Nije svakih 10 godina deseta godišnjica nekog hip hop portala, a kamoli najčitanijeg. Na ovoj masovnoj rođendanskoj redaljci binom je procirkuliralo točno 17 grupa izvođača. Ne kažem "točno" zato što ih je bilo teško izbrojati, nego zahvaljujući tom broju, simbolika datuma eventa ne može biti jasnija (tumač za čitatelje koji kljucaju: 10 godina portala + 17 grupa = 17.10.) Mnogi su radije htjeli gledati manje izvođača s većom minutažom. Ali mišljenja sam da je ovim kratkim hit & run formatom nastupa od eventa stvorena dobra platforma da se publici predstave novi MC-ji čiji materijal ne prelazi 10-15 minuta. A u takve je, ako se ne varam, spadalo najmanje njih pola.

Jubilej je otvorila grupa iz Osijeka. Skoro sam napisao da se zovu Loš Primjer što je, inače, stari požeški hc-punk bend, a ime Loš Utjecaj me automatski na njih asocira. No, jedino što ove MC-je veže s punkom je ulično-klošarska tematika u stihovima. I u tome su pokazali dosta solidan protok jednostavnih i efektnih rima. Za vrijeme nastupa bacili su u publiku brdo lažnih novčanica od 200kn gdje umjesto frenda Stjepana Radića mjesto hrvatskog velikana zauzima njihov MC Dooplee. Ne bih se čudio da se u napušenoj i speedom našmrkanoj masi našao netko dovoljno lud da je time pokušao kupiti pivo na šanku. Ali novčanice osim odlične reklame za Loš Utjecaj mogu poslužiti i da ih podmećete na pod promatrajući reakcije ljudi dok čekate tramvaj. Bila bi vrhunska fora da su rekli kako se na 500 lažnih novčanica nalazi jedna prava, pa da vidiš koji grabež i metež bi nastali. Slijede Dekadenti & Žaegulj ZIM. Njih također odlikuje solidan flow, delivery bez puno oscilacija i koliko sam uspio skužiti, ne pretjeruju sa dosadnim self-represent šemama. Sve rime imaju smisla, ali su zapravo nabacana hrpa random dosjetki. To je zapravo boljka većine novijih, a bogami i podosta starijih MC-jeva. Nekima to šaranje po temama paše. I meni ako se isfura maštovito i duhovito. Ali u pravilu me više privlače storytelling fazon i odabir jedne teme koje se drže od početka do kraja. Od novijih imena koja šaranje znaju majstorski isfurati mi trenutno padaju na pamet jedino Vojko Vrućina na "Kujama i laserima" i još jedan lik kojeg ću spomenuti kada dođe red na njegov nastup. Potom je scenu preuzeo Marchello Mede. Nikada ne opraštam ako se netko nazove isto ili jako slično već postojećem MC-ju, a malo tko nije čuo za Marka Šelića Marčela, genijalnog MC-ja koji iz nekih (meni jasnih, ali neprihvatljivih) razloga nije dovoljno cijenjen ili je čak prezren od repera koji si tepaju da su "real" i "true". Isprike čovjeku ako mu je Marčelo ime, prezime ili nadimak još od osnovne škole, pa mu je to došlo kao prirodni odabir. Lirika mu spada u rang nepretenciozne razbibrige što je spoju s opuštenim delivery-jem prolazna kombinacija. Baš onako jedna fina ljetna idila otočkog stanja uma. Ali opet, fale mu neki efektniji pančevi kojima bi duže zadržao pozornost ljudi.

Idući je nastupio Intro, iako je četvrti po redu. Cijenim kad netko ima muda sam zaploviti scenskom orbitom bez pomoći satelita (pomoćnih MC-ja, jelte). Iako su mu lirički dometi skromni, Intro se odlikuje jednim iskrenim i nenametljivim stage presenceom lišenim bilo kakvog egotripa. Bavi se i ljubavnom tematikom što je unatoč pop-kulturnoj izlizanosti ipak hrabrije od bezbrojnih egocentričnih self-representanja koji liče jedni drugom kao jaja u kartonu. Ubrzo na scenu stupaju 6Wild. Tko god čuje spacey matricu podebljanu beatovima s naletima fus-činela u tridesetdruginskim dobama, može lako zamijeniti ovu grupu sa viđenijim domaćim "herojima" ovog podžanra. Već sam pomislio: "O ne, još jedni generički trapperi", ali samo je prva pjesma bila takva. Ispostavilo se da je ostatak setliste protekao u staroškolskim beatovima. U lirici se nađe koji simpatični lajn, onako specifično Sinjski. Ali u globalu, tekstovi skovani prema klasičnim gangsta šemama uz kulersko-ironični odmak mi rijetko kada sjednu. Volio bih čuti više lokalnih motiva baš vezanih za taj drugarski nastrojeni kraj. Iz zadarskog skloništa na binu izranja Shelter Team. Nažalost, u 15 minuta njihove prilike za predstavljanje se zaista ne mogu sjetiti ničeg upečatljivog. Naprosto su se utopili u masi MC-ja. Nastup plesne skupine sam propustio. To je jedna od mana ovakvih redaljki: odem zapaliti cigaretu i naručiti pivu, usput se zapričam i ne primijetim da je jedna izvođačka skupina prošla u treptaju oka.

