Kako bi sa zagrebačkom publikom proslavili dvadeset godina postojanja benda, ljudi iz (Horror) Piknika su ovog vikenda svirali u KSET-u, koji je za tu rođendansku žurku, kako i priliči, bio solidno popunjen. Tu priču oko dvadeset godina treba uzeti s rezervom, pošto je ovaj bend dugo vremena bio samo studijski projekt koji se svodio na raznorazna eksperimentiranja gos'n. Bandara u Piknik Studiu. Bend u pravom smislu riječi postoji tek osam godina, ali kud ćeš bolje finte nego iskoristiti tu spiku s jubilejem za privlačenje publike. Ne zamjeram im na tome, ma evo što se mene tiče dogodine slobodno mogu doći slaviti trideseti rođendan. Vjerojatno potaknutno recentnim problemima sa susjedima i murijom, u KSET-u u zadnje vrijeme: 1. Koncerti počinju točno na vrijeme (al' u minutu!), valjda kako bi završili prije nego bake iz susjedstva pođu na počinak, 2. Ne možeš čuti jednog zvuka ispred kluba. Dakle, ne znam što su radili s tom zvučnom izolacijom, ali svaka im čast. Ako ubrzo opet dođu ljudi u plavom prekinuti gig zbog buke, bit će potpuno jasno da se radi o čistom neutemeljenom iživljavanju. Kad smo već kod iživljavanja, skoro da bih tako mogao okarakterizirati ono što Piknik radi na stejdžu. Samo što je njihovo iživljavanje potpuno utemeljeno. Sazidano je na čvrstim temeljima svega onoga što muči i tišti prosječnog debelog, prostog, prljavog, znojnog balkanskog šljakera seljačinu. Nema muzike s kojom se lakše poistovjetiti, dolazi bez zamornog celofana od bilo kakve korektnosti ili obazrivosti, udara te direktno posred čela i kaže "SLUŠAJ"! Osim toga, kaže i "Maši glavom kao da nije tvoja, lupaj koljenima i laktovima oko sebe, padaj na pod i povraćaj iza kluba po završetku koncerta". Jebeš eskapističke pjesmuljke o ljubavi i sreći, jebeš kvazi-intelektualna hipsterska pretenciozna preseravanja. Kada bismo svi širom otvorili oči i dobro pogledali oko sebe, bilo bi puno više bendova kao što je Piknik. Ako je Brecelj meki terorist, Bandar je onda tvrdi realist. Teški Dostojevski. Osim tih Piknikovih lekcija iz percipiranja svijeta oko nas na pravi način, kao veseli dodatak, set lista je bila ispremiješana i pjesmama Horror Piknika, koji je, za neupućene, frakcija zadužena za thrash metal djelovanje koja se više bavi zastrašivanjem plahih dušica nego tvrdim realizmom. Na papiru je to frakcija, u praksi je to bio jedan te isti bend koji nas je u stotinjak minuta svirke zasuo svakakvim zvukovima kojima je jedina zajednička karakteristika to da su dozlaboga žestoki. Što god da sviraju, bio to punk, thrash ili speed metal, crossover ili hardcore, rade to onako kako jedino znaju - tvrdo, muški i divlje. Taj dojam još dodatno upotpunjava impozantna pojava gos'n. Bandara koji je zbilja jedan vrlo poseban frajer. Balansira negdje na granici između zastrašujućeg i simpatičnog - na prvu stranu naginju gorštački izgled od stijene odvaljenog dvometraša i njegov vokal koji doslovno zvuči kao da se rađa u žilama peta, a na drugu vuku njegove duhovite opaske i šale među pjesmama u kojima pokazuje da je rođen za pozornicu, jer sve odrađuje vrlo kulerski i opušteno, kao što to samo novosađani znaju. Za razliku od onog na što navikosmo u KSET-u (ljudi koji kimaju glavama ukopani u pod, s rukama u džepovima), ovaj je koncert unio priličnu količinu živosti među publiku. To ima smisla budući da se ovdje radi o muzici koju doslovno nije moguće slušati dok stojiš mirno. Ljudi su se konstantno naguravali i lupali, a oni koji nisu pribjegli tom načinu ispoljavanja energije su goli do pasa raširenih ruku pjevali uglas s bendom i smijali se od uha do uha. Zanimljivo mi je bilo primjetiti da je ogroman (zbilja ogroman!) postotak ljudi te večeri u KSET-u imao majice "na bendove". Nisam točno siguran što to znači ni u kakvoj je korelaciji sa samim bendom, ali eto, nek se zna. Moglo se vidjeti Metallice, Overkilla, Šanka, Zadruge, Biciklića, Mortal Kombata, i još masu, masu toga. Na jednom članu benda se ispod radničke oprave (svi su bili u njima, to im je furka), nazirala i majica Brkova. Ukupno gledano, činilo se da su prevagu u publici ipak odnijeli metalci. Koliko god Piknik imao vrlo velik broj čistih hardcore punk pjesama, ipak su mi iz nekog razloga ljudi u publici većinom izgledali kao da sam ih već vidio na Živom Blatu, prije nego na Bicikliću. Koji je, usput, svirao dan prije tako da je ovaj vikend bio obilježen dvostrukim buđenjem najprimitivnijih pobuda koje rezultiraše jednom višednevnom alkoholnom izmaglicom. Koncert je, shvatili ste to već do sad, bio dobar. Jedino što mi se nije svidjelo, to su nasnimljene vokalne dionice. Citirat ću vašeg stručnog fotografa Ognjena koji je konstatirao kako čim se na gigu čuje da je išta unaprijed snimljeno (ne mislim tu na elektronske dijelove njihovih pjesama, kao niti na razne prdce, podrige i sl.), automatski se javlja sumnja da toga i puno više nego što se doima. Odabirem vjerovati kako nije tako. Inače, sound je bio apsolutno perfektan, kroz gustu šumu glasne gitare, koja definitivno vodi glavnu riječ u Piknikovoj glazbi, i basa, mogla se razumjeti svaka riječ koju je Bandar pjevao. A to je prava rijetkost, pogotovo u KSET-u. Bilo je toliko dobro da su ljudi, jednom kad je koncert završio, u nevjerici pogledavali na satove misleći valjda da je bend otišao samo na pauzu za topli obrok. Ali jok, to je bilo to - ni uporni pokušaji da ih se dozove na bis nisu pomogli. Kada se priča o working class glazbi, prvo što pada na pamet je Oi! Osobno jako volim ojčinu, ali treba biti iskren i reći da ta muzika prečesto upada u zamku parola o ponosu, slobodi i sličnim pojmovima koji nemaju puno veze s onime kako mali čovjek zbilja proživljava svoj mali život. Piknik, s druge strane, s nevjerojatnom lakoćom detektira sve ono o čemu se tu radi i servira nam to na jedan iznimno izravan, iskren, duhovit i nepatvoren način. Još kad ih vidite u tim radničkim odorama, zbilja ste u stanju povjerovati da su taman došli s bauštele. Jer imaju točno taj zdravi, priprosti bauštelski senzibilitet koji se ne može fejkati. Ovo su heroji radničke klase kakve trebamo.

ujak stanley // 28/04/2015