Četrnaest je dugih godina prošlo od posljednjeg nastupa benda Goblini u Zagrebu. Ljudi koji su tada bili pijani tinejdžeri s irokezama su danas mirni obiteljski tipovi, poslušni uredski štakori, a poneki su vjerojatno i pokojnici. Dugo se vremena činilo kako će taj Močvarni četvrtak (znam da je bio četvrtak jer sam pogledao na kalendaru, na gigu nisam bio) ostati upamćen kao posljednji koncert tih legendi ovdašnje punk scene, ali onda se tamo negdje 2010. iznebuha pojavila vijest kako su se Goblini ponovno okupili. Zbog spleta raznoraznih okolnosti, nikako se nije poklopilo da nam ponovno dođu, ali ta je nepravda ispravljena prošle subote, kada su (i to u identičnoj postavi kao tih davnih dana) pohodili KSET. Kako to obično biva kad su koncerti ovakve prirode u pitanju, na Martinovku ispred/iza KSET-a (ne znam ja iz kojeg vi smjera dolazite, jebiga) se sjatila ama baš svaka punk njuška u gradu i topila tugu zbog toga što nema za kartu u mlakim vinskim splačinama. Zbilja, možda 1 od 10 je ušlo unutra. Da ih je ušlo 1 od 7, klub bi bio rasprodan. Ovako nije bio rasprodan. Moram reći, polako počinjem vjerovati da se za taj omaleni KSET ne bi tražila karta više ni da ga posjeti Led Zeppelin. Svaka im čast na trudu i volji, ali ako povučemo usporedbu s Močvarom, Medikom ili Vintageom, jasno je da su eventi u KSET-u u prosjeku puno slabije posjećeni te da često prolaze u jednoj rezerviranijoj atmosferi. Učinilo mi se isprva da će i ovaj put biti tako, ali sa zadovoljstvom mogu konstatirati da sam se prevario. Naime, Goblini su svojom mješavinom iznenađujuće usviranosti i prilične energičnosti, uz koje treba spomenuti i premaz od nostalgije zbog svih gore navedenih činjenica, uspjeli prilično razgaliti okupljenu ekipu. Stajao sam bio, zbog jake križobolje koja me posljednjih dana muči, gore na galeriji za vrijeme giga. I koliko god to možda malo umanjilo moj koeficijent guštanja, toliko sam iz te perspektive jasno mogao primjetiti kako se za vrijeme pjesama poput Anja i Ima nas na licima ljudi u publici ocrtavaju oni dječački iskreni osmijesi koji su govorili "toliko sam toga u životu proživio uz ovu pjesmu da mi činjenica da ju sad konačno mogu čuti uživo pričinjava neopisiv užitak". Da su Goblini jako utjecajan bend može potvrditi i to što su mnogi od tih nasmiješenih zanesenjaka bili ljudi iz poznatih zagrebačkih punk bendova. Baš me zato pomalo iznenadilo kad sam vidio da nije najavljena nikakva predgrupa - em to nije baš običaj, em sam siguran da je bilo masu bendova koji bi to sa zadovoljstvom odradili čisto da se poslije mogu hvaliti da su svirali s ovim legendama. Kako je gig počeo gotovo točno u najavljeno vrijeme, dogodila mi se ta kardinalna pogreška da sam taman pri ulasku u klub čuo zadnje taktove U Magnovenju koja je bila prva ili druga pjesma. To je nešto što si neću oprostiti ali je također i nešto s čime se vi naravno ne trebate opterećivati. Osim ako se niste kroz sve ove izvještaje već lagano sentimentalno vezali za mene, u što čisto sumnjam. Atmosfera je isprva, kažem, bila nekako mlitava, ali to je još logičnije kad znamo da nije bilo predgrupe da nas bar malo zagrije. No, stari lisci kakvi jesu, Goblini su hit po hit lomili taj naš "otpor", te uzrokovali sve veće komešanje, sve glasnije aplauze i sve više prolivene pive po podu (opa, aliteracija!) od koje onda cijeli klub miriši onako tipično KSET-ovski. Po tipičnoj KSET-ovskoj pivi, hoću reći. Možete me anestezirati na tjedan dana pa mi onda prije nego što se probudim staviti čepove u uši, štipaljku na nos i povez preko očiju te me dovesti u KSET i dati samo jedan mali gutljaj te pive tamo i ja ću iste sekunde znati gdje sam. Je li to dobro ili loše, ostaje na vama da nagađate. Jedna od stvari koja karakterizira ove šabačke veterane je ta da imaju vrlo ujednačenu diskografiju. Pronašli su još davno formulu za pravu himničnu punk rock stvarčinu i ne može im se više dogoditi da promaše. Toga kao da su i sami svjesni, zato i mogu šarati kroz sva moguća izdanja koja imaju na koncertu bez straha da će nas upilati. Za razliku od mnogih bendova čiji se reunion svede samo na obrtanje love preko života na staroj slavi, oni su u prve tri godine od reaktivacije snimili prvo EP a zatim i album koji može stajati uz bok onima iz prve faze. To su nam ovdje zorno pokazali, pjesme poput Deca iz komšiluka i Pozdrav suncu su zvučale jako dobro. I ljudi su ih znali i dobro na njih reagirali, čak i starija ekipa koje je bilo u solidnom postotku. Da ne bi bilo da ih samo hvalim, ono što mi nije bilo zanimljivo su frontmenove priče među pjesmama - bacao je te neke populističke šablone tipa "ostanite svoji i ne dajte budalama da vas sjebu" i slično. To upakirano u punk rock žestinu i bunt još može proći, ali ovako bez muzičke podloge zvuči jeftino i pomalo izlizano. Pokušavao je biti i duhovit s više ili manje uspjeha, a jedini trenutak koji je pobrao neki jači feedback je bio onaj kad je bacio hejt na premijere naših država (što je u svjetlu nedavnih događanja sasvim razumljivo). Regularni je dio nastupa potrajao devedesetak minuta, i tu se zbilja našlo dovoljno pjesama da mislim da nitko nema pravo gunđati kako nisu odsvirali njegovu. Naravno da smo ih dozvali i na očekivani i predviđeni bis, ali ono što me posebno oduševilo je činjenica da je jedna vrlo solidna količina ekipa neumorno tražila drugi bis valjda deset minuta nakon što je bilo jasno da je koncert gotov. Svaka im čast na ustrajnosti, oni su najbolji dokaz da su Goblini i više nego zadovoljili. Moj je dojam da su oni zadovoljili prije svega sami sebe, a kad je tako onda nema ništa lakše nego usrećiti i nas. Na njihovim se gestama, mimikama i govoru (tijela) moglo lako primjetiti da istinski uživaju što nakon toliko godina opet mogu puniti klubove diljem bivše države, i totalno pušim tu njihovu priču da su unatoč ćelavim i prosijedim glavama još uvijek ta ista Deca iz komšiluka. Ako im usfali šećera, neka slobodno ubrzo opet pokucaju.

ujak stanley // 01/10/2015