Kišno (ne)vrijeme koje je u utorak prethodilo koncertu Marija Rašića i njegovog Zoo Ensamblea nije u meni izazvalo dvojbu želim li uopće izaći iz svog stana i zaputiti se u novu koncertnu pobjedu. Još bitniji podatak od vremena je što je KSET u sklopu programa Artcoustic ugostio vrhunsku jazz skupinu, a domaća jazz glazba puno je više na margini od bilo kojeg rock događaja. Budimo sigurni i da je zagrebačka publika itekako razmažena, ne može prepoznati kvalitetnu glazbu dok ista pošteno ne izbombardira medijski prostor, što je u najmanju ruku žalosno. Broj ljudi u publici bio je bliži dvocifrenom doli trocifrenom broju. Naravno da ću odmah u startu napisati kako vam svima koji niste bili tamo može biti žao. Jer ovaj vrhunski basist pokosio nas je, uz pratnju svog Zoo Ensamblea, jazz rafalom i nije ispustio niti jedan ćorak. Mario Rašić, za manje upućene, jedanaest je godina kao basist boravio u Baretovim bendovima, prvo u Plaćenicima, a zatim i u Majkama. Po glazbenom stažu u suradnji s Baretom nitko mu nije blizu. Krajem prošle godine izdao je drugi samostalni album Balkan Zoo, iskrenim remek djelom novije domaće jazz glazbe.

Koncert je počeo nešto prije 22h, što još uvijek smatram dosta kasnim za početak ovako snažnog koncerta. Glazbenici Zoo Ensamblea su u najmanju ruku na istoj poziciji kao i njihov vođa. Pri izvođenju solo dionica nemaju samo standardnu kratku jazz improvizaciju dok gazda ima glavnu rolu. Kod njih je totalno sve ujednačeno, pa je nebitno dal' glavnu ulogu ima Ivan Bonačić (saksofon), Viktor Lipić Lipa (klavijature), Pavle Miljenović (gitara) ili Žarko Hajdarhodžić (flauta). Jedini koji je nemalo preusmjerio pažnju na sebe bio je bubnjar Mirsad Dalipi kao zamjena za originalnog bubnjara Miroslava Lehpamera koji je, kako je Mario rekao pri predstavljanju članova, imao problema s leđima. Mirsad se ozbiljno prihvatio svoje role i svaka njegova solo dionica uredno je zaradila najveći mogući aplauz publike. Čak se i maestro Rašić upustio u ritmično fućkanje za vrijeme jednog bubnjarskog sola. Zamjena je pogodila cilj.

Ono što je bilo evidentno da je većina ljudi došla na koncert upoznata s Mariovom glazbom i preko nje dobijaju svoju porciju dnevne infuzije. Bilo nas je malo, ali ostali smo hipnotizirani. U prvi plan su (što je i normalno) dolazile pjesme s posljednjeg albuma koje u sebi nose orijentalnost i slobodu. U slobodi nam ova svita glazbenih "luđaka"poklanjaju improvizaciju de luxe kategorije. I tako se (s razlogom!) mogu vrtiti u krug s hvalospjevima.

Ono što je teško odvojivo kroz opus koncerta je Mario Rašić kao instrumentalist i Mario Rašić kao kompozitor. Jer njegovo "poigravanje" s bas gitarom primarno je u funkciji pjesme, pa je tako i na ovom koncertu fizički bio pozicioniran u drugom redu iz kojeg je bio pravi dirigent i pedagog te puštao pratećoj ekipi da pokaže maksimum. Tu samo ostaje mjesto za duboki naklon. Osovina koncerta su pjesme s posljednjeg albuma Balkan zoo, a ovom koncertnom interpretacijom istog bez pardona mogu parirati europskim jazz velikanima. Kako je to bilo nedavno i na promociji albuma, sredina koncerta pripada predivnoj baladi "Roots and weeds", kad na pozornici ostaje standardni jazz trio; bas, klavijature i bubanj, a Valerija Nikolovska zauzima poziciju za mikrofonom. Fascinira njena interpretacija jer ima emotivni glas koji opija. Priznajem da joj je ovaj izričaj bar za dvije klase bolji od onog što je radila nekad s Mayalesima. Za razliku od koncertne promocije albuma na skučenoj pozornici Jiggy bara, u KSET-u su zahvaljujući velikoj pozornici bili puno opušteniji. I to je vjerujem jedan od razloga zašto su uspjeli izvući sebe iz sebe. Funkcioniraju i kao trio plus ženski vokal ili čisti kvartet, kvintet ili sekstet, Balkan Zoo Ensemble ima moć. A njima je svejedno sviraju li za pet ili pet tisuća ljudi jer su pravi profesionalci. Sat i dvadeset minuta, koliko je trajala svirka, svi su, izuzev klavijaturista (smrtno ozbiljna osoba), bili nasmijani i zadovoljni.

Kao što sam napisao pri recenziji albuma tako ću i sada ponoviti - ako i nikad niste bili u jazzu, poslušajte ovo što Mario Rašić i njegov Balkan Zoo Ensamble radi. I ne morate mi platiti piće ako me sretnete na cesti, biti će mi dovoljno što ste uživali u istinskom remek djelu. Kako je Vlatko Stefanovski sa svojim Leb i sol step'o scenu u drugoj polovici sedamdesetih, jednako kvalitetno Mario bi to napravio danas. Jedina i najbitnija razlika je što danas ne postoji scena pa je i krug ljudi koji to trenutno prepoznaje (nažalost) sveden na minimum.

jura // 29/04/2015

> vidi sve fotke // see all photos