Sedamnaestog lipnja ove godine, zagrebački synth punk bend Modern Delusion izdao je svoj LP pod imenom Days Of Us. Istog tog sedamnaestog lipnja iste te ove godine, održala se i koncertna promocija spomenutog izdanja i to gdje drugdje nego u prostorima kluba Attack. Ploča (zbilja, baš je vinil) je izašla u izdanju Doomtown Records, a ovaj je gig poslužio između ostalog i kao generalna proba za opsežnu promotivnu europsku turneju na kojoj se Modern Delusion, zajedno s bendom The Celetoids (koji ionako sadrži dvije trećine istih članova) upravo nalazi. Kako Modern Delusion ne bi nastupao sam, pozvali su u goste Babilonce Zdenka Franjića i mladi post punk bend imena Šlagvort Na Kraju. Iako je bilo najavljeno kako će Šlagvort svirati prvi, ipak su se oko deset sati na stejdž prije svih uspeli Babilonci. Poznato je da se tu radi o bendu s vrlo opuštenim konceptom - bezbroj albuma (često snimljenih na probama) od kojih su mnogi samo neobavezni sessioni, vječito rotirajuća postava sa samo jednim stalnim članom, i iznimno labavo definiran muzički izričaj koji uključuje sve i svašta, a često ništa konkretno. Ovom su prilikom Babilonci bili sastavljeni od troje članova - osim Zdene za mikrofonom i Buša za bubnjevima, bila je tu i jedna dama koja je ponekad nešto zapjevala, a ostatak vremena provodila plesuckajući. Uf, moram priznati da mi je užasno teško izvjestiti s njihovog nastupa, prije svega zbog neizmjernog respekta kojeg osjećam prema gospodinu Franjiću i svemu što je kroz život uradio za ovdašnju alternativnu scenu. Ipak, moram reći da mi ti Babilonci, kako inače tako i na ovom nastupu, više zvuče kao da su sami sebi svrha nego da im je cilj imati neku publiku. Jednostavno, naprosto ne mogu zamisliti nekoga tko bi si kući na redovnoj bazi preslušavao njihove albume. Radi se o glazbi prehladnoj (kako u matricama tako i u recitiranju), predalekoj, preneshvatljivoj da bi mogla izazvati efekt ikakav osim blagog čuđenja nakon kojeg slijedi skori povratak pivici u dvorištu Medike. Svaka čast Bušu koji je totalna legenda od čovjeka, ali ovaj bi koncert zvučao vrlo slično i da on uopće nije svirao, budući da je zvučao isto kao ritam mašina. Zdena je pak recitirao te svoje bizarne stihove uz pratnju matrica toliko distancirano i nezainteresirano da se meni stvorio dojam da bih ovo mogao slušati do kraja života bez da zapamtim iti jednu riječ ili melodiju. Dio problema sigurno leži u činjenici da osobno nisam ljubitelj avangardne glazbe, ali i u avangardi je moguće pomoći poluzainteresiranom slušatelju na način da mu pokažeš jasan plan, cilj, odredište. Babilonci, to je prilično jasno, to nemaju - oni vrludaju polusmislenim bespućima ne uspijevajući pritom zaintrigirati puno ljudi u publici. Kojih je ionako bilo možda 15. I skrivali su se po uglovima. Vjerujem da bi ukupni dojam bio puno drugačiji da je Zdena iza sebe imao bend, kao što ponekad zna biti slučaj. Ali u situaciji kad je muzika svedena na matrice, ono što je na cijeni je poruka koja se prenosi tekstovima, kao i ekspresivnost onog koji ih izgovara. U ovom slučaju meni poruke ostaju krajnje nejasne, a Zdenko nažalost nije dovoljno uzbudljiv frontmen da bi to mogao prikriti. Želim dodati kako u ovom slučaju ostavljam potpuno otvorenom mogućnost da sam budala koja niš' ne