Čini se kako je ovaj najveći slovački festival, koji je ujedno ove godine postao punoljetan, postao jedan od naj festivala terapijskog kolektiva, pa mu se svake godine iznova vraća. Tako smo ga ove godine posjetili u proširenom sastavu u odnosu na dosadašnje.

Da ne krenem predaleko i počnem s raznim prilikama i neprilikama koje su nam se događale po putu, treba reći da smo došli na vrijeme da postavimo šator i ubodemo prvi bend. Čast da otvore festival na drugom po veličini otvorenom stejdžu (Orange stage) pripao je američkim Deap Vally. Dvije cure atraktivnog izgleda ipak smo propustili kako bi otkrivali čari pšeničnog Bažanta, a Saleta smo poslali da ih fotka. On ionako nije smio popit pivo! Zanimljivost koju treba spomenuti je da nas je cijelim putem do Slovačke prala kiša, da bi negdje oko Bratislave zasjalo sunce i tako je bilo do kraja dana. Kako se festival održava na aerodromu, gdje nema prirodnog hlada, trebali smo ga tražiti pod nadstrešnicama na kojima se trži pivo i hrana. Kako je pivo, napominjem pšenično jeftino čak i za naše pojmove (1,4 €), hladovina koju smo tražili bila nam je još draža.

Probali smo se ubaciti u Europa šator u kojem je u kasnim popodnevnim satima svirala slovačka, očito popularna, pjevačica Katarzia. Ljudi su stajali na ulazima, a unutra je bilo prepuno. Saletu je uspjelo, pa možete barem vidjeti kako je ona izgledala. Pohoda ima dva otkrivena glavna stejdža (Bažant i Orange), tri šatora (Space Arena, Europa stage, Nay tanečny dom - redom po veličini) i još dvije manje otkrivene (Red Bull Tour Bus i Višegrad stage) na kojima se svira uživo, a ima još gomila svega i svačega gdje se odvijaju razni programi. Kino, cirkus, dječji park… svašta za zabavit se tijekom cijelog dana. Glazbeni programi počinju u podne i traju do kasno u noć, a zanimljivost je da svaki bend, osim headlinera (ove godine su to bili Kraftwerk, Travis i Suede), može svirati po sat vremena. Naime, nakon svirke jednog benda, na tom stejdžu je odmor od sat vremena za postavljanje opreme sljedećeg benda. U isto vrijeme na nekom drugom stejdžu počinje koncert. Kako su stejdževi udaljeni međusobno na max 5 minuta, nema problema došetati se do drugog i odgledati skoro cijeli nastup. Problem dolazi kad Vam se "clashaju" neki koje ste željeli pogledati, a nastupi im se u potpunosti podudaraju.

Tako su se poklopila dva nastupa od kojih smo prvo sa zanimanjem počekirali Sun Ra Centennial Dream Arkestra, veliki jazz orkestar preminulog maestra Sun Ra koji je prije sto godina sišao sa Sunca, pa je ovo ponovno okupljeni orkestar starih i novih članova u čast te obljetnice. Uglavnom, Sun Ra je nekakva new age spika s puno vrhunske jazz, swing, be-bop glazbe u svemu tome. Velika očekivanja nažalost su završila hladnim tušem. Ono vrhunske treba uzeti s rezervom jer nažalost ono što smo čuli i vidjeli sigurno ne bih tako nazvao. Okosnicu orkestra čine šestorica "metuzalema" na saksofonima koji sjede u prvom redu. Kažem metuzalema, jer bar trojica od njih imaju devedeset godina (ravnatelj orkestra je upravo taj dan slavio 90-ti) i unatoč tome što i dalje uspijevaju proizvesti tonove nisam baš siguran koliko su svjesni toga što rade. Da stvar bude zabavnija svi članovi orkestra odjeveni su u nekakve blješteće folijaste materijale. Možda time odbijaju vanzemaljce kao Mel Gibson u filmu Signs. Uglavnom, svaki put kad se ti žaboliki vršnjaci James Earl Jonesa uključe sa svojim solo dionicama nastane popriličan starački kaos, jer neki od njih izgledaju kao da su ih stvarno sad probudili, a i maestru poprilično iskaču žile na vratu u nastojanju da ih natjera da se pokrenu. Ni mikrofonija baš ne pomaže, kad djedica u zanosu pomete par susjednih mikrofona u gužvi na stejdžu.
Transvestit i bakica koji pritom oko njih plešu samo pridonose smijehu i kaosu, iako je za pozavidjeti okretajima i podizanju nogu dotične bakice. A i jedan od Morgan Freemanovih vršnjaka je napravio zvijezdu, pa je zapitati se da možda taj Sun Ra fakat vraća ili bar produljuje fizičku mladost. New age shit indeed, koji ipak nismo dugo izdržali gledati (btw. jedno od skorih ukazanja Sun Ra i obljetničkog orkestra bit će i u susjednoj nam Sloveniji na Cerkno Jazz festivalu i ulicama Ljubljane, pa ako vas ovo sve nije odbilo možete se uživo osvjedočiti). Istovremeno na Orange stageu bili su Band of Skulls. Običaj je da svaki "stage" ima svog najavljivača, što je jako simpatično, pogotovo je bilo u ovom slučaju jer je krupniji gospodin koji je najavljivao na tom stejdžu izgovarao sve na slovačkom, a engleske dijelove je izgovarao "po Vuku". Pa sad zamislite kako se čulo kad je izgovarao "Sada na Orange stage Band of Skulls"!

