Kad je početkom srpnja na mojem fejsbučnom news feedu osvanula najava za Feel So Fine Weekend u Vrbniku na otoku Krku, istog trena sam kontaktirao hrpu prijatelja i počeli smo planirati naš prvi ovogodišnji odlazak u morske krajeve. Već sam pogled na line-up festivala bio je dovoljan da stvori interes, jer na plakatu su se uz karikaturu srednjovjekovnog grada Vrbnika našla imena koja su neizostavni dio današnje tzv. nezavisne scene u Hrvatskoj i regiji. Kao organizator navedena je Hangtime Agency koja je u tom trenutku bila nepoznanica za mnoge, pa tako i za mene. No, ubrzo se proširila riječ da su dotičnu agenciju na prijateljsko-poslovnim temeljima stvorili ljudi koji su u posljednjih nekoliko godina zaslužni za otkrivanje i širenje nezavisne i demo scene te općenito alternativnog izričaja u glazbi na ovim prostorima - Perica Štefan i Branimir Kopecky (Good Vibrations/Schmeck Daddy) te Luka Juranić (Muzika je Zvonko Radost). Iza njih je profesionalna i uspješna realizacija brojnih koncerata u Hrvatskoj, pa čak i nekih u inozemstvu, tako da je saznanje o tome tko stoji iza imena Hangtime Agency samo unijelo dodatnu sigurnost u odluku da se prevali 200 km da bi se došlo na koncert. Iako je festival trajao tri dana, ja sam u potpunosti uspio prisustvovati samo drugoj glazbenoj večeri tako da ću vam prenijeti svoje impresije s koncerta Irene Žilić i Rolin Humes-a. Oblaci su se nadvili nad Vrbnikom u subotu i opasno zaprijetili održavanju koncerta, ali na svu sreću kiše nije bilo pa je sve počelo na vrijeme i u ugodnoj atmosferi. Glavni trg Škujica veoma je pristupačna lokacija za koncerte, jer osim što pred pozornicom ima dovoljno mjesta za plesanje i skakanje kakvo je bilo večer ranije dok su svirali pulski Radio Aktiv, nasuprot i oko pozornice nalaze se stepenice i slična mjesta na koja se može sjesti. Upravo su ta sjedeća mjesta ljudi popunili kad je zagrebačka kantautorica Irena Žilić, praćena sve prisutnijom violinisticom Ivanom Žabkar, izašla na pozornicu i započela s prvim akordima na svojoj akustičnoj gitari. Irena nas je osvojila svojom melankoličnom indie/folk glazbom i jedinstvenim glasom još davne 2012. na EP-ju "Days of innocence", a albumom "Travelling" iz 2014. i rasprodanim Malim pogonom Tvornice kulture samo je nastavila dokazivati da nije zvijezda kratkog sjaja. Pretpostavljam da je te večeri na trgu bilo i ljudi koji su pomislili da je sramežljiva te da bi bila zanimljivija kad bi imala upečatljiviji scenski nastup, ali njoj to uistinu ne fali, njezina glazba je sve što vam treba da biste mogli u potpunosti uživati u nastupu. Ivana je sve to odlično popratila na violini i na taj način obogatila zvuk, a ugodno me iznenadila i kad je na pojedinim dijelovima otpjevala back vokal, savršeno se stopila s Ireninim specifičnim glasom. Dojma sam da bi sve to još bolje zvučalo kad bi se izvelo u bendovskom aranžmanu, bubnjar i basist bi digli sve na neki viši nivo, ali ostavit ćemo Ireni da odluči o tome. Prostor ispred pozornice za vrijeme svirke bio je ispunjen djecom koja su trčkarala i plesala čak i po pozornici, a djevojke koje su svirale sve su to promatrale s osmijehom na licu. Bilo je uistinu divno vidjeti djecu predškolskog uzrasta kako sjede na pozornici te širom otvorenih usta i s divljenjem u očima gledaju i slušaju Irenu i Ivanu. Kako se ono kaže - "na mladima svijet ostaje"... Rolin Humes-e sam prvi put