Ova je koncertna večer uz ponešto satisfakcije pružila i dva razočaranja. Prvo se odnosi na predgrupu. Očekivao sam, kako je bilo i najavljeno na stranicama organizatora, da će Tiersen s još nekom ekipom izvesti par kraut rock poslastica, koje se kriju u glazbi Martina Zeichnetea, koji je komponirao glazbu za Državni olimpijski program bivše Istočne Njemačke... No ispalo je da je Tiny Feet u stvari mlada cura iz Bresta koja nas je pokušala s gitarom i samplerima zabaviti i "dići na noge". Ovo drugo i doslovno jer je većina u dvorani za vrijeme njenog nastupa odsijedila na podu, što dovoljno govori o zainteresiranosti za njen nastup. Možda bi u nekom drugom slučaju ovaj mix triphopa i elektronskog experimentiranja s nadosnimavanjem vokala i dionica uspio, no ovdje je bio osuđen na propast i čekanje da završi.

Prilično bezobraznih više od pola sata čekanja na glavne zvijezde večeri, iako je stejdž bio postavljen i za vrijeme nastupa Tiny Feet mogao je značiti dvije stvari. Ili je Tiersen svjestan svoje popularnosti i rasprodanosti dvorane pa nas drži u neizvjesnosti, što mi se gledajući njega, zapuštenog i jednostavnog na stejdžu, čini malo vjerojatnim. Ili su se predugo zadržali na večeri i toliko se nakrkali da im treba malo da se ispušu, što mi se, također, gledajući ih na stejdžu ne čini mogućim. Što je onda bio razlog?

Kako bilo, nešto poslije 22 s uvodnom spoken word Meteorites s naglašenim škotskim naglaskom ušli su Yann Tiersen i prateći mu bend i započeli šetnju svojom atmosferičnom muzikom. Na stejdžu u centru je sintetizator zvuka, oko kojeg su postavljeni moog, ksilofon, klavijature, bas gitara i looperi, gitare i bubnjevi te vokal stavljen potpuno sa strane, više kao dodadak ili još jedan instrument, nego kao isturena ličnost.

Sa ugodnom Slippery Stones uveli su nas u svoj filmski svijet, a s Ar Maen Bihan, spoken word na francuskom uz Tiny Feet (Emelie Quinquist) koja se pretvorila u plesno udarljkašku himnu činilo se da će Šiška explodirati već u sljedećoj pjesmi. No uslijedio je hladan tuš sa zahvalom uz "Spasiba"!? te A midsummer evening koja se nikako nije tu trebala naći, a koja je najavljena kao "Happy song about the end of the world".

Pogađate. I ta zahvala na jeziku na kojem nije trebala doći i antiklimaks u vidu usporenja umjesto ubrzanja ili barem održanja iste brzine naveli su publiku, koja je stvarno bila raznovrsna, od hipstera koji su se došli pokazati i podijeliti sa svijetom tvit i instagram da su na "in" događaju do stvarnih zaljubljenika u djelo Yanna Tiersena, da ne sudjeluje u koncertu osim na kraju svake pjesme spontanim i ne toliko jakim pljeskom. Šteta. No tu pomalo krivim i izvođača, jer je malo spretnijim slaganjem setliste, u kojoj se ne bi izmjenjivale jedna brza jedna spora i tako u nedogled, mogao dobiti više od te publike. Također ovakva vrsta glazbe, koja je filmična i atmosferična sama po sebi i ne fokusira se na gledanju u ludorije pjevača ili solo bravure gitarista, trebala bi imati neke video projekcije uz koje bi se publika malo više mogla uživjeti u to što sluša. Ili barem da bude u sjedećoj dvorani s ugodnim stolicama gdje bi svaki od prisutnih mogao zatvoriti oči i "snimiti" neki svoj film. Ovako, uz hipstersko iščekivanje "one iz Amelie" i šetnju van na cigaretu i pivo gubi se smisao predivne glazbe koju projiciranju Yann i njegova ekipa.

Sve u svemu glazbeni sladokusci došli su na svoje. Tiersen je odsvirao sve moguće i nemoguće instrumente ne zadržavši se samo na klasičnim violinama i klavirima. Sjeo je, pa ustao, pa opet sjeo i tako u nedogled. Čovjek je stvarno u formi. Prateći bend mu se sastoji od vrsnih profesionalaca koji ga prate u svakom pogledu. Mijenjaju se na stejdžu, sviraju, lupaju, prebiru, a igra svjetlima i tamom pojačava doživljaj. Proveli su nas kroz skoro cijeli novi album " Infinity (∞)", u sredini dali nam par starih (Palestine, Dark Stuff), te završili s odličnim Sur Le Fil i Till The End, što nimalo nije omelo publiku da otpriča svoje, ali i da pozove na bis. Čini se da ćemo za manje pričanja u publici ipak morati potegnuti još malo zapadnije od Ljubljane.

A na bisu, smo na kraju dobili ono što sam ja očekivao na početku. Martin Zeichnet bio je kompozitor, koji je od 1972 do 1983 komponirao muziku, koju su tada, na žalost slušali samo sportaši Istočne Njemačke na treninzima, jer se zapadnjačka muzika nije smjela slušati i puštati javno. Yann Tiersen, oživio ju je pod nazivom "Kosmischer Läufer" i na ovoj turneji svira je po prvi puta uživo i javno, nakon 40 godina života u sjeni. Niti nakon toliko godina, ova muzika nije izgubila na svježini, a samo je šteta da se nije pojavila tada kada je trebala jer bi svakako njenog tvorca digla u visine kojima i dan danas hodaju velikani krauta Kraftwerk ili Neu! s kojima se ovo djelo može usporediti.

Svaka čast!

pedja // 23/02/2015