebeni Meksiko'... Ling Ly je izuzetna sexy cura s odličnim vokalom, scenskim nastupom i direktnom lirikom usmjerenom na drskosti, seks, nastranosti i eksplicitnost isporučivši gotovo kompletan opus debi albuma "Super Into In" objavljenog prošle godine. Bio je to jako dobar nastup i izuzetno iznenađenje koje bi valjalo ponoviti u klupskim prostorima jer s ovako zgusnutim festivalskim programom kada su uz to još i svi Hrvati hitali na Balkan Party stage da gledaju utakmicu, a pored pozornice su ostali Englezi, Slovenci i ostali inozemni turisti, mnogo toga od nje se propustilo na štetu nas domorodaca.
[ Linkoban ]

Linkoban   © horvi

A propustio sam zbog utakmice CRYSTAL FIGHTERS koji su taman nastupali na OTP World Stegeu, uopće nemam pojma kako su zvučali, nisam niti čuo jedan ton, niti sam ih vidio, a kako je tuga nas Hrvata zbog poraza od Meksika bila golema, tek sam samo ovlaš ispratio nekoliko pjesama FOALS koji su bili headlineri ovog nultog dana. Otpočeli su taman kad je Hrvatska primila drugi gol i onda se oko Main Stagea okupilo još nekih 5-6 tisuća ljudi. Zvučali su u skladu s retro postulatima indie-rock/popa koji je danas već unučad Roxy Music s početka 70-ih i njegovog relevantnog sljedbenika new-wavea i new romanticsa, ali meni oni nisu ostavili nikakav osobiti dojam. Roxy Music i Simple Minds su bili daleko kreativniji u svoje vrijeme koje ovi mladići revaloriziraju. Kad sam odlazio s Jaruna, pa sve do kuće me pratio odjek njihovog psihodelično-plesnog rock/popa (u principu dance-rocka) u kome su prošarali s primjereno izabranim skladbama i hitovima s njihova tri albuma. Te večeri su još u sitnim noćnim satima nastupili DJ Vukii Vukman iz Splita, zatim Vitalic, Jarnst Jarna (svi na Hidden Stageu), te Yem Kolektiv (Night Stage).

Prvi dan, 24.VI 2014. (utorak)

Dan koji je samo večer ranije mnogima izgledao da će se pretvoriti u pravo slavlje i feštu zbog očekivane pobijede nad Meksikom i prolazak Hrvatske u drugi krug Mundiala zaobišao je optimističko raspoloženje. Mnogi su bili kiselih lica, o nogometu se malo pričalo, a i ono što se komentiralo bilo je degradirajuće po izabranike Nike Kovača. Općenita snuždenost i potištenost nakon sinoćnjeg poraza uzrokovali su jako slab odaziv publike na prvih 5 bendova toga dana; više se nije mogla vidjeti gotovo niti jedna crveno-bijela 'kockasta' majica (ustvari s kvadratima), nije bilo više nikakvih odjevnih prepoznatljivih navijačkih ornamenata s kojima se prethodne večeri frcalo u izobilju, nije bilo ni strasti izvikivanja navijačkih parola 'mi smo luđaci, bićemo prvaci', nikome na pamet nije padao entuzijazam i ushićenje, pa niti zbog neke nade da će ipak neki slavenski Balkanac ostati u igri na Mundialu (primjerice Vahid Halilhodžić, selektor Alžira).

GATUZO su otvorili ovaj službeno prvi dan INmusica na Main Stageu pred jako malim brojem ljudi, no to ih nije omelo da otpraše punih sat vremena repertoara u energičnom, odnosno za njih, klasičnom izdanju. Sa starim i novim pjesmama su ponovno pokazali svoj visoko postavljeni koncertni elan zbog kojeg sam propustio svirku Elephant & The Moon na OTP World Stageu koji su dobili samo 30 minuta, uh-oh...
[ Gatuzo ]

