Završila je europska mini turneja Vlatka Klarića koja je, ako uzmemo i koncert u Berlinu www.terapija.net/koncert.asp?ID=35230 prije cirka mjesec dana, obuhvatila Pariz u utorak 25/11 www.terapija.net/koncert.asp?ID=35382, samo tri dana kasnije London (petak, 28/11) gdje nismo bili zbog mnogih zavrzlama oko ulaska u UK, te dva dana poslije (nedjelja) i Zagreb u sklopu ogromnog, dvodnevnog UPSET ART festivala u parku Stara Trešnjevka u Centru za kulturu Trešnjevka. Ovo bješe već treći Vlatkov nastup na tom festivalu gdje se ove godine desila impozantna količina zbivanja od čitanja poezije, prezentacija, predavanja, izložbi, projekcija, radionica, sve do koncerata, a lijepa gesta jest da ga je popratio i HTV koji je neke od tih događaja i snimao. U predvorju su bile postavljene izložbe, ulaz je bio besplatan, imalo se šta i za gricnuti, a i popiti na švedskom stolu. Festival je inače specijaliziran za osobe s hendikepom i invaliditetom, ali u principu može nastupiti ama baš svatko tko se prijavi, te k tome svi učesnici dobiju izvjestan honorar, zavisno o duljini nastupa. Tako smo prije Vlatka na nekih desetak minuta prisustvovali nastupu DOMAGOJA MODRUŠANA na akustičnoj gitari, onog čudnovatog freaka kojeg poznaje, pa valjda sva zagrebačka rock ekipa. Simpatičan dvometraš s jasnom inkluzijom često hoda centrom naše metropole s gitarom tražeći svojih 5-10 minuta da nešto odsvira i otpjeva, a sve su to njegove autorske, vrlo hrabre kompozicije impregnirane kombinacijama atonalnosti blues/ ambijent/ psycho medikamenata, nešto vrlo blisko legendi Manceu. Lijepo je bilo vidjeti i čuti da ga je prisutni auditorij jako dobro i srdačno prihvatio uz više nego sjajan feedback jer je nakon svake kompozicije pitao 'kako vam se sviđa moj stil i što mislite o mojim pjesmama?'. Ovakav, intoventiran kakav jeste, zaista se svojski pokušava nametnuti, a Vlatko nam je prišapnuo 'ej ljudi, tip je totalno originalan, čujete li kako svira gitaru i kakve tekstove zbori?'. Jest, nismo primijetili da ga je od medija već netko ukapirao, ali sigurno hoće jer je zbilja poseban kantautorski unikat od kojeg ne treba zbijati šegačinu jer je nesvijesno romantičan shoeagazer - nikad ne gleda u publiku, nego u vlastite cipele. O Vlatku Klariću ne treba trošiti previše riječi jer ste ga na ovim stranicama u zadnjih pola godine imali napretek: objavio je album "Obrisi spoznaje" s nekoliko video spotova (a lista pjesama se svako malo proširuje), te ga se za sada može samo naći na youtube kanalu. Traži adekvatnog izdavača, no usput je odradio fantastičnu europsku promociju uključujući i onaj ljetni, vreli koncert u Budimpešti www.terapija.net/koncert.asp?ID=34714 05/07 u klubu Dobozi 21 zajedno s jazz bendom MIE (Music for Insulting Egos). Ovom prilikom je dobio 20 minuta izvevši 5 kompozicija za domaću publiku najavivši svaku na hrvatskom jeziku. U video prilogu kompletnog koncerta su naslovi i na hrvatskom i na engleskom.



Specifičnost njegove svirke jest da ama baš uvijek svira isto koliko god da se njegva glazba doimala apstraktnom i avangardnom što i jeste, ali ama baš svaki ton je isti, uzbudljiv kao što ste ga prvi puta čuli, tako istosmjerno se kovitla sa svakim narednim nastupom. Bez otklona i improvizacija, a opet, sve to kod njega djeluje poput improvizacije onog prvog, davnog albuma "Samostvaranje" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=22145 iz daleke 1999. kada ga je prepoznao Marin Valjak, ilti Ivan Ramljak iz bivšeg časopisa Nomad, a ovom prilikom je s njega izveo "Tužan, toliko tužan/ Sad, so sad", vrlo čestu temu na set listi. Kao poklonici i pratitelji njegovog rada, već dugo vremena nismo čuli onaj sjajan uvodnik "Idem tražiti ptice". Vjerojatno će s vremenom doći ponovno na repertoar.



Skuliran i priseban, ama baš nikad prije nastupa ne popije niti kap crnog vina kojeg voli ili neke žešće cuge, više puta nam je pričao o tom r'n'r sindromu, te kako smo u zadnje vrijeme boravili s njim u navedenim europskim metropolama, on se uoči koncerta zagrijava meditacijom s gitarom, nekoliko sati prije vježbajući ruku i tu ga ama baš ništa ne smije ometati. Totalno koncentriran i konsolidiran, ovaj zagrebački koncert je izveo ponovno fantastično. Imate gomilu snimaka njegovih nastupa, a i spotova s odličnog novog albuma, pa probajte uspoređivati.

Za kraj ovog festivala nastupio je, nama do sada nepoznati reper ŠIKI SHIXON iz zegrebačkog predrađa Brezovice koji ima samo 20% sluha, ali ga repa kao normalno slušljiva osoba. Kroz priloženi zapis se to jedva i primjeti. Lijepi, mladi dečko je odličan show-man sa stalnom komunikacijom s publikom, a na ovome nastupu bio je prisutan i sam Target iz Tram 11. Nevjerojatno, baš te nedjelje je kod Stankovića "Nedjeljom u 2" gostovao Stoka s onim bezbrojnim 'kuš' buraz, burke' forama pokušavajući se dodvoriti s 20 godina jankoze poput Barteta, ma daj, nemoj nam srati, odmah zamrzimo svu tu hip-hop ljepotu do početka najljigavije bedastoće zvane Wu-Tang-Clan.



Da ne omalovažimo Šikija i njegovih 20% slušnih percepcija, lirika mu je zaista socijalno angažirana bez političkih konotacija, čak i 'umivena' s mokrim ručnikom opičenom po glavi, zabavljač je, komunikativan, za velike pozornice, ima Tupac Shakur šmek, ali glazba mu je tanano prozirna i predvicljivo dosadna s gomilama repeticija iz pjesme u pjesmu, isto kao što si uzmete bilo koji klasičan hip-hop album u 21. stoljeću. Može se njegov hendikep tolerirati, ali ovolike, klasične repeticije baš i nisu neka preporuka. Nas sigurno nisu 'upecale' jer volimo Public Enemy, De La Soul i Beastie Boys, a to je bio sasvim drugačiji hip-hop. Kako god, Šiki stvara rep kojeg možeš doma pustiti starcima, a svaki kraj je početak nečeg novog.

čićo i mićo // 04/12/2025