U veljači je legendarni zagrebački hardcore punk bend Motus Vita Est nastupio u Vintage Industrial Baru u okviru Good Vibrationsa, a ja sam izvještavajući s koncerta napisao ovo: "U nekom nam je trentuku frontmen dao ekskluzivu - najavio je promociju novog albuma za deseti mjesec. Hm, to je taman dovoljno daleko da se u međuvremenu stigne još odužiti. Ali, 'ajde, odaberimo mu vjerovati.". I eto nas. To je to. Dogodilo se. Dan koji se čekao desetak godina, dan za koji su mnogi sumnjali da će ikad doći, konačno smo doživjeli. Motusi su izdali novi album! I promovirali ga u Vintageu, dabome. Zanima li vas kako je bilo na toj promociji, samo čitajte.

Kako sam iz raznih razloga radio puno raznih krugova na svom biciklu raznih boja po centru i okolici tog popodneva, mogu vam potvrditi da se pankerska žgadija okupljala na više raznoraznih punktova diljem grada. No, odredište je bilo samo jedno. Znalo se gdje se ide, nitko nije ni pitao "Ideš na Motuse?". Ma kakvi, to se podrazumijeva. Kao anegdotu koju osjećam potrebu spomenuti ovdje, ističem da sam vozio bicikl s osam litara bambusa obješenih po sebi, volanu, kapuljači i još mnogim mjestima. Posljedično mi je kola padala po podu i tako to. Samo da bih naknadno skužio da sam na leđima cijelo vrijeme imao prazan ruksak. Eto, nek se zna. Ne da mi se više ni pričati o tome kako su pred Vintageom bila sve poznata lica i kako se pilo vino i ugovaralo buduće gigove, pa ću to preskočiti i odmah preći na prvi bend.

To je bio No Limits iz Slovenije. Njih sam jedini put do sad gledao u Attacku prije godinu dana kad su pružili dojmljiv nastup u praznom klubu. Potpuno se isti scenarij ponovio i sad, bend je bio iznimno moćan i usviran a Vintage prazniji od Maksimira. Ne tvrdim ja da inače da na prvoj predgrupi sve bude krcato, ali skupi se bar nekakvih pedesetak ljudi. Ovdje nas je bilo dvadeset, bogami. Tužno. Momci praše svojski i u dobroj su formi unatoč tome što i oni sviraju već 25 godina. Kako je moguće da nemaju bar nešto malo publike, zbilja mi ne ide u glavu. Muzički je to hardcore koji ide od punkoidnijih momenata do crossovera, sve u petoj brzini i divlje. Možda se varam, ali pjevač mi je ovaj put izgledao osjetno mršaviji nego tad u Attacku, što vjerojatno i nije nešto bitno ali samo kažem. Imao je pokušaje s "Dajte malo života, pa mladi ste!", ali nula bodova, sve je ostalo na početnoj točki. A početna točka je bila teška trulež. Pred kraj su odsvirali Pjesmu u ribaru Marinu, Mari i moru koja mi je pasala jer se, otrkit ću vam tajnu, zovem Marin. Eto. Poslušajte malo ovaj bend ljudi moji, stvarno je nepristojno da svaki put sviraju pred dvadeset ljudi. Hvala. Drugi su bili No More Idols. Tu se klub već koliko toliko popunio i nastalo je nešto što se već može nazivati koncertnom atmosferom. Idolsi već neko vrijeme nisu svirali u Zagrebu, a ne bi svirali ni ovdje da nije bilo inzistiranja Hogara i ekipe. Bend se orijentira više na svirke van grada, a vrlo brzo odlaze i na još jednu europsku turneju (drugu ove godine!) s Abergazom. Neka im je sa srećom. Što se tiče nastupa ovdje, u mojim je očima bio korektan, ne i puno više. Naime, ovom bendu medvjeđu uslugu igra činjenica da ga ekipa idealizira ekstremno, svaki zagrebački panker se kune u Idolse i tvrdi da su najjači. I onda dođeš na koncert i vidiš da je atmosfera OK, da su pjesme OK, ali da sve skupa nije ni sjena onog što bi se moglo očekivati uzmemo li u obzir reputaciju. Ne govorim napamet, ovo je već sigurno šesti-sedmi put da sam se u to uvjerio. Žikka se apsolutno ništa ne razumije dok pjeva, a stvari dovoljno nalikuju jedna drugoj da ih je bez razumijevanja teksta ponekad teško razlikovati. Ono što im se mora priznati je da imaju stil koji je vrlo karakterističan i prepoznatljiv, ali on vašem izvjestitelju nažalost ne leži najbolje. Nedovoljno žestoko za divlji pogo, nedovoljno catchy za singalong, nedovoljno razumljivo da bih se mogao barem diviti tekstovima. Tako da sam se onda malo dosađivao, priznajem. Nemam nikakvog razloga ovo pisati osim vlastitog inzistiranja na potpunoj iskrenosti u tekstovima. Ništa lakše nego pohvaliti Idolse i biti potapšan par puta po ramenu. Štoviše, u prijateljskim sam odnosima s članovima benda i simpatiziram ih kao ljude, bilo bi sasvim normalno da ih nahvalim. Jebiga, ne mogu protiv sebe - smatram ih malo precijenjenima. Bilo kako bilo, nastup je trajao nekih 45 minuta, bubnjar Lule je imao simpatičnu rozu kacigu, novi gitarist je opet metalac (uvijek imaju po jednog metalca, koliko mi se čini), odsvirali su best of selekciju, a na bis ih nitko nije zvao. Kako je cijeli program počeo s dosta kašnjenja (Slovenaca dugo nije bilo i pojavile su se priče da neće ni svirati), kad je Motus počeo svi su već bili podmazani, namazani, premazani i spremni za kaos. Album je izišao otprilike tjedan dana prije i prvi dojmovi su bili dobri, valjalo je vidjeti kako će to momci prezentirati tamo gdje je najvažnije - na pozornici. Vintage je za vrijeme njihovog nastupa brojao po mojoj procjeni tristotinjak ljudi. Moglo je i više, ali nije loše. Od tih tisuću i dvjesto udova (isprike amputiranima), barem ih se četiristo instantno razletjelo na sve strane kad je bend krenuo s Nasred puta. Što se tiče set liste, to je možda jedina pjesma koju bih osobno bio zamjenio s nekom drugom (npr. neprežaljenom Travkom), ali vrijeme je da prestanem trovati izvještaj takvim ekstremno subjektivnim preferencijama. Vikend ratnici su poslužili da se smrskaju i oni zadnji komadići probijenog leda, a onda su krenule nove stvari. Da ne filozofiram previše, odmah ću vam reći kako su zvučale. PRE-JE-BE-NO! Dakle, iskustva s promocijama albuma nisu mi bogznakakva. Često se to svede na premirnu, zbunjenu publiku koja se dosađuje i nesiguran bend. Ovdje tome nije bilo ni traga, ako pjesme na prvu ovako dobro sjedaju, radujem se pomisliti kakvim ćemo ih tek himnama smatrati za koju godinu, kad se saživimo s njima.