Gatuzo   © horvi

Malo čudno postavljena satnica u kojoj su na obje pozornice istovremeno počeli sa svirkom stari zagrebački ljubimci FLOGGING MOLLY (Main Stage) i posve nepoznati DIVING FOR SUNKEN TREASURE (OTP World Stage) bila je kompromitirajuća. Što prvo pogledati? Ili šetati malo vamo-malo tamo? Prvi su bili očekivano zabavni u svome The Pogues-punk/celtic-folk maniru s violinisticom koja je svirala i frulicu, napravili su prijatnu veselicu i 'kupili' prve redove s kartonom Guiness piva u limenkama koje su pobacali na oduševljenje fanova. Začudilo me da imaju većinske simpatije vrlo mladog auditorija među kojim se pronađe i mnogo mlađih od 17 godina. Tek negdje na polovici njihovog nastupa je počela pristizati veća količina publike (iza 19h), pa se do konca svirke okupilo oko 5-6 tisuća ljudi koje je očito samo zanimao nastup glavnih zvijezda The Black Keys.

Što se tiče ovih drugih, DIVING FOR SUNKEN TREASURE, oni su mnogo izgubili na afirmaciji upravo zbog ovog preklapanja s bostonskim veseljacima. Svirali su mješavinu tex-mexa, rockabillyija, r'n'r-a i punka s akustičnim gitarama i kontrabasom (jedan od gitarista je nosio majicu Misfits), te su vrlo slični otkačenjaci i veseljaci koji bi sasvim sigurno prijatno 'sjeli' većini. Šteta.

Oko 19.15h otvoren je i Hidden Stage s nastupom friškog, meni do tada posve nepoznatog zagrebačkog benda NELLCOTE, ali ček' malo... U onako prilično mračnoj atmosferi ispod šatre gdje jedino svijetlo dopire s light-showa pozornice mogla se primijetiti zanimljiva frakcija nekadašnje Heroine. Pjevač i gitarist je Luka Brlek, nekadašnji basist, a bubnjar je nitko drugi do frontmen Hrvoje Malić!!! Opa... Koliko sam razgovarao s nekim eminentnim osobama i našim glazbenicima nitko nije znao za ovu postavu, pa smo ih pažljivo slušali. Vokal Luke je izuzetno senzibilan, visok, mračan i odličan, ma tko bi to rekao da je Heroina uz Hrvoja sakrivala ovako jak vokalni talent a'la Nick Drake s veoma zanimljivom lirikom na engleskom jeziku punom opsesivno-emotivnih priča.
[ Nellcote ]

Nellcote   © horvi

U određenu ruku su nastavak Heroine koji su alternativni blues u ovoj formaciji zamijenili vrlo mračnom americanom u rasponu od početnih vrlo laganih pjesama u kojima spretnim aranžmanima i minimalističkim nadogradnjama izbjegavaju monotoniju, sve do umjerenih i nekih bržih, pa i žestokih stvari na granici iščašenog rhythm'n'blues-r'n'r-a (Cave i The Birthday Party imaju tu podosta aromatičnosti). Zanimljivo je da uz akustičnu i električnu gitaru nemaju bas, već ih ponekad svira gitarist (neznam mu ime) što daje jedan sasvim drugačiji tonski performans. Uz to imaju i jako dobru prateću vokalisticu, te svi skupa prate ama baš svaki odsvirani ton. Veliko su iznenađenje! Još samo treba pričekati što će četvrti, nekad najbitniji 'heroin', gitarist Vinko Ergotić napraviti. Sad malo dok pogledamo unazad na prethodne festivale, skupa s ovim nastupom, članovi nekadašnje Heroine se mogu pohvaliti da su na vodećim pozicijama po broju svirki na INmusicu. Hrvoju je ovo, ako se ne varam, treći nastup. Respekt.

