Borghesie u Zagrebu nije bilo 22 godine. Koliko me pamćenje služi, zadnji puta su nastupili koncem 1993. na prvom Fiju Briju u pretovarenom Domu sportova zajedno s prvom postavom Kojota, Messerschmitt, Overflow, Majkama, Hladnim Pivom i Let 3. Tada je na vokalu bio Bruno iz The Spoons i Matchless Gift, ekipa muzičara je bila drugačija, a jedini izvorni član ostao je Aldo Ivančić koji je večeras sjedio za minijaturnim setom bubnjeva s elektronskim dodacima. I to bez onih svojih karakterističnih brkova i oštro naglašene brade spojenih sa zulufima. Obrijan s naočalama, danas odaje utisak suvremenog intelektualca u zrelim godinama. Jedino po čemu ga se moglo prepoznati jest plava majica s omotnicom njihovog najuspješnijeg i najvažnijeg albuma "Resistance". Već prvi pogled na binu bio je pomalo čudan, opa, nema synthova. Sve se isprogramiralo na elektronskim pomagalima, a osnovicu je držala moćna analogna rock sekcija na basu, gitari i čak 3 vokala s ponovno pridruženim frontmenom Dario Serevalom. Ženski dio ekipe (Jelena Rusjan - bas i Irena Tomažin - vokal) su neprestano korespondirale te vodeće uloge, dakako najviše u materijalu s povratničkog albuma "And Man Created God" (2014) s kojeg se na večerašnjem repertoaru našlo 5 pjesama. Šteta, izostala je "We don't belive you", ali smo zato dobili odmah u uvodu "Shoot at the clock", himničnu "194" s borbenim refrenom protiv ugnjetavanja Palestinaca, elem tekstualnom rolom koju je odlično interpretirala Irena, potom lagana "C'est la guerre", jedna od ostataka EBM-a "My life is my message", te na kratkom bisu mračni electro-komad "Profit, power and lies" adaptiran kroz 'žice i palice'. Muzičari su sjajno uvježbani, sastav praši teški i masivan industrial-rock nabijen gitarskim riffovima, melodijama i snažnim ritmovima, totalno kompletno uživo u onome maniru kakav je bio na spomenutom zadnjem zagrebačkom nastupu. Dario je cijelo vrijeme bio vrlo miran, ali vidljivo je iz njega zračila sva ona karizmatičnost iz 80-ih. Jeste, i godine su rekle svoje, no još je uvijek u dobroj formi s obzirom na to koliko ih ima na hrbtenici. Zato je ženski dio bio rasplesan animirajući publiku, no kako to biva kod izvođača s ovakvim gothic/alter-punk stavom, auditorij je više bio uživljen u zvuk i dekor nego li na neku đusku isijavajući manje - više hladnim gardom koji se ipak fokusirao samo na aplauze. Pomalo je i tužnjikavo bilo za očekivati da se ljudi rasplešu i razmašu, ovdje je ipak bila prisutna publika koja ih zna jako dugo, možda i ne sve njihove albume, ali poznaje pjesme i isto je otprilike u skladu s Aldovim i Dariovim godinama - većinom duboke 40-te i početak pete dekade života. A od prva tri vrlo provokativna seksistička albuma "Borghesia", "Clones" i "Ljubav je hladnija od smrti" prošlo je i više od 30 godina. Danas bend funkcionira prilično drugačije orijentiran, tek poneki kasniji ubodi prikazali su njihov šovinističko-mačoidni gard s kojime su rasplamsavali vatru, primjerice komadi "Pasto nudo" ili "Am I?" za koju čak i nisam pretpostavljao da će se naći na repertoaru, no zato se dobilo pregršt nezaboravnih gothic pjesama, bolje rečeno generacijskih hitova poput "Ni upanja, ni strahu", "Tako mladi", troma do bola "Blato" (jako dobro se sjećam te izvedbe Bruna 1993. iz Doma Sportova), "Young prisoners" i naravno, kuda bez njega - "Goli, uniformirani, mrtvi". Tek na tom spomenutom kratkom bisu su nas na kraju počastili s općekulturnim socio-političkim i društvenim problemom, obradom Šarlo Akrobate "Mali čovek". Set lista je bila odlično korespondirana, zvuk jako dobar i profesionalan, posjetitelja daleko manje no što bi se očekivalo, možda tek pokoja desetica iznad 100 promatrača, padao je vrlo hladni pljusak (za neke od njih znam da upravo zbog kiše nisu došli) i svima takvima može biti žao što se nisu pojavili na ovome novom pomlađenom i osvježenom izdanju kultnog slovenskog benda. Raspravljati sad o njihovom hiatusu u vrijeme najsnažnije tranzicije Slovenije i cijelog Balkana je neumjesno; ne može se poreći da Aldo kao vođa benda ne bi imao štogoderice prikladnog za reći i uglazbiti na tu temu. Možda će se retroaktivno u daljnjem djelovanju osvrnuti i na tu bolnu točku naše zajedničke bliske prošlosti, ali on je uvijek bio čovjek koji je gledao na kurentne sadržaje i razmatrao budućnost s različitih aspekata. U mnogo slučajeva je postavljao artističko-futurističke Orwelovsko-Bowievske hipoteze koje su se i ostvarile, s mnogo svojih ideja je revitalizirao društvo radeći totalno alternativno i neopterećen komercijalizacijom, a pogotovo ne konzumerizmom. Tko mu išta uopće može zamjeriti da je napravio neki krivi potez u karijeri? Po meni, ovo je bio najbolji koncert Borghesie kojeg sam gledao, jest striktno drugačiji od onih u 80-im i moj je kandidat za najbolji regionalni nastup u 2015. godini, pa nek' se žali tko hoće. Ionako smo svi ostali goli, uniformirani, mrtvi, gazimo po blatu, usnje iščemo in nam všeč bo vonj sežganega olja po mestih zakotnih ulicah in vlažni kleti. A da smo mali ljudi ki se bodo čez črto - vemo da ne moremo. In enkrat in zdaj. Viva Borghesia!

horvi // 13/10/2015