TREĆI DAN

Četvrtak sam osobno najviše čekao zbog nekih bendova na plaži te švedskih hardcoraša Raised Fist u večernjem programu. Me As Well, koje sam gledao nedavno gledao na Sawa festivalu, održali su svoj najraniji nastup ikad. Točno u 13:45h započeli su pola sata svoje energične svirke. Nisu krili kako im je prevruće kao i velikom broju ekipe u šatoru, ali opet su pokazali kako su odličan hardcore/punk bend predvođeni odličnom pjevačicom/basisticom Majom. Njen vokal u kombinaciji s muškim back vokalima daje tu posebnost bendu. Brzo, energično i uhu milo za slušati! Nakon njih su zasvirali danski Stars Burn Stripes koji su upali kao nagrada njihovom prijateljskom bendu Rebuke koji su pobijedili u kontestu prodaja ulaznica te time upali u ovogodišnji lineup. Simpatični momci rasplesali su publiku i time završili svoju ljetnu europsku turneju. Skagether sam odgledao onako sastrane uz pivo dok me nastup Real Life Version razveselio. Imali su veliku podršku domaćih posjetitelja te je bilo simpatično vidjeti i njihovog prijatelja tonca na rukama publike, koji inače vodi brigu o kompletnom ozvučenju u šatoru. Pošto su Rebuke tražili da nastupe na beach stageu, francuski In other Climes su imali čast otvoriti večernju svirku na main stageu. Bio malen klub u Vrbovcu ili ogromna pozornica u Tolminu, momci znaju posao. Kombinacija metala i hardcora, nabrijavanje publike na circle pitove, čašćenje fanova vinom…kratak opis njihovog nastupa. Definitivno su zagrijali publiku za dalje. Na što smo bili svakako ponosni, definitivno je svirka Fakofbolana. Mnogi fanovi iz Hrvatske su se pojavili baš na njihovoj svirci. Bilo je tu baklji, transparenata iz Šibenika, zborskog pjevanja i poganja. Natup im je bio ispunjen starim hitovima poput "Da li znaš", "Ulica", "Neznani junaci", "Pepsi Nike generacija" te novijima poput "Imati i nemati". Mislim da su i sami Bolani bili zadovoljni nastupom pred mnogobrojnom publikom koja je uživala u odličnoj svirci i jako dobrom zvuku. Stvarno nam je drago bilo vidjeti jedan naš bend u toj gomili bendova iz samog vrha punk scene svijeta. Nastup SNFU pamtim samo po sprdavanjima Mr. Chija u pauzama aktualnih MTV hitova i komičnim najavama svojih pjesama. Čovjek je zagazio u pedesete i stvarno zvuči jako umorno. Na moment mi ga je čak i bilo žao. Vjerovatno mu je glazba sve što ga uveseljava u životu. Ne znam, veći fanovi bi mogli pričati o tome. Nisam jedan od njih. Raised Fist su bili jedan od glavnih razloga mojoj posjeti ovogodišnjem izdanju PRH-a. Bend je sam izašao na stage da uštimaju gitare i zvuk, bez ikakvih tehničara i pomoći. Krenuo je intro i momci su započeli sat vremena urnebesa. Žestoki, čvrsti, svuda ih je po pozornici. Po meni bend koji troši i zadnje atome snage na scenski nastup i toliko uveseljavaju ljubitelje švedske škole hardcora. Alexander Hagman, vokal, stvarno opravdava svoj nadimak Commander. Doslovno leti po pozornici i vrišti te stihove koji nose toliko poruka. Iako je publika znala svaku od stvari, čovjek je svaku posvetio nekome i objasnio njeno značenje. Setlista je bila protkana hitovima s nekoliko albuma. Pjesme poput "Wounds", "Friends and traitors", "Sound of the republic", "Some of these times" zvuče još bolje uživo i mogu reći da se veselim novom albumu i turneji. Klupske svirke svakako budu još bolje. Nakon teških nota i vrištanja, <strong>Reel Big Fish su vratili veselu i pozitivnu notu te nas uveli u zadnji dan festivala. Publika se isplesala, neki su krenuli na počinak, a neki dalje na afterparty na plažu. ČETVRTI DAN Zadnji dan smo konačno iskoristili za kupanje u ledenoj Soči koja razbistri i tijelo i um. Cijelo poslijepodne su se slijevale more ljudi po plaži koji su došli pogledati neki od bendova u šatoru ili napraviti što smo i mi. Znali smo da je zadnji dan pa smo iskoristili svoje vrijeme za upoznavanje s ljudima pa smo tako naletjeli na dvije starije Nizozemke koje su bile oduševljene kompletnim festivalom te su obećale vratiti se iduće godine. Kažu, cijene su kao i kod njih, Tolmin ima predivnu prirodu i festival nije isforsiran kao većina europskih. Vjerujem da to ide u prilog i zvuči dobro organizatorima. Ono što sam ove godine primijetio jest da