Opravdanost Hidden Stagea za izvođače iz underground sfera koje su za mainstream publiku tamo neka 'treća-četvrta l(j)iga' pokazale su sjajne i inovantne cure ŽEN čiji je nastup, bez ikakvog pretjerivanja bio apsolutno svirački i kreativni vrhunac cijelog INmusica. Nastupale su u isto vrijeme kada Bombino i Wolfmother, no unatoč tome su imale tokom 45 minuta koncerta gotovo konstantnu količinu publike do cirka 1000 promatrača što je, čini mi se njihov do sada najbolje posjećen nastup uz onaj s Disciplin A Kitchme i Bernays Propagandu u Boogaloo 29.V 2009. kada su nosile ime Ž/buka i svirale post-punk/gothic kada su neki tukci govorili da te cure neznaju svirati i da od njih ništa biti neće. E, pa friška figa... Uz obavezne video projekcije izvele su skoro kompletan opus izuzetno nadahnutog debi albuma "I onda je sve počelo" (2013) fokusirajući se na iznimno jaku emotivno-zvučnu izvedbu. Koncizno potenciravši sve ono što se na albumu i ranijim svirkama naziralo, ovaj puta su Sara, Eva i Ivona pružile nevjerojatno savršenstvo, ispoliranost zvuka, tehničko umjeće i staloženost koja je tekla koncepcijski poput filmske fabule. Kroz njihov unikat transžanrovskih kombinacija kraut-rocka, post-punka, shoegaza, noisea, elektronike, eksperimenata i prog-rocka kakvog u 21. stoljeću nitko ne prakticira ni na svjetskoj sceni, ove tri smione djevojke su ostvarile neizrecivo vrijedan originalni poduhvat za naš malen i skučen horizont hrvatskog i regionalnog rock artizma. Ne samo gledajući projekcije koje se idealno poklapaju u tančine s dotjeranom svirkom i često snenim i nježnim vokalima Eve koja ima sve dulju kosu i sve bolje pjeva, bubnjarke Sare koja joj povremeno kontrira u visokim registrima, te specifičnim Ivoninim tehniciranjima na bas gitari (koji puta i na klavijaturama i na pedalama za distorziju), već i općenitim kulturološkim značenjem kojeg one kao bend imaju za veliku, u nas javno prezrenu LGBT zajednicu. Ne rade nikakve šege, ne podvaljuju opozicijskim i neprijateljskim segregacijama nego svijesno i sa strašću razbijaju konzervativne tabue i dogme.
[ Žen ]

Žen   © horvi

Punkersko-rockerski prijatno i s dozom optimizma u dane kada će zasigurno postati velike zvijezde. Jednog dana kada će izblijediti svi degradirajući stereotipovi oko ovih opredijeljenja i svjetonazora, ovaj koncert će se s ponosom dičiti da je bio jedan od pionirskih u sklopu INmusica kojeg su prepoznali i stranci bez obzira što nisu shvatili najtočnije o čemu djevojke zbore. Vidio sam mnogo Engleza i stranaca, sasvim vjerojatno sličnih opredjeljenja kako gledaju i slušaju ove tri djevojke, ljudi koji su iz inozemstva došli na festival unatoč činjenice da je Hrvatska od strane idiotski zaslijepljenih i izmanipuliranih glasača popušila katastrofalno na šovinističkoj bazi vrativši se u nacizam. Ma, koga briga pobogu s kime se voliš, ljubav naši učeni kmetovi zabranjuju, a takva nam je i postala cijela nacija da nitko više nikoga ne voli. Čim nekome pokažeš dva prsta pred nosom, kažeš neku konstruktivnu kritiku ili od milja pomaziš nekog klinca ili bebaća u parku kada šetaš psa, odmah bi te tužio zbog pedofilije i nanošenja duševnih boli jer je takvo vrijeme gdje su zakoni postavljeni samo isključivo zbog punjenja državne kese na račun glupih ljudi kojima su date prividno široke, ali veoma ograničene slobode. Kaj bi trebalo perverznjacima proglasiti Kraftwerk koji su 1981. napravili izuzetnu stvar "Computer love" u kojoj jedan stih kaže 'I need a randevou with my Data-Bet"? Ralf Hutter i Florian Schneider se hoće karati s kompjuterom? Presmiješno... Još će jednog dana ljubav, strast i emocije neki idiot proglasiti psihičkom bolešću... Sjetimo se, LeZbor pod vodstvom Lidije Dokuzović (Afion) je u popodnevnim satima na tada T-Mobile InMusicu 25.VI 2009. godine imao nastup kojem su uglavnom prisustvovali njihovi poznanici i prijatelji, te vrlo sramežljiva LGBT populacija koju heteroseksualna osoba nije smjela niti pogledati, a ako je i pogledala nekog od njih, njihove oči su ga odmah zgromile ili odlutale negdje u nebesko plavetnilo, obližnji šumarak ili na pogled prema Jarunskom jezeru 'što me ovaj čovek stalno gleda, ovde mora biti reda' (Disciplina Kičme, ha-ha-ha!), dok je ovaj nastup Žen bio na daleko skuliranijoj razini prave alternativne rock umjetnosti koja još uvijek sofisticirano, a istovremeno i veoma primamljivo, moderno i na originalan način povezuje te naoko nespojive svijetove u ljudskoj percepciji. Cure kataliziraju sva štetna zračenja krivog poimanja slobodne ljubavi i krivo protumačenih 'hippy' stavova koji su otišli, sticajem okolnosti u debeli konzervativizam s malim milionom primjera. Vjerujte, čak niti neki jako eminentni glazbeni kritičari nemaju pojma što se to točno nalazi iza izraza ove tri sjajne i inteligentne djevojke. Nakon što su završile svirku gromoglasno su pozvane na bis i iznenadile s novim kompozicijama koje su, ruku na srce, još najbolje od svega što su napravile u dosadašnjoj karijeri, te mi je pomalo čudno što ih nisu uvrstile u zvanični dio repertoara. Ali i to ima svoje: te nove kompozicije su tek sastavni dio jednog novog mozaika kojeg pripremaju i pripadaju novom opusu koji je tek u radnoj fazi. Ponavljam, Žen su bile najbolji trenutak ovog devetog INmusica i o tom nastupu će se govoriti i za dvije-tri, pa i više decenija. Siguran sam. Mogao bih knjigu, esej i disertaciju napisati o tome. Samo ću dodati da sam odmah poslije svirke poslao SMS pun oduševljenja Sari i ona mi je odgovorila jako brzo, između ostalog 'puno nam to znači <3'. I nek se nitko ne ljuti zbog kojekakvih festivalskih nastupa, pa Bože moj, nije ovo Melodije Jadrana, Radijski festival ili neko slično mainstream okupljanje gdje izvođač izvede samo jednu pjesmu, ovo je bio najbolji koncert hrvatskog benda u 2014. godini!!!