Ovaj britanski trio započeo je kao indie band, što se nakon tri albuma razvilo u neki južnjački rock (Kings of Leon) s progresivnim dijelovima (Pure Reason Revolution). Postava s albuma nepromijenjena je na stejdžu, a dobra upotreba muško/ženskih vokala i posebice gitara ugodna je za slušanje. Započeli su s dvije nove (Asleep at the Wheel i Himalayan), a tijekom sat vremena prošli su kroz sva tri albuma, naravno, s naglaskom na novi. Završili su s poznatom Death By Diamonds and Pearls, što je publika dobro nagradila, a ova svirka dala je naslutiti da će ovo biti odličan fest.

Kako je četvrtak bio uvodni dan, nisu ni radile još sve pozornice, imali smo malo vremena razgledati kulinarsku ponudu, koja nam se jako dopala što zbog cijena, što zbog ponude same, i vratiti se na isti stejdž kada su započinjali svoj set Tame Impala. Ranije smo malo čekirali njihovu presicu, na kojoj su se pokazali kao veseli i šareni momci, a to šarenilo su pokazali i u nastupu. Svaki njihov nastup je poseban "sound & vision" doživljaj prvenstveno zbog njihove psihodelične muzičke podloge koja je povezana sa šarenim projekcijama. Neki su radi jačeg doživljaja uzimali raznorazne supstancije koje su širile mirise oko nas, no mi smo se zadržali na pšeničnom Bažantu. Naravno, Elephant i Mind Mischief su izazvali najveće reakcije, pa se može reći da Slovaci (i Česi kojih je barem podjednako kao i domaćina) ne zaostaju nimalo u glazbenoj edukaciji mladih. Za kraj smo poslušali Feels Like We Only Go Backwards i brzo se prebacili na Bažant stage gdje su Kraftwerk započinjali svoj 3D show s Roboter, kad već spominjemo "sound & vison". Srećom nismo imali osjećaj hodanja unazad, jer unatoč više od četiri desetljeća iza sebe Kraftwerk u skladu s tehnologijom samo gaze naprijed. I ne kažem to samo zbog toga što je show u KlingKlang produkciji neodvojivi dio Kraftwerk nastupa u kojem je očekivani korak bilo ubacivanje trendovske 3D komponente. Njih četvorica su i dalje na stejdžu roboti za svojim stolovima s danas laptopima, a nekad elektronskim konzolama i sintisajzerima, u "svemirskim" odijelima koja mijenjaju boju prema rasvjeti kojom su obasjana. Prizor koji ste mogli vidjeti u svim promo materijalima i fotkama od kad je Kraftwerka, a i na Inmusicu prije pet godina. No ono što se moglo i čuti i vidjeti pored tih svevremenskih obilježja, bio je pravi moderan nastup, bez imalo osjećaja recikliranja i tjeranja istrošene mazge. A još da mi je netko rekao koliko će sreće izazvati komadić kartona s dvije plastične folijice koje različito lome svjetlost rekao bih mu da je pošandrcao. Osobno smatram da je 3D tehnologija u većini filmova danas samo nepotreban dodatak sa svrhom povećanja cijene ulaznice i istina je da uopće nisam mario za tu glupariju dok su nam zajedno s još dvadesetak tisuća ljudi koliko je pohodilo prvi dan festivala na ulazu u festival uručivali 3D naočale. Uostalom, Kraftwerk nam i nisu bili na popisu "must-see" nastupa, jer smo znali što otprilike očekivati - igru s laptopima pri izvođenju poznatih tema s raznoraznih špica emisija i jinglova televizije Zagreb, HTVa, HRTa i kako li se sve naša javna dalekovidnica zvala i zove. No kad smo prišli stejdžu i kad sam navukao taj nesretni 3D dodatak kao da sam zakoračio, a valjda i jesam, u drugu dimenziju. Teoretiziranje na koje su sve načine Kraftwerk zadužili elektronsku glazbu i glazbu općenito čitajete negdje drugdje (pa i u horvijevim tekstovima na našem sajtu), ali čuti to uživo u nešto obnovljenom no još uvijek poznatom izdanju poseban je doživljaj. Pogotovo doživjeti to u ovako nabrijanoj i zahvalnoj publici kakva je bila ova pohodska. Uzvici oduševljenja i prestravljenosti zbog projekcija izmijenjivali su se sa skakanjem, zviždanjem i klicanjem kad je glazba tjerala na gibanje i zapravo smo dva sata proveli u hipnotizirani dvosatnim eksperimetalnim filmom i atmosferom rave partya. A još kad uronite u te projekcije i pokraj vas prolijeću apstraktne pizdarije, ali i konkretni komadi meteora, satelita i drugih letala i prometala ne treba vam ništa više za jedan izvrstan trip. Kao posebno lud vrhunac atmosfere izdvojio bih Tour De France i fasciniranost starim biciklističkim prizorima dok se zaneseno i makinalno trzaš okruženo masom s bijelim naočalama preko očiju. Boing Boom Tschak radi moj 3D mozak. Lud lud osjećaj. "Roboti" na ovaj način mogu osvajati osjetila, udove, ali i srca mnogo sljedećih generacija. Stvarno šou koji se ne zaboravlja, koji vrijedi vidjeti, ali i koji unatoč hladnom renomeu koji ga prati završava u toplini zadovoljstva i sreće. Vjerujem da nema nema veće radosti i osjećaja zadovoljstva zbog dobro obavljenog posla, i za robota i za čovjeka, nego kad ti tisuće ljudi s odobravanjem plješće.