je opet bilo više ljudi i uistinu se svi doimaju zadovoljni svime. Nisam od nikog čuo neke velike kritike. Što se svirki tiče, odgledali smo Local Resident Failure - simpatične Australce koji su prvi puta na europskom kontinentu te imaju člana zbog kojeg i većina ljudi dolazi na nastup. Radi se o talentiranom Kyu Smithu koji je postao "famous" snimivši nekoliko odličnih bubnjarskih covera za Youtube. Sve u svemu, glazba benda nije loša, momci se trude, a što bude dalje, vidjet ćemo. Talijanski Talco nas je dobro rasplesao svojom proslavom 10. rođendana benda. Super je imati bendove takvog tipa na festivalu jer uvijek podignu razinu veselja. Za kraj su ostali A Wilhelm Scream i Ignite za koje stvarno nemam riječi da bih opisao vlastiti, ali i doživljaj ljudi koje znam a bili su na festivalu. A Wilhelm Scream su odavno osvojili svoju publiku u Sloveniji i diljem cijele Europe. Prije dvije godine su nastupili u poslijepodnevnom terminu te napravili rusvaj. Vjerujem da je to bio samo poticaj organizatorima da ih ubace u termin headlinera. Momci su za to uzvratili odličnom jednosatnom svirkom. Skromni kakvi jesu, uspjeli su zahvaliti čak i cjelokupnom osoblju festivala. Vokal Nuno objasnio je sve u jednoj rečenici: "This is not what you get, it's what you deserve.", pritom misleći na hordu fanova koji uglas pjevaju njihove pjesme stare i po 8-9 godina dok su još bili manji američki bend na prvim turnejama po svakakvim rupama od klubova. Momci, svaka čast, pokazali ste što je duh benda koji godišnje provede 250-300 dana na turneji, sam snimi i isproducira album poput "Partychrasher" te svira za male svote novaca, uspoređujući ih s ostalima. Gomila energije, znoja, gitarskih solaža i zabave letjela je s pozornice u publiku u tih sat vremena te su momci mogli biti zadovoljni kao što smo bili i mi. Nastup su završili pjesmom "We built these city on debts and booze" koja ustvari govori o svemu navedenom maloprije te su time i odali počast značaju ovakve glazbe i ovakvih događaja. Poznavajući njih, momci možda jesu u vrhu scene, ali to ih svakako neće promijeniti da se srdačno rukuju s vama i popričaju gdje god se susreli. Predivno! Još veći urnebes su napravili Ignite, koje smo čekali s najvećim nestrpljenjem. Zoli je nakon avanture s Pennywiseom i nesretne operacije leđa (na što je odmah ukazao i zamolio da ga se ne dira tokom dolaska na pozornicu), okupio staru ekipu i bacio se na touranje i snimanje novog albuma. Što reći o bendu čiji album "Our darkest days" je i nakon 8 godina toliko aktualan i voljen među ljudima koji prate taj bend? Većina setliste se naravno oslanjala na taj album sa starijim favoritima poput "Veteran" koja je ostavljena za kraj, "Run" i "Place called home". Zoli ostavlja bez daha svojim vokalnim sposobnostima iako ne divlja po pozornici zbog leđa, ali to nadoknađuju ostali članovi. Pauze između pjesama bile su stvarno posebne jer Zoli koristi svaku priliku za priču o svojoj mađarskim korijenima, američkoj ratnoj politici i ostalim temama koje provlači kroz pjesme. Bila je to svirka nabijena emocijama jer je stigao i dovesti na pozornicu dečka koji je s 8 godina obolio i prebolio meningitis te pohodi mnoge festivale. Također je pozvao djevojku iz publike koja je došla s koncerta u Salzburgu na njihov koncert u Tolmin te ih molila da odsviraju "Three years". Želja ispunjena. Također su odsvirane i dvije nove pjesme. "Falu" je na mađarskom jeziku te je bilo predivno vidjeti dva mađarska punkera kako se penju na pozornicu te pjevaju sa Zolijem. Kasnije je objasnio da je ta pjesma pisana o malom seljaku koji živi za svoj komad zemlje sve dok banda ne dođe i pokupi mu sve što ima. Nas onako umorne i svjesne da sutradan moramo doma, također je ponjela atmosfera tako da je bilo svega. Od suza do glasnog pjevanja i smijeha. Moram reći da je nastup Ignita bio taman za završetak svirki na main stageu. Za kraj, malo smo otišli do šatora i pogledali još jedno izdanje Punk rock karaoka u režiji benda Pigs parlament koji već tri godine zaredom sviraju 60 punk covera, a ljudi koji se prijave pjevaju uz njihovu pratnju. Sasvim dobra zabava za kraj još jednog uspješnog izdanja Punk Rock Holidaya!

fichonm // 15/08/2014