Ovu večer je na Žednom uhu bila specijalna ponuda. Platiš da vidiš dva benda i jednog vidiš gratis. A taj gratis je bome bio dobar. Zovu se Diario, iz Liepziga su, i nitko od prisutnih nije imao pojma da dolaze, a pogotovo čuo za njih. Ispalo je da su na turneji s Ostinato, s kojima su i veliki prijatelji, pa su navratili i do nas. Mislim da 99,9% ljudi uopće nije skužilo kako se zovu i kako se to piše, unatoč višestrukim ponavljanima imena, dok nismo vidjeli njihov CD na merch štandu. Baš bio neki lijepi, s crnom mačkom. Diario su simpatični trio, bas, gitara i bubanj, bez vokala. Da, pogodili ste, post rock. Priznajem, malo sam slaba na post rock zvuke, pa su mi se baš jako svidjeli. Nisu bili pilana kako se to zna desiti s takvim bendovima. Set im se malo odužio jer su im se stalno raspadali bubnjevi pa su ih šerafili, učvršćivali i ispričavali se pri tome. Popriličnu pažnju su privukle i bubnjareve ofucale Puma borosane koje je uredno odložio na rub pozornice. Uskoro su im se pridružile i ofucale japanke bubnjara iz Ostinata koji je odlučio koncert odgledati bos, uz svoje kolege iz benda koji su cijelu svirku Diaria stajali u prvom redu i davali im podršku. Nakon Diaria su uslijedili Ostinato . Oni su bili puno glasniji i nekako mračniji od Diario. Basis je s vremena na vrijeme pjevao, što se baš nije najbolje čulo. Ispostavilo se da je bas toliko glasan da ide samo preko mikrofona, što je naravno ubilo vokal. Ali to i nije toliko smetalo jer, bar što se mene tiče, mogu sasvim lijepo funkcionirati i bez pjevanja. Ostinato su definitvno krenuli u smjeru kojim idu Mogwai ili npr. Explosions In The Sky, što uopće nije loš smjer. Zidovi buke su presijecali tihe i mirne dijelove pjesama, bas je kao što možete i zamisliti poprilično tutnjao u svemu tome. Gitarist je imao neku šljokičastu gitaru i more pedala, a bubnjara nikako, ali baš nikako nisam mogla smjestiti u takav bend. Ali vrlo je požrtvovno odradio svoj dio posla. Saga s borosanama se nastavila. Japankama su se pridružile, basistove cipele i čarape, pa smo na početku koncerta čuli zanimljivu varijaciju na uobičajeni ''skini se!'' uzvik. Ovaj put je bilo ''Skini patike!''. Kasnije se basist raspitivao jel ima možda tko za posuditi čiste čarape. Nitko se nije javio.
Nakon svega ovoga krenuli smo se malo izluftati ispred Galerije kad su nas presreli ljudi s gitarama i rekli nam da ne bježimo kući jer ima još jedan bend, oni. Uvjerili smo ih da idemo samo malo na zrak. Sve je prilično kasnilo zbog nenajavljenog trećeg benda, tako da su The Watchers počeli skoro u ponoć. A počeli su praskom, i tako i nastavili. Odmah vam je bilo jasno da vam nije zdravo stajati u prvom redu jer bi u glavu mogli dobiti: a) stalak od mikrofona b) pjevača c) pola litre hladne vode. Doduše vode nismo bili pošteđeni ni malo dalje od pozornice jer nas je pjevač već na drugoj pjesmi sve kolektivno zalio u žaru borbe. Sumnjam da mu je puno ljudi bilo zahvalno na toj gesti. The Watchers su me najviše podsjećali na Talking Heads (zbog načina pjevanja) i Gang Of Four. Svirali su brzo i veselo, pjevač je skakao na sve strane, penjao se po zvučnicima, radio sklekove, pljeskao i mahao i plesao Michael Jackoson style. Dobar poznavatelj, odmah se vidi. Uglavnom bilo je prilično veselo. Publika je odlično reagirala na tu energiju i ono malo ljudi što je bilo na koncertu (a broj se još i smanjio kako je vrijeme odmicalo) je radilo totalnu makljažu, skakalo pogo, u koji se i pjevač na trenutke pridružio, i ovacijama ispraćalo svaku pjesmu. Članovi benda su silazili u publiku i komunicirali s ljudima, grlili ih i svašta izvodili. Budući da su već dobrano prekoračili radno vrijeme Galerije, The Watchers su se nakon nastupa vratili samo na jedan kratki bis, iako su, što se razularene publike ticalo, mogli svirati još bar sat vremena bez problema. Nakon što je sve završilo imali smo prilike vidjeti i suvenire koje je pjevač kupio svojoj dragoj back home. Girlfriend je navodno izjavila da želi majicu, ali ne želi da na njoj piše nešto na engleskom. Kad je pjevač razmotao prvu majicu cijela publika je zalegla na pod od smijeha. Našli smo se oči u oči s Thompsonom, likom i djelom. Kad je pjevač uhvatio drugu majicu mogli smo već naslutiti što nam se sprema. Tko bi drugi nego Ante Gotovina. Mislim da su se ljudi plakali od smijeha i nevjerice kad su sve to vidjeli u kombinaciji s pjevačevom poluzbunjenom facom dok nas je pitao hoće li ga sad netko upucati zbog toga.

ana // 23/05/2006

> vidi sve fotke // see all photos