Za Trentemollera sam prvi puta čuo kroz trailer za almodovarov film "Koža u kojoj živim" u kojem je korištena izvrsna stvar "Shades of marble" ludo plesne spaghetti vestern atmosfere. Upravo "Shades of marble" je bila ključna za najbolji dio nastupa - njegov početak.

Za razliku od nekih kolega s Terapije, interes koji su Zagreb i okolica pokazali za trentemollerov nastup nije me iznenadio. Unatoč dosta skromnoj promociji, Tvornica je bila skoro ispunjena, iako se u najavljeno vrijeme početka još nije činilo da će tako biti. Već petnaest minuta kasnije i publika i bend bili su na svojim mjestima i šou je mogao početi. Trentemoller je dobro poznato producentsko i DJ ime u elektronskoj glazbi, pa priliku da ga vide uživo u jedinom nastupu regije njegovi poklonici nisu htjeli propustiti.

Osobno nisam niti fan, niti sam pratio što radi, ali s obzirom da sam nedavno gledao vrlo dobre nastupe sličnih "preobraćenika" iz minimalne elektronike u live bend (Apparat, Mount Kimbie), zanimalo me kako je to izveo Trentemoller. Situacija s polaganim punjenjem dvorane, dovela je do toga da sam se neplanirano zatekao u prvim redovima, a onda sam i iz znatiželje i ostao tamo. Znatiželje uzrokovane reputaciji Trentemollera kao izvrsnog live doživljaja, a gdje ga je onda bolje doživjeti nego u žiži. No, nekako je atmosfera žiže izostala. Od samog početka bilo je jasno da Anders i bend koji su činile dvije djevojke na gitarama i dva tipa u ritam sekciji želi zanemariti onaj DJ i elektro moment, a pružiti nam vrhunski usvirani rock doživljaj. Crna obleka, maskara, tetovaže i grimase. Tipovi se ne šale, tu su da budu freaky weirdo goth rock zvijezde. Prisjetio sam se jednog gostovanja od prije par godina za koje je vladao podjednako velik interes kao i za Trentemollerov nastup u utorak. Zola Jesus tada je došla na valu nevjerojatno dobrog hajpa i ponudila nam svoju verziju gotičarke za 21. stoljeće, pa nije bogzna što pokazala. Sličan stav o sebi kao neo-gotičaru očito ima i Trentemoller s bendom, ali i on u svemu tome ispušta jednu bitnu činjenicu - dobru stvar. Nakon kraćeg intra s matrice bend je u oblacima dima izašao na stejdž i uz masni industrial beat krenuo u stvar "Still on fire". Moćno, žestoko i vizualno jako dojmljivo. Pozadinsko osvjetljenje ocrtavalo je samo tamne obrise pojedinih svirača, s Trentemollerom u sredini za klavijaturama. Sam Trentemoller sav u crnom, s teškom maskarom i ružem, rezancima kose koji izviruju ispod oboda šešira odmah je dao do znanja tko je tu (rock) zvijezda, pa je izlazio pred publiku potičući je na pljeskanje i skakanje. Kao što rekoh, krenulo je obaćavajuće i već druga stvar bila je "Shades of marble" koja je u kombinaciji s "Past the beginning of the end" pružila publici ono što je tražila - poznati teren kvalitetnog starog materijala.

No nakon prvotne impresioniranosti energijom, usviranošću, scenskom atraktivnošću, ubrzo kao da se balon ispuhao i sve to uzmiče pred činjenicom da se sve stvari ne mogu izdići iz nekog prosjeka u kojem kreću studijski vjerno, da bi se razmahale i produživale u dugim nabrijavajućim jamovima. Tome sigurno nije pomogla ni činjenica, da se, kad su na red dolazile vokalne stvari, Marie Fisker (inače danska kantautorica s dva albuma iza sebe) nije skoro uopće čula kroz prenabrijani ostatak benda. Par puta mi je stvarno došlo da Trenteu poviknem nek smanje doživljaj malo. Da, znam da voliš pojačat, rasturat i kao pravi DJ turned rocker opalit po crashu usred stvari, ali nauči to raditi s mjerom. Tako da unatoč dobrom vokalu, nijedna stvara nije ostavljala neki posebno emotivan trenutak ili pamtljivi dojam. Možda baš raspršenost u raznim žanrovima, od atmosferične gotike osamdesetih s 4AD etikete, do post rocka, idustriala i ravea nije dala zvučnu fokusiranost nastupu. Ne pomaže sigurno ni činjenica da su te stvari izvorno pjevale različite pjevačice (i jedan pjevač), pa je Marie imala mnogo cipela za popuniti. Zapravo mi je čudna ta činjenica da Trentemoller kad već ima kvalitetan vokal s kojim može raditi, svoje pjesme daje hrpi drugih, što onda stvara meh dojam uživo i ostavljaju dojam da ih je ipak bolje poslušati u udobnosti svoga doma.

Izmjenjujući stari i novi materijal, komornu atmosferu s rokačinom i rave atmosferom, bend je na trenutke ipak i ubo. Najbolji dojam ostavile su ipak starije stvari koje je Anders Trentemoller izvodio sam, s eventualno još jednim članom benda. Poput intimnog instrumentala "Miss you" odsviranog na ksilofonu s minimalnom elektroničkom podlogom, koji je uz basiranje prešao u još jedan jam za kojeg su gitaristice doslovno vodile ljubav gitarama. Bis je na početku donio jedan propušteni elektronički sevdah. Cure u dvorani pjevale su zajedno s obje cure iz benda "Even though youre with another girl" i na moment je čežnutljiva atmosfera postala opipljivom, no samo da se su se ti vokali bolje čuli. Isti razlog vjerojatno je ubio atmosferu inače sjajne "The gravitiy" čiji "o o o o o" refren ipak nije povukao publiku u veliki singalong, kao što ni big beat finale sa "Silver surfer, Ghost rider go!" nije uzrokovalo ne znam kakvu skakaonu. Sve u svemu, bilo je zanimljivih trenutaka posebno pri izvođenju starih stvari, no u globalu ništa posebno. Nadajmo se da je ovaj goth izlet samo prolazna faza i da će Anders u budućnosti uspjeti energiju pretočiti i u neke stvari vrijednije pažnje.

bir // 02/10/2014

> vidi sve fotke // see all photos