Za to vrijeme australski hard-rock grungeri WOLFMOTHER su na Main Stageu uvelike šibali svoj žestok 90-tominutni set pred već zaista impozantnom količinom publike. Naziralo se da će ona mršava posjeta u popodnevnim satima uvelike biti premašena nekom novom rekordnom cifrom festivala kada izađu The Black Keys, a u to vrijeme između 21 i 22h bilo je cirka nekih možda i 10.000 ljudi ispred bine. Pokušati se ugurati nešto bliže ili čak doći do prvih redova bio je moj očajnički pokušaj. Prvo su me zalijali pivama, nagurali mi laktove pod rebra, nagazili po nogama i u neprekidnom komešanju gomile potrgali ruksak, moj super-sack u kome držim i suhu odjeću, i ručnik, i vlažne maramice, i loš digitalac, i rezervne baterije, i pumpu za bicikl, i notes u kojeg uvijek nešto piskaram kad mi neki đavo padne na pamet, pa sam odustao na pola puta i vratio se na mirniju poziciju da barem odslušam bend i ponešto vidim koliko se to moglo razaznati s video ekrana. Gitarist i pjevač je bio odlično raspoložen izvlačeći iz benda maksimum snage što se očitavalo i u odličnom feedbacku. Naravno, onih koji su zdušni fanovi tvrdog zvuka i samog benda, a takvih je bilo iznenađujuće mnogo. Zvučali su jako dobro, Soundgardenovski što je danas izuzetna pohvala u okvirima sveopćeg retro trenda. Pa što ako bend zvuči kao Soundgarden, Black Sabbath ili AC/DC? Kao da je to nešto manje vrijedno od onih koji zvuče kao Beatlesi, Stonesi, Bowie, Kraftwerk, U2 ili Radiohead?

Još sam za konac skoknuo ponovno do Hidden Stagea da pogledam slovenskog repera N'TOKO-a koji je bio još jedan pun pogodak ove pozornice. Momak je totalno otkačen, a vrlo zanimljivo, stihove i rime melje na engleskom jeziku i publika ga je nevjerojatno podržavala čak valjajući neke refrene i citate uglas. Mnogo Slovenaca, ali i Engleza, Španjolaca i publike iz još tko zna kojih romansko-latinskih država (navodno je bilo i posjetitelja iz Južne Amerike) kumovali su ovom velikom spektaklu tog momka koji je negdje u sredini nastupa priznao da je iznenađen i da mu je ovo najbolji koncert u karijeri. Kako je nastupao solo uz pratnju matrica, samplera i laptop programa, šarao je s plesnim ritmovima gradeći zasebne instrumentalističke dionice u kojima se pokazao i kao vrlo spretan kompozitor sklon dramatizacijama, dinamici i psihodeličnim pasažima. Boris (fotograf) i ja smo se složili da je momak sjajan. No.6 što se tiče koncertnog nastupa na ovome Inmusicu. Bravo fant!