Khan je repao u sličnom fazonu kao Intro. Znači, sam na bini bez liričkog kompliciranja i preseravanja, ali sa tvrđim delivery-jem. I za razliku od Intra, Khanova pojava ulijeva dozu strahopoštovanja. Radnici u štrajku sanjaju da takvog čovjeka imaju na čelu pregovarača s poslodavcima. Khana sindikalca zamišljam kao beskompromisnog pregovarača tvrdih pozicija po čijoj delegaciji poslodavci odmah ispunjavaju zahtjeve, jer strepe da ih ne nokautira zidarskom šamarčinom. Još pogotovo ako bi ga kao na nastupu okružilo pet ortaka prekriženih ruku i ubojitih pogleda. Nakon njega, scenu su popunili Fetbojsi. Njihov špektakl se razlikuje od ostalih po tome što se u self-representanju ne libe zbijati šale na vlastiti račun. A to osobito cijenim. Da ne duljim, za opis njihovog nastupa mogu mirne duše ponoviti sve što sam spomenuo u reportu kada su bili predgrupa Marčelu u Vintageu: http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=21564 . Jedino što moram ispraviti tadašnji netočni navod. Oko me prevarilo. Njihovi DJ-ji zapravo ne moraju poraditi na kilaži. Ipak i oni opravdavaju titulu najboljih repera među debelima i najdebljih među reperima. Dolazi Koolade. Za mene on spada u likove čije producentsko djelo svi bespogovorno respektiraju, ali ga nikad ne bi prepoznali na ulici. Ja ga ne bih ni na stageu prepoznao da nije bio najavljen. Pogotovo stoga što mi je lik kao MC totalna enigma. Pamtim ga jedino po fenomenalno blesavim versovima na "nemreš ovo, nemreš ono" šemu u "Počasnoj loži" od Bolesne Braće. Teško da se s nastupa sjećam ijedne njegove linije. Ali nisam baš očekivao da izgleda kao 20 godina pomlađena inkarnacija Đonija Štulića. Ali zapravo, lik je zaista za reperske matrice u Hrvata i šire učinio kao Đoni za rokenrol. Osim toga, svojim imidžem u šarenoj vesti je odskakao od ostalih standardno odjevenih MC-ja. Općenito, cijela Kooladeova scenska ekspresija nam jasno ukazuje da je to jedan od rijetkih frajera na koje možeš dosljedno primijeniti onu popularnu: "boli ga kurac, ima svoj đir". So!Baybe SMG je pokušaj kloniranja svima nam znanih imena domaćeg trapa. Stvarno taj trap ne mogu probaviti ni uz najbolju volju, a dao sam si uhu i po nekoliko pažljivih šansi svim albumima njihovih glavnih nositelja. Ali, o tome ću više reći kasnije. Ljudi se u dvorani sudeći po fleksanju ne slažu sa mnom ni pod razno. Nije slučajnost da publika na trap odmah pali motore, a vraća se na stand by na sve ostale reperske podžanrove. Uglavnom, So!Baybe SMG su još jedni trapperi koji se surfajući na valu uspjeha High5-a i Kuku$a pokušavaju ogrebati za svojih 10 minuta slave.
