Machine Head je jedan od onih bendova koji odanost fanova duguju isključivo dugoročnošću. Naime, od početaka u prvoj polovici devedesetih pa do danas su promijenili mnoštvo žanrova, naravno unutar metala. Od početnog klasičnog trash-a, preko nu-metala na prijelazu stoljeća, zatim progresivne faze u 2000-ima da bi na kraju došli do trenutno najpopularnije i komercijalno najuspješnije mješavine trash-a, death-a i melodioznih vokala heavy-ja kojoj se priklanjaju sve više bendova poput Shadows Fall i Trivium. Usprkos svim tim promjenama glazbenog izričaja, publika se samo povećavala uglavnom zbog odluke jedinog originalnog člana, alfe i omege Rob-a Flynn-a kako želi igrati isključivo po svojim pravilima.

Ova turneja bi trebala biti nekakva kruna dosadašnjih postignuća, više od dva i pol sata neprekinute muzike. Čak i da ne marite za muziku koju stvaraju, morate priznati da je takav ritam od skoro svake druge noći vrijedan poštovanja. Nažalost, duljina nastupa je ujedno i najveća mana ove truneje. Machine Head nisu nikada previše obraćali pažnju na uobičajenu strukturu pjesme zbog čega se nerijetko može dogoditi da se pomalo pogubi kraj i početak pojedine pjesme, a da se nastup svede na rokijanje i čekanje nekog poznatog trenutka. Ne pomaže ni to što nema niti jednog himničkog hita ili laganije pjesme koje bi mogle razbiti uvjetno rečeno monotoniju treširanja (osim Darkness Within koja ima akustični intro i outro).

Ima par pjesama koje bi mogle imati taj potencijal, ali daleko je to od pravih metal himni.Tako da u više od dva sata trajanja nije bilo nekih oscilacija u intenzitetu nastupa. Jedina razlika je bila da li se radi o tzv. party metalu poput From This Day, The Blood The Sweat The Tears i Bulldozer koje su dominirale prvim dijelom nastupa ili progresivnom metalu poput Slanderous, Halo, Aesthetics of Hate, This is the End. Naravno, svoj dio nastupa je dobio i novi album Bloodstone & Diamonds sa kojeg su izvedene sa najviše uspjeha Now We Die, Killers & Kings i Take Me Through the Fire. Navedeno je bilo u redu na sličnom nastupu Dream Theater-a gdje se ionako potiče stani-gledaj-i-divi-se stav publike. Ovdje je bilo potpuno drugačije, Rob je konstantno podizao publiku koja je oduševljenjem odgovarala.

Tako su se svako malo dešavali mosh-pit-ovi, mosh-circle-ovi, wall of death-ovi i ostali folklor metal koncerata.Veliki Pogon je bio skoro pa dupkom pun uz minimalno osipanje publike tijekom dugog nastupa. Ipak prošlo je 11 godina od kada su Machine Head nastupili u svojstvu headlinera. Sve u svemu, nastupu i samom bendu se ne može ništa zamjeriti. Odsvirali su tih dva i pol sata bez pokazivanja promila umora usprkos napornoj turnejikoja ne štedi nikoga.

Svi koji su bili na koncertu su otišli zadovoljni jer jednostavno nije bilo razloga da ne odu zadovoljni. Najčešći prigovori kako je koncert bio prekratak ili odrađen ovdje ne stoje.

tomislav // 22/09/2015

PS: Fotografiranje je bilo zabranjeno, pa nema ni fotki.