Što se svirke tiče, to je najkvalitetniji Motus do sad. Što se produkcije tiče, to je definitivno najkvalitetniji Motus do sad. Što se tekstova tiče, to je možda i najkvalitetniji Motus do sad. Dakle, razaraju. I nakon toliko godina su s ovim uratkom opet lakoćom zasjeli na tron. Jedino što tu vidim kao problemčić, je činjenica da u punku kvaliteta ne znači nužno i uspjeh kod svih. Znate, ima onih koji više cijene rudimentarnost, DIY i lo-fi pristup i priglupe banalnosti u tekstovima. Takvi će možda reći da ovo ništa ne valja jer Motus sad svira metal i produkcija je preispeglana a tekstovi preozbiljni. Jebiga, i oni će jednom odrasti. Motus svira već jako dugo vremena i sasvim je logično da se bend razvija u nekom smjeru. Ovo je pravi smjer koji savršeno odgovara njihovom senzibilitetu, tu nema spora, barem u mojim očima. I zato ipak ne sumnjam da će album polučiti samo takav uspjeh. Ekipa je tijekom giga već jednim dijelom znala sve stihove (bez lažne skromnosti iznosim da sam bio jedan od tih), a ostali su kimali glavama s oduševljenjem i komentirali kako je jebeno. Mašina, Neće proći, Da si malo veći i Prije je bilo svega su, uz otprije poznate Gle i Duge noći na ovoj premijeri pokazale najveći potencijal da ostanu trajni stupovi bendove set liste, dok će, tvrdim ovo navodeći se isključivo po reakciji publike, s iste vjerojatno najprije skliznuti Ljetna i Plastične čaše. Naravno da je sve skupa eskaliralo do ekstremnih razmjera (zbilja, iznimno masovan pogo i teško oduševljenje povuda) za vrijeme dobrih starih Holandije, Grobara i sličnih evergreenova. To će vjerojatno ostati tako do daljnjeg, budimo realni. Ali ništa zato, više im nema tko što prigovoriti. Sad imaju pokriće da sviraju tu Holandiju još slijedećih deset godina mirne duše. Ma, što se mene tiče, i trideset.

ujak stanley // 20/10/2015