Drugi dan, 25.VI 2014. (srijeda)

Dan državnosti je bio kišan, tmuran i oblačan. Kiša je stalno seruckala u mahovima, a prije samog početka svirke prvih bendova se spustio jaki pljusak, tako da je omeo i one rijetke dobronamjernike koji su čvrsto odlučili dati podršku domaćim bendovima. Ja sam zbog te kišurde propustio bjelovarski THEM MOOSE RUSH za koje mi je naš fotograf Boris rekao da ih je gledao i da su bili odlični (njima dajemo no.7). Stigao sam taman kad su na OTP World Stageu PARS PETROSA skoro pa završavali svoj set. Zna se, ustvari, ako tko zna uopće, psihodeličan space-rock bend s odličnim vokalom Zorana Vujanovića - Zokija koji nije niti metalski, a niti alter-indie, već unikatan, hrapavo-režav, melodičan i promukao. Specifičan. Raritetan. Poseban. I koristi pedale koje stvaraju dojam četvrtog 'nevidljivog' instrumenta, otprilike syntha ili harmonije klavijatura. Bilo je prisutno zajedno sa mnom 7 gledatelja. Nisu oborili rekord od 4 promatrača kojeg drže Udriground iz Duga Rese u ovako ranim satima (InMusic Fest - prvi dan, 25.VI 2013), a također lani na istom stageu su odlični francuski TEAM GHOST odsvirali samopozvani bis samo za mene i još par slučajnih posjetitelja jer su svi u to vrijeme gledali Editors. Uf, to je bilo jako ponižavajuće za bend koji je očekivao 'veliku noć'. Primijetio sam na ovome festivalu i jednog momka s majicom Team Ghost, vjerojatno je bio zajedno samnom na toj svirci, možda negdje stidljivo u pozadini. Danas se strasni fanovi plaše da ostanu degradirani i neshvaćeni, ne usude se pokazati svoje ushićenje i svoju radost, koči ih emotivna inercija ljudi iz okoline koja nije po njihovom 'šmeku', konzumerizam shvaćanja popa kao idealne zabave, plaše se samoga sebe i svoje neodlučnosti javnog izraza kao pojedinca. Pa što onda ako se samo jednom čovjeku na svijetu sviđa nešto? Zar on to ne smije izraziti? Izrazi se čovječe, imaš samo jedan život i nemoj ga uludo trošiti na skrivanja. Zoki Vujanović nam je, nama 'sedmorici mladih', uz kišu pojasnio svoju prekrasnu rock umjetnost i mi smo to nagradili pljeskom ne ustručavajući se pokazati sve simpatije. Taj momak će još jako dugo biti u igri ne samo hrvatskog psycho-rocka, već i na svjetskim pozornicama, ovo mu je još uvijek početak koji prilično dugo traje, ali će se kad-tad isplatiti jer zna što radi.

Na srpski HYPE! se u 18h ipak skupilo nešto malo više ljudi, kiša je neprestano prskala, malo stala, pa se opet spustila, a kaljuža i blato ispred svake pozornice je bivalo sve veće. Ispod Night Stagea (ogromna šatra za DJ program) je bila ogromna lokvetina gotovo preko cijelog plesnog podija, no kako nisam ostao 1h nakon ponoći kada je tamo startao DJ Ilko i DJ Veles, nemam pojma kako su se snalazili čageri i plesači u prilično prohladnoj ljetnoj noći. Enivej, Hype! su bili dosta žestoki alter-rock/post-grunge s dvije gitare i lijepom plavokosom pjevačicom koja je sve nas malobrojne ispratila zadnjom pjesmom "Get away". Volio bih bend vidjeti negdje recimo u KSET-u na intimnijoj klupskoj svirci. Bila bi jako dobra i žestoka rapoljotka.