gledao uživo u zagrebačkom Hard Place-u 2011. godine na natjecanju demo bendova na kojem su uvjerljivo odnijeli pobjedu. U međuvremenu su dečki snimili dva full length albuma, od kojih je posljednji objavljen početkom ove godine, a i na Youtube-u se može pogledati nekoliko njihovih kvalitetno snimljenih videospotova. U subotu su sa svirkom krenuli u nešto laganijem tonu, ali svakom sljedećom pjesmom gradili su sve veći show i stvarali sve bolju atmosferu, što je bilo vidljivo po broju pojedinaca u publici koji se konstantno povećavao i sve jače pljeskao i skandirao. Pjevač Robert Hudulin "kičma" je ovog benda (ako ste se pitali što znači Rolin Humes, ime je sastavljeno od dijelova njegovog punog imena - RObert JaMES HUduLIN), karizmatičan i energičan na svojim leđima nosi veliki dio nastupa, a njegov stav na klavijaturama i mikrofonu podsjeća na velikane Freddieja Mercuryja i Eltona Johna. Jedina zamjerka njemu bi išla na račun nerazumljivosti njegovog pjevanja, ali nije to ništa što ne bismo mogli zanemariti. Između svake pjesme Robert je animirao publiku, bio duhovit i zanimljiv, zvučao je kao da sve te govore ima pripremljene, ali opet spontano. Čak je nekoliko puta i optrčao cijeli trg i tako još više približio sebe i bend publici, ali basist Emil je ipak prednjačio u tome. Slika manijakalnog basista koji svirajući trči kroz publiku još dugo mi neće izaći iz glave. U biti, cijeli bend je bio veoma raspoložen tako da sam imao osjećaj da bi i bubnjar, da su mu bubnjevi kojim slučajem bili na nekakvim kotačićima, otišao malo u publiku. Dečki su svirački veoma dobro potkovani, mislim da su cijeli koncert odsvirali bez greške, a složili su si i odličan zvuk. Njihove autorske pjesme možda su preozbiljne i na neki način dosadnjikave za nastup na trgu prepunom ljudi željnih zabave, ali svojim nastupom jednostavno su odbacili sve okove i napravili feštu za pamćenje. U publici su se slučajno te večeri našli i neki profesionalni plesači (barem su izgledali tako) iz Nizozemske koji su paralelno s bendom napravili show i u auditoriju, a jedan od njih čak je i povremeno skočio na pozornicu, bubnjao zajedno s bubnjarem i slično. Uistinu svirka za pamćenje, Rolin Humesi su oduševili sve prisutne čemu je dokaz bio i dugi red ljudi koji su išli kupiti njihov CD poslije svirke. Nakon Rolin Humesa na pozornicu su se nenajavljeno popeli Denis Katanec (Felon, Denis Katanec Okanagan LTD), Nikola Vranić (JR August) i Luka Geček (Mayales, Sara Renar) i odsvirali Katanecovu, sada već kultnu, pjesmu Florian. To je ujedno bio i kraj koncertne večeri, jer ubrzo je započeo žestoki pljusak, ali nekim pojedincima očito je i to odgovaralo pa su plesali na kiši uz zvukove koje je puštao DJ Trsha na razglas. Kad je kiša bila toliko jaka da se i razglas morao ištekati i pokriti, opet se tu našao neki mladić s akustičnom gitarom i druženje je pod krovom pozornice nastavljeno još dugo u noć.

Upravo je to zajedništvo i druženje ona najveća ljepota koju glazba stvara kao posljedicu, a i turisti kojih je te večeri bilo puno u Vrbniku zasigurno će po lijepom pamtiti Feel So Fine festival i posjet Vrbniku i Hrvatskoj. Posljednji dan festivala morao sam propustiti, ali vjerujem da je bilo jednako dobro, ako ne i bolje. Sve u svemu, jako dobro i pozitivno prvo izdanje festivala, već sad znam gdje ću biti za godinu dana.

terapija // 04/08/2015

PS: Autor teksta: Darke