Na spomen dueta Duki & Bobi pomislio sam da se radi o nekoj zajebantskoj opuštenciji poput Kreše & Žuwija. Nisu ni ova dvojica baš ozbiljni do bola, ali daleko je to od ranga onih koji baštine utjecaj legendarnih hit-makera Kuzme & Shake Zulu. Od ostalih izvođača Bobi & Duki su se razlikovali po čestim drum & bass beatovima, kao i reggae matricama što je svakako dalo eventu dozu svježine. Nakon njih, na scenu stupa mladi swaglord Bore Balboa napušen k'o kanta, kako i priliči njegovom izričaju. Blaka Blaka je jedan od onih kojima potpuno vjerujem da sami sebe ne shvaćaju ozbiljno za razliku od "bande" za čijeg se člana izdaje. On je, naime, onaj primjer "novovalnih" repera koji pokazuje da bacanje polupovezanih random pizdarija može zvučati simpatično i duhovito. Pogotovo kad ih provuče kroz svoj karakteristični lijeni flow. Svaka treća lajna mu je panč. Bore je u nešto bržoj verziji izveo tri pjesme sa "Šarene močvare bezakonja". Vjerojatno mu EP-jevi "Loš" i "Lošiji" nisu u tolikoj mjeri ušli pod kožu publici kao privijenac, pa je sa starim hitovima "Kola kola", "Lito" i "Ne'aš blage veze" igrao na sigurno. I naravno, dobio je zasluženu naklonost publike. Iako se u novim uratcima nađe pokoji urnebesni panč, nisu ni meni sjeli kao prvi. Svejedno, jedva čekam završetak trilogije s "Najlošijim". Ne sumnjam da će i dalje biti najbolji uradak od 33-ojke. U svakom kukolju ima žita. Ili primjerenije: i u najgorem draču ima hedova. Slijedeći nam dolazi Geralt iz Rivije koji je zapravo iz Zagreba. Matrice i tekstovi mu jesu teški trap, ali njegov delivery je toliko glasan i bijesan da bi mu na distorzirane gitarske hardcore riffove glas sjeo kao ključ u bravu. Geraltova vokalna ekspresija kao da neverbalno isporučuje ozbiljnije, pametnije i osobnije konotacije i tekstove od onih koje čujemo verbalno. Uvjeren sam da je frajer u duši prava conscious rap oldschool njuška koja se skriva iza redanja generičkih trapperskih fora. Tračak nade da je tomu tako daje i mudri stari Koolade s kojim surađuje i kao s MC-jem. Sett iz Krankšvestera baca svoje tipične eksplicitno vulgarne štoseve. Nemam ništa protiv toga, ali ipak mi u lirici fali nekog iskrenog zdravoseljačkog šarma i bujnije mašte. Nešto što je npr. Stoka imao na "Kravljem ludilu". S druge strane, kao pojava lik je kralj stila i svakim pokretom podosta uvjerljivo nosi svoju mangupsku stage karizmu. Tako da mi je veća duhovitost bila Setta gledati, nego slušati. All stars grupa Dregermajster Crew isporučuje vrlo dinamičan i šarolik spoj MC-jeva svih stilova. To je zabavno za vidjeti i podiže atmosferu, ali se u tekstovima većinom svelo na repanje o tome kako repaju ili na šaranje po temama bez specifične niti vodilje. Ipak, mislim da vam je jasno koga ću radije birati između Dregera i 33-ojke. Iako se najradije opredjeljujem za Sinestet. A oni su, vidi čuda, jedini crew koji nije pozvan na rođendan. Tko zna, možda više nisu ni aktivni. Ne znam je li razlog nepojavljivanja većeg broja oldskulera na ovaj rođendan taj što odbijaju doći ili ih organizatori naprosto ne zovu. Moguće i da ne žele nastupati džabe ili samo za putne troškove. Ali onaj koji se uvijek odazove, bilo kao MC ili promatrač iz publike je definitivno Target. Iako, čini se da i njemu teško pada asimilirati se sa novim imenima. "Ima li tko ovdje da voli hip hop?", upitao je Target publiku u jednom trenutku nastupa. Bilo je jasno na što je ciljao kada je dodao nešto u stilu da je on došao tu izvoditi hip-hop, a ne podržavati trap. No bojim se da se nitko time nije osjećao prozvanim, već da je reakcija adresata na otvoreni diss bila: "ah, ma to je ludi Target!". Bilo kako bilo, Target je zapalio dobar dio publike. Neki su se valjda muvali iz pristojnosti, jer se ipak, eto, radi o legendi, ali zabilježeno je i pokoje poznavanje tekstova. Što se mene tiče, Target će uvijek biti rado viđen gost, ali više bih volio vidjeti njegovih 45 minuta nastupa, nego cijelu ovdje prisutnu MC svitu skupa. No, čini se da ga organizatori hip hop evenata više vole okolo pokazivati kao privjesak ili nedajbože antikvitet, nego ga isfurati na pijedastal s minutažom kakvu zaslužuje. Ali tko zna, možda Target misli da je dao svoje, jer teško da može dovući na koncert onoliko ljudi kao nekoć s Tram 11 ili kao što ih danas okupe High5 ili Kiša Metaka. To nije uspjelo ni njegovom kolegi Generalu koji je rijetki još uvijek kreativno aktivni staroškolac. Očekivano, pijedastal je pripao turbo rastućoj atrakciji zvanoj Kuku$ Klan. Ako prihvatimo maksimu da se o Kuku$ima ne raspravlja, report s nastupa bi trebao izgledati kao recenzija albuma: http://www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=22554 . Ali, dopustite mi da pregrizem jezik. Mora se priznati da im je delivery na novom materijalu napredovao. Tako da sada možemo u opusu čuti šarolikiju paletu reperskih stilova od onih isprekidanih trapperskih prenemaganja. No, to je donijelo i porast cajkastih pjevanja kroz autotune, a od nemaštovitih i površnih tekstova ih ne može spasiti ni joker "boli nas kurac, zajebavamo se". Meni te njihove fore s pokušajem karikiranja gangsterskog stila života uopće nisu smiješne. Čak ni unatoč tome što su na novom materijalu za mrvicu jače naglasili ironični odmak od izlizane tematike. Ali njihovoj ciljanoj publici je očigledno Kuku$ toliko urnebesan da se ozbiljno kunu kako nema smisla za humor onaj koji to ne puši. Da čuju neki rafiniraniji humor tipa Bolesna Braća, vjerojatno bi smatrali da su Bizzo i Baby Dooks seljačine bez duha. Da prostite, od Kuku$a mi je čak šaljiviji i pećinski anti-reper General Two. Uvjeren sam da taj luđak namjerno radi sve loše kako bi podjebavao sve "true" i "real" brijače.