Onda smo Boris i ja malo sjeli ispod obližnje šatre jer je kišurda neprestano rominjala u intervalima kad su na OTP World Stageu počeli američki KUROMA. I tako nas dvojica spikamo, pijuckamo pivo, on si priprema svoj profesionalni foto aparat za kišu, oblaže ga najlonskom vrećicom, ja vadim iz svojeg strganog ruksaka neke stvarčice koje mu moguće mogu pomoći, te komentiramo kak' je baš zgodno da poslije ovih Srba s ženskim vokalom ponovno na red dolazi bend s pjevačicom. 'Ajmo pogledati koku', dignemo se, dođemo do pozornice, a kad tamo - pa taj glas kojeg smo čuli pripada dugokosom mršavom momku na gitari!!! Pa skoro da nismo mogli vjerovati, ali fakat dečko pjeva poput neke indie-pop/dream-pop ženskice. Ih, ti Beach Boys su u Americi još uvijek kultna grla za mlade vokaliste. Inače, Kuroma je bend Hank Sullivanta iz MGMT, a zvuče kao osrednje prosječan Pixies: legato gitare, jednostavne melodije, osrednji tempovi, melodični basovi, malo klavijaturica koje svira drugi gitarist i ama baš ništ posebno, pa niti bolje od mnogih hrvatskih demo bendova koji furaju indie-pop/rock sheme.

Zbog kiše i činjenice da je publike bilo jako, jako malo, nastup VLADE DIVLJANA & LJETNO KINO BIG BANDA je opravdano startao s pola sata zakašnjenja što nije remetilo programe na ostalim pozornicama. Umjesto u 18.30, nastupili su u 19h i izveli prekrasni akustični session od 75 minuta. Vlada Divljan je jedan od rijetkih ex-yu rockera na kome zub vremena nije ostavio nikakvog traga. Fizički je i dalje jako vitalan i vitak bez obzira što mu je 60-ta godina nadohvat leđa, ali, ti bokca, izgleda kao da ima 30 ljeta manje. Možda zato jer pije crno vino iz otmjene čašice na stalku (tokom koncerta jedva da je popio 2dcl vina)... On u glavnom planu s akustičnom gitarom, a ogromna sekcija od 8 ili 9 muzičara (dva udaraljkaša, ex-Filmovci Max - gitara, ukulele i Marino Pelajić - bas, potom klarinetist, momak zadužen za beat-box vokalnu tehniku, violončelist...) nafilali su sve velike hitove Idola mahom u lepršavim latino-pop varijantama. Čuli smo i pjevali zajedno s Vladom "Rusiju", "Radostan dan", prekrasnu "Nebesku temu", "Poslednje dane", "Ljubavi", "Zašto su danas devojke ljute", "Kenozoik", "Ona zna", "Dok dobuje kiša u ritmu tam-tama", "Retko te viđam sa devojkama", "Jedina malena", "Maljčiki"..., a izveli su i materijal s jedinog EP-ija "4 godišnja doba" objavljen 2012. godine. Te nove stvari nažalost još uvijek nisu udomaćene i mnogi su blejali kad su se izvodile "Vodim te na more" i "Samo jednu ljubav imam". Kako sam išao i hitao na naredne Slovence, nisam primijetio da li su odsvirali najljubavniju i najemotivniju pjesmu "Najlepša" koja budi najiskrenije ljudske emocije u pop glazbi. Za vrijeme izvedbe starih hitova Idola koje sam zadnji puta gledao uživo 1983. ujesen u Bjelovaru kada su promovirali album "Čokolada", meni su da li sentimentalno ili nekako drugačije protumačeno, uglavnom, jako emotivno, potekle suze i nisam se mogao zaustaviti u tom strašnom naboju emocija koliko su mi te pjesme nekad značile i bile važne. Vriskao sam i urlikao 'imala je snažnije ruke nego ja', 'retko te viđam sa devojkama', 'Maršal je moj Bog', 'htela je da sviramo ja i moji Idoli', 'kenozoik nije za tebe, ti si stvorena za sve te stvari', 'zbog tebe ne mogu da spavam, zbog tebe više ja ne učim ko' pre'... A tek 'plamene zore bude me iz sna'... Nema boljeg i originalnijeg ex-Yu hita od "Maljčika" koji je obilježio generaciju novog vala, stotina tisuća klinaca i srednjoškolaca premda Idoli nisu nikad bili Azra i Štulić. Divljan je kroz sve ove godine uspio zadržati status velikog čovjeka-umjetnika koji s ljubavlju govori o onim stvarima koje se ne vide na 'površini' i to na strašno profinjen način. Starim frikovima je i već dosadno tražiti što to sakriva "Odbrana i posledni dani", najvažniji rock album u povijesti ex-Yu scene ako nisu pročitali istoimenu 'novelicu' Borislava Pekića. Živimo relativno skromno, imamo knjižnice i u svakoj se nalazi to djelo koje na najbolji mogući način predočava avangardnost ideja Divljana i njegovih nekadašnjih inteligentnih Idola kojih danas, na žalost nema nigdje na vidiku.

