Današnji riport neće se sastojati od vizualnih informacija, već samo audio, zbog mraka kojem su posjetitelji bili izloženi. No, predizvođači nisu bili u mraku, već ih je obasjavala prigušena svjetlost. Dva stola na stejđu, svaki s puno gumbića i "buttongazerima" Iznad njih. Prvi nas je svojom dozom elektronike koja je za moje gitarističke uši, išla od isprekidane do plesne, počastio ModCycadia, a u laganom prijelazu kojeg ne biste ni skužili ako ne gledate prema, stejđu, krenuo je MDX sa svojim setom. Srećom publika koja se tu okupila popratila je odlazak s odobravanjem i pljeskom. MDX krenuo je življe i masnije, pa je bilo i onih koji su zaplesali.

Inače, MDX je Andy Maddocks, osnivač kultne manchesterske etikete Skam Records i dugogodišnji suradnik dua Autechre. Njegovih 45 minuta činilo mi se kao uvod u nešto dobro, a bome je bilo i ljudi koje je rasplesao.

Kako je bilo i najavljeno, neposredno prije nego su se Rob Brown i Sean Booth, odnosno Autechre, pojavili za svojim stolom, zamračila se Tvornica, zatvorila su se vrata između dvorane i šankova, a u 21:30 kad su oni počeli vrtjeti gumbiće, nastao je potpuni mrak, a vidjeli su se samo njihovi obrisi i lagana svjetlost od njihove aparature.

Tko se želio udubiti u samu muziku, mogao je. Ostali su to iskoristili za paljenje svjetla na mobitelu i prešetavanje, no čini se kako su se te akcije ipak minimizirale u odnosu na inače, tako da je cijela tema skroz pogođena.

Moguće da je taj mrak i pojačao doživljaj glasnoće, jer zvukovi koji su izlazili iz zvučnika činili su se naglašeniji, a time u nekim trenucima i bolniji. Naime, Autechre nemaju samo milozvučne plesne melodije, nego oni ubacuju i lomljene breakbeatove, škripave zvukove i šumove, koji nisu uvijek ugodni. Ritmovi se naglo prebacuju i čini se kao da nemaju neki predvidljivi obrazac ili pjesme koje sviraju da su s nekih albuma, nego jednostavno sviraju prema osjećaju, pa koncert više djeluje kao kontinuirana transformacija nego kao niz pjesama.
Taj dio me zapravo najviše zanimao kako će publika na to reagirati, jer prvi neki aplauz stigao je nakon točno pola sata, kada su namjerno ili slučajno usporili i činilo se kao da prijelaze na novu temu. Za sljedeći takav trenutak čekali smo narednih dvadeset minuta, dok je cijeli "gig" trajao 90 minuta.

Nisam izdržao punu satnicu, negdje nakon sat vremena povukao sam se u svjetlo, međutim kod šanka činilo se da je bilo još gore jer su zatvorena staklena vrata vibrirala i radila gore zvukove nego dvojac u dvorani.

Za kraj, jedno zanimljivo iskustvo koje ima nekog smisla u ovakvom sustavu gdje nemaš kaj vidjeti na stejđu, no ipak podržavam neku rasvjetu, neke video projekcije…

pedja // 01/10/2026