Nego, dolaskom Kuku$a prepolovljeni veliki pogon se napunio i satima čekana 45 minutna trap histerija je počela. Dijagnoza publike je definitivno bila "Homo homini Kuku$" (slobodno mogu tako nazvati idući album). Naime, srednjoškolci su u religijskom zanosu urlali svaki lajn kao da je najveća duhovna mudrost 21. stoljeća. Klinke su padale u trans spremne da ih Hilje Mandela povede u boj (iako ne znaju zbog čega i za što) i da im Pokojni Goca naštanca mlade zombije. Vjerojatno je tjedan dana uoči spektakla njihovog života pola razreda male Dore upisalo u leksikon da im je najdraži album Flexikon. Druga polovica je na istoj stranici navela "Lek za spavanje" od Seke Aleksić. Nisam bio do kraja ove općenarodne flex-seanse da vidim je li se ponovio scenarij s Gričevanja gdje su zaluđeni fanovi hrlili prema bini okinuti 36 selfiea s članovima grupe i nuditi im tijelo kao ram za autogram. Ne bih se čudio da je ovdje upriličen isti kupus, pogotovo s obzirom da je redarstvo bilo popustljivije nego inače prema penjanju stepenicama do bine. Kuku$i i High5 su definitivno uspjeli svoju muziku prilagoditi stanju uma tinejdžerske populacije kojoj su kriteriji za vrednovanje pametnog i duhovitog niži nego ikada. Uopće nema sumnje da je kod nas trap u rapu postao ono u što se narodna glazba izrodila prešavši u cajke. Ili kao što su Brkovi cajke za metalce i pankere, tako su naši mladi trapperi cajke za repere. Samo što Shamso 69 može čiste savjesti k'o iz puške ispaliti da mu je Sinan Sakić jednaki uzor kao Motörhead, a trapperi bi pošteno priznanje da rade turbohop mogli platiti gubitkom fanova. A to im se ne isplati, jer znaju da im je kao svakoj prolaznoj modi ostalo još par godina uživanja u blagodatima hypea. Jedina razlika između supkulturnih i mainstream varijanata cajki je što ove prve kraće traju, jer ipak se kreću po malo više kritički nastrojenom terenu (ma koliko god u pravilu supkultura bila minijaturna preslika mainstreama). Iskreno se nadam da će trapperska ciljana publika izlaskom iz puberteta otkriti da svijet glazbe nudi još gro toga dobrog da bi im razvoj uma, duha i sluha stao na ovim "spasiteljima" domaćeg hip-hopa. Ako je ovih 17 grupa reprezentativni presjek sadašnjeg stanja nove hrvatske hip-hop generacije, možemo zaključiti da unatoč solidnim izdancima poput Lošeg Utjecaja, Fetbojsa ili Bore Balboe još nema nečega što bi nadmašilo humor Bolesne Braće i Stoke na "Kravljem ludilu" te britkost El Bahattee-ja, Tram 11 ili prva dva albuma TBF-a i Elementala. U kategoriji tehnički naprednog flowa nismo nikad ni imali super jakog kandidata. No, ako proširimo priču na cijeli Balkan, u kvaliteti poliritmički razgranatog flowa još nema MC-jeva koji bi pojeli Marconiera i Jokera u fazi sa D-Fence (Niš). Prerano je za tvrditi da se kula domaćeg hip-hopa urušava. Više nalikuje tornju u Pisi. Ali, ako se trend trapa razmnoži, toranj će se definitivno sljubiti sa zemljom, a njegove ostatke će (da parafraziram Vudu Popaja) ljudi šutirati po blatu na buvljacima diljem lijepe naše.

ognjen bašić // 20/10/2015

PS: Voditelji, a i svi reperi koji koristite poštapalicu: "ajmo malo buke!". Morate se nečeg efektnijeg sjetiti za nabrijavanje ljudi. Jer kada bezbroj puta kažete: "ajmo malo BUKE!", rezultat je upravo to: MALO buke.