kuži. Možda je ključ za analizu Babilonaca upravo u tome što oni negiraju sve ono što bi trebalo činiti jedan bend. Možda je sve samo jedna duga, kompleksna i zagonetna provokacija. Ne znam, zbilja ne znam. Nakon preslušavanja dosadašnjih izdanja benda Šlagvort Na Kraju, vizualizirao sam si ih kao ljude u tridesetima kojima je ovo treći ili četvrti bend u karijeri pa su došli do stupnja da su im dopizdili konvencionalni obrasci i okrenuli su se alternativnim noise punk eksperimentiranjima. Nemalo sam zato ostao iznenađen kada sam na pozornici ugledao ta mlađahna bićenca kako se uštekavaju u pojačala. Ne želim pritom reći ništa loše, dapače - mislim da su napredni za svoje godine. Dobro, ne nužno u svim aspektima - tekstovi i cjelokupne ideje su odlični, sama provedba još uvijek nije baš na toj razini. Naime, dok na EP-ovima to zvuči prilično uvjerljivo, uživo je nedostajao neki "punch", veća doza kompaktnosti, ili jednostavno rečeno slušljivosti. Pjesme su im prilično kratke i to u globalu nije problem, ali ponekad su znale zazvučati kao da završavaju usred sebe same, neplanirano i nelogično. Dakle, trebaju poraditi na aranžmanima. Sve drugo je vrlo zanimljivo i neobično. Tekstovi se kreću u metaforičkim teško objašnjivim vodama, ali uspješno izbjegavaju bilo kakve pretencioznosti, a i banalnosti, što su zamke u koje mladi ljudi često znaju upadati (pas mater, zvučim kao penzioner). Kad bih vam morao reći još nešto o njihovim stihovima, ja bih vam rekao da mi zvuče kao mješavina stilova Šarlo Akrobate i Repetitora, što je u svakom slučaju priličan kompliment. U svirci se prepoznaje nešto noisea, punka i novog vala, ali ja bih ostao najradije pri nazivu post punk, i to povremeno i pomalo progresivan. Također, moram reći kako bih ih, da ne znam odakle su, vjerojatno smjestio negdje u Beograd, zvuče kao da bi se dobro uklopili u tu "Novu Srpsku scenu". U nas se očito nisu najbolje uklopili kad nakon pola godine sviranja i i dva izdanja na svirku ne mogu privući više od dvadeset ljudi. Također, ne mogu ne primjetiti da i na Facebooku imaju mizernih sto lajkova, što znači da ne samo da nemaju publiku, nego očito nemaju ni puno prijatelja koje zanima to što rade. Od ostalih stvari koje je uobičajeno spomenuti u izvještajima, reći ću da su svirali možda pola sata i da imaju solidan ženski vokal koji me po mnogočemu podsjetio na djevojku iz Cripple And Casino. A od ostalih stvari koje nije uobičajeno spomenuti u izvještajima, mogu dodati da su ljudi koji su bili sa mnom na ovom koncertu bili zgroženi očajnošću njihove svirke. Ja se s time ne slažem, mislim da se radi o zanimljivom bendu. Zasad još uvijek zanimljivijem u studijskom nego u live izdanju, ali pomalo. Bajdvej, možda bi bilo zgodno da za svaki koncert pripreme neki zanimljivi šlagvort na kraju? Samo prijedlog. Pokazalo se da predgrupe nisu pobudile nikakav interes, Modern Delusion je prvi uspio okupiti neku opipljiviju količinu ljudi. Ovaj sam bend gledao već nekoliko puta, ali nikada u ulozi headlinera, pa sam se bojao kako će to ispasti. Ispalo je OK, 60-70 ljudi po mojoj procjeni. I dalje mislim da bi ovakve "manje" koncerte trebalo spuštati sa stejdža u parter, ali tko sam ja da se u to miješam. Daklem, dok su sa stola mirisale njihove friško ispečene