"Ja sam na Cinkušima" glasio je SMS od brata jer sam ja malo kasnil na zakazani početak koncerta, a dogovor je otprije bil da Cinkuše ne smijemo propustiti ... Nakon ove poruke, brat se više nije javljal ni na telefonske pozive, ni na moje poruke, pa sam imal misiju pronalaska prosijede glave ili sad već i šire poznate - (ne zbog širine trbuha)- unikatne majice Antemasque na Trgu Miljenka Stančića. Kad sam ga konačno zagledal, i došel do njega, videl sam po izrazu lica i očiju da su ga Cinkuši obuzeli, hipnotizirali, da im se prepustil, gotovo u prvom redu, na ogradici koja ograđuje cvijeće. Cinkuši osim svega što se čuje i vidi imaju i tu magijsku nevidljivu notu koja se onome koji im se prepusti osjeća, u srcu i duši. Od kad sam stigel pa sve do kraja nastupa, obuzeli su i mene, užival sam u svakoj pjesmi (većinom spore, s bržima pri kraju nastupa, hipnotične, usvirane), u svakom tonu, u svakoj riječi/stihu od dvojice pjevača (autorske, narodne, Krležine pjesme)… Uživali su i ljudi na Stančićevom trgu, koji je bio solidno ali ne prepunjen, baš taman. Cinkuše bi volio pogledati u nekom manjem klubu, vjerojatno bi drugi dan trebal uzet godišnji da saberem dojmove od svirke, toliko su moćni i jaki. Još kad je brat na pjesmi "Mamica su štrukle pekli" iz jakne izvadil vrećicu s čvarcima i čvarkuše, koje smo zobali uz svirku, i kad smo na kraju koncerta sreli dragu ekipicu vezanu uz sajt koji čitate, Terapija glazbe i svega lijepoga što ide uz nju bila je potpuna. "Jel se vidi da smo band iz Vrapča ?" bilo je jedno od pitanja koje su Cinkuši postavili publici. I sami su si odgovorili "Ak se ne vidi onda se čuje!". Čuje se, čuje. Na rastresito popunjenom Stančiću nenaviknutom uhu vjerujem da je bila prilično iznenađujuća zvučna slika koju su Cinkuši rasprostrli ispred sebe. A zvučali su, uf… frenetično, tužno, fascinantno, otvoreno, noro, teško, raskalašeno - jeza! I malo po malo, ulovili se ljudi, upleli se i prepustili u koncertno worl music kolo freak-folka. …Vele Cinkuši na svom webu: U tradiciji kajkavskog kraja "cinkuš" označava zvono koje prati ljude od njihovog rođenja pa sve do smrti. Ono budi, oglašava, upozorava, zvoni na uzbunu, svadbeno je i golgotsko zvonce. Dobro su se opisali. Ovi muži s jednom pripadajućom damom su za mene sam vrh ovogodišnjeg Špancira do sada!
Nakon bisa, neodsvirana "Sedi se kraj mene" odvrtila se sama po sebi u glavi - a ja se sjetih da im poručim neka se jave ekipi iz "Les tambours du Bronx" pa dogovore zajednički nastup - koja bi to tek eksplozija nesagledivih razmjera bila!

Laibach je nakon Cinkuša privukao popriličan broj ljudi na Stančić. Čak mi se čini da im je kiša u subotu učinila uslugu, pa su umjesto na predimenzioniranoj pozornici Stari grad, pokazali da i Stančić može funkcionirati za nastupe ovakvog tipa. Zvučali su moćno i industrijski i zanimljivo i… na ekranu iza njih vrtile su se parade, čizme, oči… ali,--- po meni su i dalje ječale riječi - Bratec kosi, Huja brija, domaći obični, tezto omefki, pitam tebe grličica… Logično je bilo da dignemo čaše i spustimo nebo.

Ivica & Boris +

Ne znam koliko je ljudi Laibach privukao u subotu na koncert koji se plaćao, ali s posjetom na ponovljenom besplatnom koncertu mogu biti zadovoljni. Očekivao sam da će se nakon Cinkuša većina ekipe razići u španciranje, mogao bi čak i ustvrditi da ne da nitko nije otišao nego se i još popunio Stančićev trg, koji je sa Starim gradom u pozadini kao stvoren za open air koncerte.

Naravno, to mnoštvo koje se okupilo, u 90% slučajeva bilo je znatiželjno vidjeti to "slovensko čudo", koje se, ja mislim, po prvi puta pojavilo u Varaždinu u svojih skoro tridesetipet godina postojanja.

Milan Fras i Mina Špilar s ekipom tijekom nešto manje od satipol prošli su kroz skoro cijeli novi album "Spectre" započevši s Eurovision i prvi dio završivši s Resistance is Futile, a s vrhuncem prvog dijela uz fučkačku Whistleblowers, na koju su mnogi živnuli.

Nakon pjesama mlaki pljesak davao je do znanja o količini publike koja se su našla špancirajući po gradu, pa su njihove poruke "You are the best audience" i slične zvučale prilično groteskno, ali to im je vjerojatno i bio cilj. Drugi dio koncerta vratili su se malo starim pjesmama i obradama, pa smo tu čuli Siddhartinu B Mashina uz koju smo na ekranima gledali isječke iz filma "Iron Sky", te još par obrada, no nažalost one koje bi većina u publici vjerojatno i znala Leben heißt Leben ili nešto od The Beatlesa, nismo dobili. No zato su nam odsvirali odličnu Leben Tod s "Opus Dei" albuma, te na bisu Tanz mit Laibach i Das Spiel ist aus s albuma "WAT" na koje su neki čak i "zatancali".

Mislim da nitko s ovog koncerta nije otišao nezadovoljan, pa se nadam da su Laibach time dobili još ponekog obožavatelja.

by pedja

okhrk // 29/08/2014