home > mjuzik > Unto The Locust

kontakt | search |

MACHINE HEAD: Unto The Locust (Roadrunner Records, 2011)

Tko zna kuda bi Machine Head zabrazdili i kako bi danas zvučali da su nastavili švrljati sa nu-metalom, a Robb Flynn sa repanjem u koje su se upustili sa trećim i četvrtim albumima "The Burning Red" (1999, USA no.88, UK no.13) i ubjedljivo najlošijim kakvog vjerojatno nikada više neće moći ponoviti - "Supercharger" (2001, USA no.115, UK no.34). Mada je taj hype zadesio mnoge, a oni su se nekako pokušali ušlepati na onu inteligentniju stranu koja je vukla ka RATM, izgubili su veliki dio poštovanja stare publike, te su se nakon prilično poražavajućih kritika uspjeli sabrati i vratiti poljuljano povjerenje sa "Through The Ashes Of Empires" (2003, USA no.88, UK no.77), a povratak u velikoj formi ovjekovječili su sa jednim od ponajboljih metal albuma u povijesti, "The Blackening" (2007, USA no.54, UK no.16) koji je često poređivan sa "Master Of Puppets" Metallice.

Nastavljajući svoj, na sreću, prepoznatljivi stil (one dvije afere od albuma neka ostanu tamo u nu-metalu), na sedmom studijskom albumu donose suptilno rafiniran zvuk i stil modernog metala 21. stoljeća na kojem se ne libe obznaniti nekolicinu svojih vitalnih utjecaja obavijenih u melodičnih, a katkad i pompozno aranžiranih 7 pjesama. Zna se, mali milijunčić riffova, naglašeni prog aranžmani, puno thrasha i energije, epskih motiva, dramatičnih obrata... I to sve odreda u kompozicijama od kojih niti jedna nije kraća od 6 minuta, točnije 5.44, koliko iznosi himnična "Be still and know" (sa cakama Thunderstruck" etike) koja ima vrlo dobre izglede da postane jedna od ultimativnijih skladbi čitavog im opusa. Flynn sve češće pjeva, a sve manje vrišti i može se osjetiti da su kao bend ovaj puta stremili ka tome da naprave novo remek-djelo. Ne samo od pjesme, već i od albuma.

Uvodna "I am hell (sonata in C#)" počinje iznenađujućim acapella vokalima na latinskom (crkvena pjesma "Sangre sani"), te mada se glazba počinje epski kretati u tromim linijama, od druge minute počinje pravi thrash u kome je bubnjar Dave McClain obavio urnebesno zahtjevan tehnički dio posla. Sama pjesma je podjeljena u tri stavka - "I: Sangre Sani (blood saint)", "II: I am the hell", "III: Ashes to the sky" što sve skupa iznosi 8 i pol minuta, te je najdulja pjesma na albumu, ali nema nikakvih većih komplementarnih promjena izuzev posljednjeg 'stavka' koji u sebi sadrži kraći akustični interludij i završnu melodičnu instrumentalnu ariju u kojoj se Phil Demmel razgalio na gitari poput simfoničara.

Singl "Locust" pun je lirskih metafora u polumelodičnim naracijama, a ruku na srce, djeluje kao ponajbolji broj sa 'Black' albuma Metallice koji nije nikada realiziran. Umjeren tempo s naglašenim refrenom, nekolicinom prevrata, catchy solažama i duljim krešendom, pravi je izbor za vodeću radiofoničnu pjesmu. U samoj sredini albuma dolazi "This is the end" koja je, interesantno, prva nastala i ima jednu od najslojevitijih struktura s akustičnim uvodom, energičnim zapletom, usporenoj središnjici u kojoj Flynn vrišti 'you bastards', a onda se do kraja odvijaju kao na pokretnoj traci siloviti thrash udarci. Može se reći da im je ovo jedna od ponajboljih pjesama u karijeri. Na vrlo sličan način uklapa se i naredna "Darkness within", pjesma o životu i užitku autora u skladanju glazbe sa refrenom 'music it will set you free' (glazba će vas osloboditi). U njoj ima još ponajviše aranžmanskih prog izmjena koje su adekvatno uklopljene u cijeli kontekst a da ne izazovu niti najmanji trenutak dosade ili monotonije. Od samog naslova "Pearls before the swine" (biserje pred svinje) nije se moglo mnogo očekivati što zbog otrcanog naziva, a što zbog toga jer je pjesma njihov standardni stil sa growlanjem i groove nabojem koji je prilično rascjepkan, no završna "Who we are" se zato postavlja kao prepompozan finale koji objedinjuje sve pjesme i pojašnjava nejasnoću oku 'svinja' u prethodnoj skladbi. One se neutraliziraju i postavljaju u nevinu funkciju sa uvodnikom kojeg pjeva dječji zbor (točnije njihovi klinci), te je sa podosta kaotičnosti pretvorena u još jednu izrazitu, pa čak malčice i pretjeranu stadionsku himnu napumpanu sa nekoliko različitih dionica povezanih kroz kompaktnu melodičnost sa gudačkim završetkom.

Za stare fanove koji prva dva albuma "Burn My Eyes" (1994) i "The More Things Change…" (1997) drže ne samo najboljim u njihovoj karijeri, već i na osobnom top-10 svih vremena, ovo zasigurno nije Machine Head 'tour de force'. Ali može se reći da je ako ne bolji od prethodnika, onda mu barem može stajati rame uz rame i ravnopravno se dičiti činjenicom da je ono brljavljenje s početka 21. stoljeća potpuno prevaziđeno i više se nikada neće desiti.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 20/10/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Hrčkov krug

MEL CAMINO: Hrčkov krug (2022)

| 08/12/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Oberon, EP

FUCKED UP: Oberon, EP (2022)

| 07/12/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Cold + Disloyal

AM NOT: Cold + Disloyal (2022)

| 06/12/2022 | marko šiljeg |

>> opširnije


cover: Zagreb - Berlin

CHUI: Zagreb - Berlin (2022)

| 06/12/2022 | horvi |

>> opširnije


cover: Contrition

THE FUGLY CHUDS: Contrition (2021)

| 05/12/2022 | edo žuđelović |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*