Neobična mi je bila ova koncertna srijeda. Uspjeti izgurati dva koncerta, sa spoznajom da ću s jednog morati doslovno juriti na drugi, u nadi da ću na ovaj potonji minimalno zakasniti. Mario Rašić sa svojim Zoo Ensembleom svirao je u Vinylu, u centru Zagreba, a borba za parking u srcu grada je stvarno nemoguća misija, pa sam se pomirio sa činjenicom da ću zakasniti. Kako sam saznao nakon koncerta, promašio sam priču jedva dvadeset minuta, što je obzirom na parking probleme, čak i prihvatljivo. Najzanimljivije mi je bilo samog sebe promatrati na koji ću način doživjeti intimu ispovijest Marija Rašića, nakon dinamičkih udaraca koje mi je isporučio Jazz Orkestar HRT-a na čelu s Ed Palermom. Moram priznati da već nakon par sekundi nikakvih problema nije bilo. Kad glazbu stvaraju vrhunski muzičari, lako se prešaltati između priča, posebno ako su one unutar žanra. Zoo Ensemble je za ovu svirku bio prepolovljen, a uz Marija su na pozornici bili s lijeva na desno: Miroslav Lehpamer (bubnjevi), Žarko Hajdarhodžić (flauta) i Viktor Lipić (klavijature). Iako je falilo pola benda, ovaj prostor i njihova svirka donijela je jedan malo drugačiji, i još više intimniji, ugođaj. U pjesmi "Roots and weeds" kormilo je preuzela Valerija Nikolovska, a i kasnije, kako je koncert odmicao, imala je pokoji recital i ritmiciranje defom. Pri ovako maloj formaciji svi muzičari trebaju dati sebe apsolutno, da koncert ne uđe u monotoniju, u čemu su uspjeli. Mario, kao vođa benda, sad je, za razliku od situcije kad su svi na okupu, htio-ne htio, bio u prvom planu, što je, sudeći po ranijim koncertima, situacija koju je vješto izbjegavao. Nije Mario nešto pričao, kod njega sviranje bas gitare govori puno više, ali simpatično je bilo kad je rekao: "sad ćemo probati nešto što nikad nismo", na što je Valerija iz publike odgovorila: "nema tog što vi niste probali". Najveći dio koncerta uzele su pjesme s posljednjeg albuma, ali pjesma s prvog albuma Milje, tradicionalna "Kradem ti se u večeri", kojom je koncert završio, uzela je definitivno tivno koncert.

Već za vrijeme koncerta shvatio sam da sam doživo holističku seansu, a nekoliko dana poslije i dalje ostajem pri toj tvrdnji. Ova ekipa doslovno svira zatvorenih očiju, nudeći pravi jazz ugođaj koji je puno bliži jazz velikanima s njemačkih etiketa ECM, Enja ili ACT, a mi možemo biti sretni (bar nas tridesetak), što imamo jednog takvog kod nas. Hoće li Mario imati onaj poznati epilog gdje će ga prvo prepoznati vani, a tek poslije će dobiti naklon naših ljudi, vrijeme će pokazati. Mi koji smo bili u Vinylu, to smo na vrijeme prepoznali!

jura // 10/10/2015