Ostave li se po strani kritičari koji preziru popularne izvođače namjerno tražeći greške, mane i sijaset bezveznih činjenica, Machine Head su redovito isporučivali albume na kojima je Robb Flynn uvijek pokušavao podariti nešto inovativno mada mu to u nekim razdobljima nije uspijevalo poput primjerice kontradiktornog albuma "Catharsis" (2018). Ima i onih koji smatraju da nikada nisu bili čisti metal zbog onog uleta u rap sa "Supercharger" (2001), ali to je njihova predrasuda i hipoteza jer se sukladno s vremenom Flynn zabavljao i sa 'clean' vokalima koji na ovome 11. albumu dolaze sve više do izražaja, najuočljivije u pjesmi "Nøt løng før this wørld". Benigno bi bilo očekivati od ovakvog lika da neprestano repetira svoje vrhunce poput sjajnog debija "Burn My Eyes" (1994), te naredna dva "The More Things Change..." (1997) i "The Burning Red" (1999), a tada je izgledalo da će se pretvoriti u mašinu na jednosmjernoj serijskoj traci poput Ramones, AC/DC i Motorhead. Iako su mnogi negativno osporavali sljedeći set radova s mnogo eksperimenata, pa i kontraverznih ponuda, estetika rogatih lubanja se stalno mijenjala, evo zbunjujućom opsesijom zamjenom slova 'o' s nordijskim 'ø' u zanimljivo aranžiranim pjesmama koje podjednako kontempliraju stari duh benda s uglavnom modernim tendencijama. Pobogu, kome više treba oldschool thrash/ hardcore po sistemu 'ožeži koliko možeš u 3 minute'? A da si pri tome više 30 godina prisutan i popularan na sceni. Album ima elektronskih i klavirskih dionica koje sasvim sigurno neće biti u sklopu koncerata, ali zašto i ne bi bile? Meni osobno su takvi momenti dobrohotni na živim svirkama, a mnogo puta sam se znao razočarati da ih nije bilo, baš pogotovo kod metal izvođača, recimo kod Nile koji znaju imati sijaset ambijentalnih world-music struktura i samplova na albumima, ai uživo ih nikada ne izvode. Pa zašto ste ih onda uopće i stavili na zvanične radove? Ja sam za onu soluciju da se studijski duh na turneji treba prikazati i uživo, ma nema veze što se ne vidi da je tu neki klavirist ili barem DJ koji pušta samplove, ali taj zvuk treba emitirati jer je to i sama ideja, a osim toga, ovo je digitalno doba kad je sve moguće. Kako god, ovaj album otvara kratki ambijentalni instrumental "Landscape øf thørns", a onda eksplozivni "Atømic reveleatiøns" gdje se odmah uočava radio-friendly aranžman stih-refren-stih-refren, a već to mnogima može biti dosadno ko' proljetna kiša kada ga rominja po nekoliko dana, međutim ovdje se radi o jednoj od najtežih pjesama u zadnjih, pa skoro desetak godina. Upravo što se radio programa tiče, odmah slijedi neosporno zarazan singl "Unbøund" što se može pričiniti da je preveliki klišej s očitim mamcem za privlačenje pozornosti, isto kao i naredni "Øutsider".





Ipak, jedna od izbrušenijih tema je treći singl "Bønescraper" koristeći one čudne oble zvukove iz pjesme "My hands are empty" s prethodnog albuma vozikajući se nabojem što povezuje refren s još jednom znanom poantom "Let freedom ring with a shotgun" u relativno pogodnoj melodičnoj armaturi koja bi bendove tipa Parkway Drive učinila arena hitovima. Međutim s ovih nekoliko napenalenih pjesama praktički završava komplementarna kreacija jer dolazi ono neminovno čega su se mnogi plašili - dosada i neinvencija. Čisti vokali slatko plivaju u atmosferama nu-metal čobarije "Addicted tø pain" s vrlo neugodnom lirikom i posezanjem za površnim Trivium riffovima, a potom i "Bleeding me dry" što udara zastarjelim šusom od prije skoro pa dvije i pol decenije komešajući se s onim death pristupom koji kod benda nikad nije dobro i korisno funkcionirao. Konačno, malo se sve pobrka i pošemeri kad dođe zadnja "Shards øf shattered dreams", očito samo da popuni prostor bez duše, a i smisla, jer što se zapravo želi postići razmatranjem samoubojstva uz brze i neumjesno bespotrebne galope?



Gle, na koncu uz ovakvu papazjanu bolje bi bilo da se realizirao samo EP s 5, maksimalno 6 pjesama, ali pak s druge strane, Flynn ima metodiku da sa svakim albumom napravi intervenciju pomlađivanja i modernizacije zvuka jer ne može sve ostati na hitovima "Davidian", "Crashing around you", "Aesthetic of hate" ili "Take my scars", te "From this day". Zna da je tijekom dugačke karijere trpio kojekakve teške kritike zbog učestalih stilskih mešetarenja, no takve tranzicije su se redovito pokazale opravdanima bez obzira što je mnoge pjesme pisao i stvarao na turnejama između hotela, proba i putovanja između više kontinenata.

Naslovi: 1.Landscape øf thørns, 2.Atømic reveleatiøns, 3.Unbøund, 4.Øutsider, 5.Nøt løng før this wørld, 6.These scars wøn't define us, 7.Dustmaker, 8.Bønescraper, 9.Addicted tø pain, 10.Bleeding me dry, 11.Shards øf shattered dreams, 12.Scørn

Ocjena (1-10): 6,5

horvi // 30/04/2025