Kad sam vidio najavu izvođača koji će ove večeri nastupiti u sklopu programa Začarana Močvara, uopće nisam niti trenutka razmišljao hoću li posjetiti ovaj happening. Intimne večeri koje se događaju pod vodstvom Nine Romić nude zbilja zanimljive izvođače i svima koji dosad nisu posjetili ovaj program, a u prvom planu vole akustični prizvuk, savjetujem da navrate koji put. Od izvođača koji su te večeri nastupili, jedini nepoznat bio mi je Chris Ian, koji je kao pravi džentlmen otvorio ovu večer. Iako je njegov početak bio najavljivan za 21.30h, kasnilo se akademskih petnaestak minuta, što je u granicama prihvatljivosti. Njegov nastup s akustičnom gitarom u početku je pratilo svega dvadesetak ljudi, ali kako je nastup odmicao, tako se i ta brojka povećavala. "Can't heal" kojom je započeo svirku, pokazao je glazbeni pravac kojim Chris korača. Tu su u prvom redu utjecaji grungea i post rocka. Iako je u njegovom nastupu bila vidljiva mala trema, Chris je to lijepo zamaskirao, na trenutke i komičnim komentarima između pjesama. Posebno jaka priča bila je u najavi pjesme "Moonchaser". U pjesmi "Know your guns" gitarsko kormilo preuzeo je kolega Hrc, dok je Chris pustio vokal do kraja, pomalo bježeći i u (pre)skvičave dijelove, gdje me podsjetio na Briana Johnsona. Ako bih tražio zamjerku, onda je to malo pretvrdi aranžman pjesama. Obzirom na njegov način sviranja gitare, gdje su čisti rifovi dominantni, pjesme bolje pripadaju kompletnom bendovskom okruženju, onako kako to radi u matičnom bendu Killed a Fox. Za sam kraj ostavio je "Lonely Boy", koja u njegovoj izvedbi dobiva jednu drugačiju vizuru. Večer se nastavila s pulskim trijom NLV, koji su donedavno nastupali pod imenom Nikol, Luka & Vedran. Luka i Vedran zaduženi su za akustične gitare i to rade sjajno , a vokal Nikol Ćaćić kao osovina oko koje se vrti zvuk grupe, ono je što vas čak i više ne ostavlja ravnodušnim. Svojim glasovnim mogućnostima Nikol vas na prvu ruši sa stolice. Tu je bez puno razmišljanja mogu odmah staviti u društo najvećih, uz bok Josipe Lisac. Zajednička crta s Josipom je i "dress code", ali je Josipina strana tu puno avangardnija, dok je Nikol više decentna i elegantna. Iako sam ih nedavno gledao na terasi kluba Retro, ove večeri su bili još bolji. Gitare Luke i Vedrana vješto su pleli paukovu mrežu oko svoje vokalistice, preciznim balansiranjem između solo i ritam dijelova bez nepotrebnih istrčavanja u forsirane solo dionice. Opuštenost kojom je trio zračio vidljiv je bio u svim segmentima. Uz pjesme sa svojeg debut mini albuma izveli su i neke nove, od kojih su me posebno impresionirale one na kraju koncerta, "My funeral" i "Bitter". Kombinacija akustičnog folka i pop melodije, protkana pomalo i kroz psihodeliju, sjajno je funkcionirala kroz nastup ovog trija. Scenski nastup Nikol bio je toliko emotivan, gdje su njene ruke, a ponekad i cijelo tijelo imale jednaku snagu kao i njezin vokal. Bilo bi zanimljivo vidjeti ih u kazališnom prostoru u kojem bi zasigurno emocije koje NLV imaju eruptirale do vrhunca. Smatram da je ovo dovoljan poziv na neki njihov idući koncert, a ako ne stignete, savjetujem da ih kontaktirate putem facebooka i povoljno ugrabite primjerak njihovog cd-a. Neće vam biti žao. Za kraj su ostali oni od kojih sam najviše očekivao, U pol' 9 kod Sabe. Vjerujte mi, oni su "onaj" cabaret pop bend, za koji vjerujem da će uskoro prepoznati i puno veći krug ljudi od ovih koji se večeras skupio u Močvari. Martina je odmah u najavi koncerta rekla da će večeras na repertoaru biti većinom nove pjesme, jer su pomalo i umorni od konstantnog sviranja pjesama s debuta Prihvaćam sve. Ono što s novim pjesmama upada u uho je malo mračniji karater i ozbiljnost tekstova koji naginju tamnijoj sferi. U pjesmi "Brod" otplovili su i u post punkerske vode, gdje Zrinkino bubnjanje nosi pjesmu, a Draganin solo na saxu razvaljuje avangardnim pristupom Coltreneovskog štiha. Lora iz dua Kimiko, već se ustalila u bendu, a uz Martinu je bila onaj zvrkasti dio koji nikako ne može stajati na jednom mjestu. U pjesmi "Drama Queen" basističku ulogu preuzeo Zoran, muška polovica dua Kimiko. Koliko pamtim, u toj pjesmi su vokalne dionice podjelile Ana i Martina, što je također ispalo jako zanimljivo. Još jedna od gošći koja je u nekoliko pjesama dopunila zvuk grupe oboom, Tihana Glavinović, pokazuju da grupi aranžmanska šarolikost itekako godi. "Starimo", na ovom koncertu premijerno izvedena, pomalo su dotaknuli i štimung Đoletovih pjesama, a Gilmourovski prizvuk Goranove električne gitare prisutan je u pjesmi "Ringišpil". Od pjesama s debuta odsvirali su samo "Da je moguće" u malo bržem tempu dok je bis donio "Čudnu tetu". Jedna od snaga grupe je i u širini sviračke kvalitete, gdje se ovisno o pjesmi mjenjaju instrumenti. Tako je Zrinka s bubnjeva u nekoliko pjesama prešla na cajon, a Dragana sa saksa na gitaru. A Goran koji se zna primiti ukulelea, večeras je ostao vjeran električnoj gitari. Nastup U pol' 9 kod Sabe bio je još jednom sjajan, tako da u budućnosti možemo samo očekivati sve bolje i jače nastupe ove genijalne grupe pred sve većim auditorijem.

jura // 18/10/2014

> vidi sve fotke // see all photos