Na najboljem Hidden Stageu su svirku otvorili sjajni slovenski post-metalci THE CANYON OBSERVER. Petorka s dvije gitare, bubnjevima, basom i urlajuće mračnim frontmenom prošetala je kroz opus dva zajednički spojena koncepcijska albuma "Chapter I - The Current of Her Ocean Brings Me To" (2011) i "Chapter II - These Binds Will Set You Free" (2012). Njihov zvuk pun klasičnih Neurosis i Cult Of Luna utjecaja bez ikakvih elektronskih i inih dodataka šarao je aranžmanskim standardima - laganijim ambijentalnim uvodima, refleksivnim dinamičkim podizanjima, žestokim riffovima isprepletenih s disonantama, spuštanjima tenzija u atmosferične vibre i gromkim minimalističkim krešendima. Osim tih uobičajenih post-metal referenci, lakši dijelovi su im na fini način pleli post-rock i elemente blacka. Bili su jedini heavy izvođač na ovome izdanju INmusica, dakako sa suvremenim načelima zvuka i stila, a od njih ćemo u bliskoj budućnosti čuti itekako zanimljivih novina.

Vrativši se ponovno do Hidden Stagea promotrio sam malo nastup još jednog slovenskog izvođača YOUR GAY THOUGHTS. Mračni psycho IDM trojac opskrbljen bubnjevima, laptopovima, samplerima i synthom u dvojakom muško-ženskom vokalnom izdanju na engleskom jeziku ostavio je solidan dojam svoje underground elektronike. Spajaju nekoliko žanrovskih cijelina u većinom sporije ritmove koji poneki put zalaze i do trip-hopa i slow-down tempova.

Zagrebački S3NGS su bili jedno od najugodnijih iznenađenja (Hidden Stage). Nema dugo kako sam ih gledao na Jabukovcu u sklopu tradicionalnog Cash'n'Carry festivala gdje su bili prijatni rock veseljaci koji sve manje pokazuju onih svojih nekadašnjih indie karakteristika. Ali ovdje su se pretvorili u pravi rock bend koji je imao najveću postavu s čak 3 prateća vokala (dvije cure i jedan momak), trubačem i još jednim letećim članom koji je po potrebama uskakao na djembe i klavijature, te ih je s novijom kvintet-jezgrom u nekim trenucima na pozornici bilo desetoro (hm ili devetoro?). Uz hitove i dobro znane pjesme s albuma "Moderno trijezan" i "Costa S3ngsia" upriličili su i dva ogromna iznenađenja u obliku obrada "Ula ulala" Haustora i "Sympathy for the devil" The Rolling Stones na najbolji mogući način pokazavši sve širi opseg svojeg stila za kojeg je još u njihovim demo počecima bilo jasno kako povezuje natruhe rocka 60-ih s new-waveom. Posebnost novog šmeka daje trubač zadužen za brojne improvizacije, melodijske nadogradnje, vokalne duele s Emerom ili, primjerice u obradi Stonesa insinuiranje solaže Keith Richardsa. Emer se tom prilikom prebacio na bas gitaru, Lički na klavijature, a Jaggera je vokalno jako dobro skinuo njihov novi gitarist. Tokom čitavog koncerta, praktički od pjesme do pjesme su mijenjali ponešto u postavi (bilo je i komada za akustičnu gitaru), te su sve te njihove originalne autorske skladbe unatoč metamorfozama s novim performansima zadržale svu onu prirodnost pojačavši je s novim epitetima rock big benda. Kako stvari stoje, ne bih se nimalo začudio da jednog dana iznenade s gudačima ili većom brass sekcijom. Ostvarili su i sjajan feedback, skandiranja, ovacije i gromoglasna pjevanja. Novi veliki hrvatski bend je na pomolu.