Negdje u svojim internetskim lutanjima sam naletio na rečenicu koja je otprilike glasila da je Juana Molina odlukom da se prihvati glazbe višestruko zadužila Argentinu i postala njezin najbolji predstavnik u svijetu iza nogometne reprezentacije. Ispričavam se autoru i neka ne zamjeri zbog ovako faličnog citiranja njegove izjave, ali ja bih sada dodao - fućkaš repku, Juana je trenutno jača i pojede Messija i društvo za doručak. Naime, taman kad sam pomislio da večeras od Kraftwerka ne može bolje i krenuo prema šatoru, odlučio sam još pogledati Juanu Molinu. Nažalost sad se moram posipati pepelom što sam njezin nedavni nastup u Zagrebu propustio iz čiste lijenosti zbog toga što su mi se površno poslušane studijske snimke činile nezanimljivim i kao nešto što nikako ne podiže raspoloženje. O kako sam se zaj... Juana Molina, glumica, kantautorica, sitna multipraktik ženica ostavila me, a i krcati šator Europa stejdža koji ju je gledao, s gubicom do poda. Slično nastupu Tune Yards, Juana svira gitaru, pjeva na španjolskom glasom djevojčice, nasnimava se, opet svira, opet pjeva i tako u krug stvarajući hipnotizirajuće energične tehno loop-ove s gitarističkim i tradicionalnim world music podlogama. U pratnji su joj bubnjar, također multipraktičar koji je istovremeno bubnjao, drljao po klavijaturama i padovima, te klavijaturist/gitarist. Svi troje stvaraju glazbu koja definitivno razbuđuje i najumornije terapijske suputnike u 1 u noći i ne pušta ih da odu spavati. No što u svemu tome izdvaja nastup od sličnih energetskih bombi jest sama Molina s koje nisam mogao skinuti pogled. Žena je živi pokret i dok svira istovremeno glumi i zabavlja i mogao bih je tako gledati do jutra. Njezina energija i sama pojava toliko su zarazni da moram priznati da sam se zaljubio tamo na licu mjesta, zgromilo me skroz. Nijednu stvar nisam znao i sve su mi tamo bile najbolje. Potpuno drugačiji doživljaj kad imaš osobu koja tu glazbu izvodi pred tobom, a ne u zvučnicima. A ovdje je i odgovor onima koji me pitaju zašto odlaziti na koncerte. Doživljaj je nemjerljiv.

Argentina možda nije prvak svijeta, ali je u petak navečer argentinka bila prvakinja Pohode. Vjerojatno bi to i ostala da nisu dva dana poslije na scenu izašle četiri male japanke. No o tome drugi put.

Prvi dan i već toliko dobrih nastupa i doživljaja.
Spremni za vožnju dalje?

terapija // 16/07/2014

> vidi sve fotke // see all photos