Dim cigarete nestaje u mraku dok kapi kiše lupkaju po pločniku sa svakim od njih u zraku ostaje raspršen jedan dan života. Plamičak upaljača titra na vjetru, ugasi se, pa opet titra i ništa.
Krasno, sad više nema ni plina, samo jezičci iskri izbijenih iz kremena osvjetljavaju nešto tame oko mog lica i blato, izgaženo mojim martama i onih sličnih meni, u tom ritualu bjesomučnog tapkanja ukrug. Mrzim čekanje i taj proces besmislenosti prije nego počne dobivati obrise smislenog. Utopljene u beskraje ljudske gluposti. Ispred Tvornice kulture nekolicina nestrpljivo odbrojva. Polako postajem nervozna. Negdje iza tih vrata dopire glazba, ali od vjetra ništa ne čujem. Baš me briga. Neću više ni slušati. Kao da itko išta sluša na ovome svijetu.
Noge su mi kao led. Pa dobro, što radim ovdje? A mogla sam biti doma u toplom krevetu. Budi tu i gotovo. Što sad pričaš o smislu i besmislu? Na to si trebala prije misliti. Da, trebala sam. Puno toga sam trebala. Konačno su se otvorila vrata i vrijeme je stalo. Mjesec je izgubio bitku za noćno nebo. Ugušila se tama i nastao je žamor. Nastupio je onaj trenutak svijesti koji vreba priliku za izlazak iz te noći. Pojavit će se, to je sigurno!
Pojavio se Vader i konačno pokrenuo zaglavljeni kotač u tom beskrajnom nizu glupih trenutaka. Iako je naš posljednji susret bio prije gotovo tri mjeseca i u tom periodu se nisu dogodile neke znatne primjene osim teritorija pa se Peter odlučio pohvaliti svojim tečnim hrvatskim. Gle iznenađenja! Nisu se dogodile znatne promjene u setlisti, a ni neka konkretna restrukturiranja benda posljednjih pet godina, baš kao ni oduševljenje nakon sedmog susreta. Premda su nastale neke tehničke poteškoće oko Spiderove gitare jer kad bi sve bilo potpuno savršeno mislim da se nebi osjećali dovoljno ugodno. Ponovno sam počela osjećati noge pa sam se opustila.
Stvari su se poprilično zahuktale i dvorana je bila puna zato što je na pozornici stajao Venom Inc. Tu svojevrsnu instituciju zaslužnu za pokretanje cijelog jednog žanra pokušavam kompletirati već neko vrijeme. Uspjelo mi je tek nakon trećeg pokušaja jer je Mr. Cronos čvrsto odlučio haračiti ukolo s neka dva random lika dok je Abbadon isto to odlučio napraviti s Mantasom i Demolitionom. Čak im se ni popis pjesama znatno ne razlikuje. Jedni otvaraju koncerte s "Black Metal", drugi ih zatvaraju. Struktura im je gotovo jednaka. Ne mogu se čak ni odlučiti koja verzija mi je bolja. Ostala sam bez glasa i zdrave pameti. Potpuno sam se uživila jer me ovog puta samo ograda dijelila od njih. I moram priznati da mi je to najpametnija odluka u posljednje vrijeme. Puno bolja pozicija od one kad se nađeš u moshu pa jedva izvučeš živu glavu. Rebra su na broju i srce je na mjestu. Još uvijek me muči nesanica gdje nije najvažnija nemogućnost da se usne, već potpuno odsustvo snova.
Nakon konceta je i dalje kišilo. Isprva jedva primjetno. Nježno i mirno. Kao da rosa treperi u zraku. A onda postpeno jače sve dok se ulicama nisu počele valjati gomile išibanog i iskrzanog lišća odbačenog jesenjim vjetrom. Da, kišilo je tog jutra nad Zagrebom. Bilo je mnogo ugodnije promatrati početak novog dana kroz prozor sobe sa šalicom toplog čaja u ruci. Samo su putnici, nevoljnici i pokoja prostitutka promrzla od ljubavi ili sljemenskog sjeverca, svejedno, dolazili iz smjera Glavnog kolodvora tako rano. Ljeti bi perači ulica, tek pred svitanje, ovlažili cestu, a sada je to činila jedino kiša. Upletena u mrežu svojih misli pogledom sam lutala po ulici i pocinčanom nebu. Toplina šalice prenosila se na prste...

veda // 17/10/2015

> vidi sve fotke // see all photos