Tek ovlaš sam pogledao njemački dvojac DIGITALISM na OTP World Stageu gdje su ta dva momka pumpali tech-house ritmove, špilali soundove nalik na distrozije, naglašene elektronske bas linije, programirane samplove i još koješta. Nisam ostao rezerviranog dojma, no misli su se okretale ka glavnim protagonistima zbog kojih se skupila ogromna masa publike, pa čak po skromnoj procijeni, možda i najveća koja je pratila dosadašnjih 8 festivala. Službeno se navodi da je kroz sva 3 dana prodefiliralo 70 tisuća ljudi što bi značilo da ih je te večeri bilo barem 25-30 tisuća.

PIXIES su zbog onih pola sata opravdanog kašnjenja Vlade Divljana i Ljetno Kino Big Banda počeli 15 minuta ranije. Frank Black je bio u dobroj formi i jedino je pitanje bilo tko će se nakon svih onih tumbanja i previranja u posljednjih 7-8 mjeseci pojaviti na bas gitari. Ha, izašla je Paz Lechantin unatoč tome što se i dalje navodi da im je službeni basist Ding Simon 'Dingo' Archer. Paz i pjeva, na određeni način zadržavši onu mekanu vokalnu rolu Kim Deal, basovi su joj bili sasvim okey i sad nema tu nešto pretjerano za lamentiranje šta bi bilo da je ona originalna Kim i dalje u postavi. Isporučili su miš-maš koktel starih provjerenih hitova s legendarnih albuma, odsvirali i otprilike polovicu novog materijala koji se skoro po ničemu u ovakvoj živoj varijanti ne razlikuje od onoga iz 80-ih ravnomjerno kombinirajući akustične i moćnije, distorzirane sheme. Tek je album "Trompe le monde" bio zapostavljeniji u repertoaru, osobito one neke heavy/hard/proto-grunge pjesme, te što se mene tiče, u potpunosti su ispunili zadatak vodećeg imena ovog izdanja INmusica čak na boljoj razini od onog nastupa iz 2006. godine na zagrebačkoj Šalati.

Za opuštanje nakon svih ovih zbivanja, do konca ranih jutarnjih sati nastupala su još četiri aktera - El Fabiani, Kandžija i gole žene, te Animal Music (svi na Hidden Stageu) i DJ Ilko & DJ Veles na onome napljavljenom Night Stageu, ali kako je to funkcioniralo nisam imao prilike gledati. Naredni dan je bio radni, valjalo se barem malo odmoriti, no na poslu sam bauljao sa snom i umorom, ali to je žrtvena kalvarija koju je vrijedilo zbog svega ovoga u protekla 3 dana pretrpjeti.

horvi // 30/06/2014


PS: ostatak fotki u obradi i dolaze a.s.a.p.
Share    

> koncert [last wanz]

cover: Drito iz MSU-a @ MSU, 04-05/09/2020

Drito iz MSU-a @ MSU, 04-05/09/2020

| 15/09/2020 | choppa boi |

>> opširnije


cover: LAstovo.OTOKGLAZBE., ljeto Covidovo 2020

LAstovo.OTOKGLAZBE., ljeto Covidovo 2020

| 01/09/2020 | jelena vojinović |

>> opširnije


cover: 8. Diy Hc Pank Intermezzo @ Nigdjezemska, Zadar, 24-25/07/2020

8. Diy Hc Pank Intermezzo @ Nigdjezemska, Zadar, 24-25/07/2020

| 30/07/2020 | terapija |

>> opširnije


cover: VELI JOŽE BAND, 10. VII, 2020., Kvaternikov trg, Zagreb

VELI JOŽE BAND, 10. VII, 2020., Kvaternikov trg, Zagreb

| 13/07/2020 | horvi |

>> opširnije


cover: DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

DUNJA KNEBL feat. KOLOLIRA + DUNJALUK, 1.VII 2020., Močvara, Zagreb

| 03/07/2020 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*