ploče, Modern Delusion je odsvirao svoj polusatni nastup. Takvo trajanje mi je u redu za jednu predgrupu, ali budući da ovdje govorimo o bendu koji sad već ima preko dvadeset objavljenih pjesama i ovdje je bio glavni bend večeri, slobodno su mogli zasvirati i desetak-petnaest minuta duže. No dobro, ne ljutimo se. Ako niste upoznati sa zvukom Modern Delusiona, dopustite mi da vas uputim u činjenicu da je to garažni punk pun distorzije, vike, srdžbe i, ono najvažnije, melodija natopljenih zvucima sintisajzera. Sačinjavaju ga Goran Lautar za kojeg vam ne moram reći da je svirao u The Babies pošto je to nešto što piše kraj njegovog imena svaki put kad se isto pojavi igdje, Dirt Sleeze koji svira u svakom bendu s Kvatrića i Darija Turina na sintisajzeru. Zadnji sam ih put imao priliku vidjeti na zimu s Catholic Guilt, i osim novih pjesama koje su nam sad prezentirali, najveća novost mi je upravo Darijin scenski nastup. Tada mi je ostavljala dojam plahe autistične štreberice koja samo gleda u pod s kosom preko lica, a sada je bila puno samouvjerenija, sigurnija i zanimljivija. Do te ček mjere da je malo "svirala" sintić glavom i slične ekstravagancije izvodila. Ona i Lautar dijele pjevačke dužnosti i ja sam mišljenja kako im se glasovi baš lijepo poklapaju i stvaraju jednu pomalo misterioznu sliku. Ne znate točno što vam žele poručiti ali vam se sviđa praviti se da kužite. Usput, bilo bi super kad bi i za ovaj album stavili lyricse na Bandcamp! Nije tajna, ovaj mi se bend sviđa i preslušao sam njihovu kazetu toliko puta da sam sam sebe iznenadio koliko puta sam ju preslušao. Ipak, za ovaj novi album smatram da je nijansu slabiji materijal od onog do sad objavljenog. Možda samo treba malo više vremena da to sjedne na svoje mjesto, ali zasad je publici (a i meni) još uvijek bilo puno draže čuti "stare" hitove poput Wasteland. Da se razumijemo, album je, baš kao i koncert, bio vrlo dobar, samo mi se iskreno ne čini da pjesme sadržavaju dovoljno "hitoidnog" potencijala da bi odvele bend na neku višu razinu. Joj sad serem, da im je do komercijalnog proboja vjerojatno ni ne bi svirali garage synth punk, tako da ništa zato. Ali kužite što hoću reći, nema mi toliko catchy punky hookova i zaraznih synth dionica koje se ne mogu izbiti iz glave kao na spomenutoj kazeti, sve je nekako još malo mutnije. Ne mislim pritom na produkciju, nego na atmosferu. Kad smo kod toga, atmosfera u publici je bila solidna, ništa više od toga. Ovo, budimo realni, i nije bend koji će ljude natjerati da se iznapijaju i skaču kao da nema sutra - njihova je muzika ipak malo introvertiranija i "ozbiljnija". Gledajte, ne svira puno bendova punk s klavijaturama. Da sam u životu vidio pedeset takvih, možda bih imao s čime uspoređivati nastupe Modern Delusiona. Pošto nisam, imam potpuno pravo iskreno vjerovati da je Modern Delusion vrlo dobar bend. I da je ovo bio vrlo dobar koncert, također.

Vrlo dobar koncert, s dvije predgrupe koje su u svakom slučaju bile zanimljive. Modern Delusion je isprobao u opuštenoj domaćoj atmosferi kako to sve skupa zvuči pred polazak na turneju, a ja se nadam da im je hrana tamo negdje daleko ukusna, madraci meki, i da će se vratiti bez da dožive iti jednu prometnu nesreću.

ujak stanley // 23/06/2015

> vidi sve fotke // see all photos