Moram priznati (ono, kao jako mi je teško) da se izuzetno ponosim time što od svih mjesAta na svijetu živim baš u Zagrebu. Ali ne iz nekog primitivnog sentimenta netolerantnog prema svemu što nije na ovom meridijanu i paraleli, već naprosto stoga što je gradska ponuda muzičkih evenata jača nego ikad. A meni kao žanrovskom eklektiku i strastvenom ljubitelju zabave to spada u životne prioritete. Naime, prošlog petka Zagreb je bio preplavljen morem koncertnih destinacija od čega je meni bilo poznato pet: Triko u klubu Klub, Discohernia u Attacku, She Loves Pablo na 3. rođendanu Vintagea, pank benefit za zbirke Žaretove poezije u Routeu i naravno Debeli tulac u Grey Roomu. Poželio sam biti na posljednje tri, a na kraju sam se odlučio za zadnje dvije, jer je pank završavao negdje taman kada bi rap trebao početi. Dobih dojavu da će to biti u 23:30, pa sam nadobudno eskivirao s pank fešte da ne propustim prve izvođače na Tulcu. Ali kako je gig počeo oko 00:30, mogao sam ladno ostati u Routeu do kraja i sve stići. Opet sam ispao štreber, ali šta je tu je. Nije mi teško palo prije početka Debelijade čas kratiti ugodnim ćaskanjem i pijuckanjem vina u predvorju Sive sobe.

Ono što je odmah upalo u oko kod punkta za karte je bila, zamislite, vaga. Fetbojsi su odlučili besplatnim upadom pozitivno diskriminirati svu gospodu preko 100kg i dame ispod 50. Nisam baš primijetio puno takvih. Osim toga, vaga je bila loše baždarena, jer ne mogu ja s linijom na kakvoj bi mi i Ljupka Gojić pozavidjela imati 87kg sve i da nosim pola ormara robe na sebi i dva demižona u ruksaku. Tako da su se džabe provukli i frajeri s desetak kila manje od Fetboj granice, a cure ispod 50kg su fasovale. I još su se jadne na prvu zaprepastile kako se stigoše preko noći toliko udebljati. No, ljepši spol se na ovoj priredbi mogao nabrojati na prste dečkiju iz pilane. A jednoj takvoj koja nije došla, stihove je posvetio prvi izvođač večeri, dugoselski Intro. Predvidljivo glupa fora mi je reći "Intro je napravio intro", a upravo sam to učinio. Ali brijem da se ime više tiče introvertiranosti, nego uvoda. Svi koji su očekivali nabrijanog fakina s nekakvim stereotipnim thug stavom i visokim swag faktorom, grdno su se prevarili. Naime, Mario je na sceni (a možda i privatno) jedan smiren, skroman, nenametljiv i skroz prizemljen momak. Kako je moj dobar drugar i kolega "hejter" rekao u reportu s Fetbojsa u Klubu, to su osobine koje "na domaćoj hip-hop sceni treba tražiti povećalom". U pola sata, ovaj Petrarka hrvatskog rapa predstavio nam je konceptualni ljubavni prvijenac posvećen svojoj Lauri, jednostavno nazvan "Ona". Moguće da sam ovu usporedbu malo nategnuo, jer za razliku od "Kanconijera" iz srednjoškolske lektire Max ne prikazuje poput Frančeska svoju ljubav kao božansko biće izvanredne ljepote i pameti, već takvu kakva je sa svim vrlinama i manama. Nisam uspio dokučiti je li Ona stvarna, fiktivna ili nešto između, ali priča o curi koja je napucala dobrog frajera radi hajvana koji ju tuče i poslije gorko požalila je nažalost realizam s kojim se mnogi ljudi mogu poistovjetiti.

Neki će Intru zamjerati da je premekan ili da se bavi pop-tematikom. Bit ću iskren kao i on u pjesmama, možda mu poneki refren vokalno zvuči kao trećerazredni Žak Hudek, ali mu svejedno skidam kapu. Jer svaki jazavac može stisnut glavić mikrofona u šaku i narcisoidno se izdrkavati šupljom pričom kako je od svih na svijetu baš njegov najtvrđi. Kurac ili rap, svejedno. Ali malo tko ima muda otvoriti dušu, pogotovo pred izbirljivom publikom kao što su hip-hoperi. Za razliku od redaljke na 10. rođendanu HHU-a gdje se kratkim ukazanjem utopio u masi izvođača, Intro je ovdje imao priliku da ga se doživi u cijelosti. Svaka njemu čast što scensku bitku vodi sam bez satelita, ali bez trunke ironije mislim da bi mu odlično sjelo da angažira neku pjevačicu za melodične refrene. Tako bi njegova priča o muško-ženskim odnosima dobila jednu kompletniju scensku razinu. Htio sam reći opipljiviju, ali bi me krivo shvatili. Sve u svemu, nastup je prošao u jednoj mirnoj atmosferi, ali s obzirom na tematiku, to nije mana. Intro je baš za stat i poslušat. I za zagrlit i pomilovat djevojku s kojom ljubuješ. Na čas ti njegove lajne griju srce, na čas te bacaju u spleen, ali definitivno ne deprimiraju. I ne daju osjećaj da si zalutao na pogrešni tulac. Barem što se mog doživljaja i njegove kilaže tiče. Kad je idući sastav krenuo rokati, vidjeli smo sve zvijezde. Ali one s Kvatrića. A vaš izvjestitelj je vidio sve zvijezde radi nečeg drugog također s Kvatrića. Bila je to kila i po rinfuznog stolnog vina s placa za 10kn koja me toliko ukrasila da sam 10 praznih flaša za džabe pivu napiknuo na prste samo jedanput što mi je za Grey Room rekordno malen broj. Kva3ch Rap All Starz je 30-ak okupljenih duša u agresivnijem stilu provozao ulicama bliskog istoka grada. Aktivnost publike se više svodila na dizanje čarobnih frula u zrak nego na čagicu, ali razina hormona sreće je generalno porasla. Ne mogu naći neku krucijalnu zamjerku ovom kvartovskom kolektivu solidnog protoka i isporuke rima. Ali isto tako, nemaju neki X-faktor koji obara s nogu ili neko samo njima svojstveno obilježje. Kunem vam se da zvuk na njihovom nastupu nije bio mutan zbog jeftinog vina, nego radi loše poštimanog razglasa. Ali i zbog dikcije pojedinih MC-ja. Naime, Tibora i Scriptora se razumjelo savršeno, dok je kod ostalih tekst bio jasan samo onima koji znaju lajne napamet. Vidi se da spomenuta dvojica imaju najviše iskustva u zanatu, pa su shodno tome i uvjerljivo najbolje pokidali svoje retke čak i unatoč hrabrom upuštanju nekih drugih Kvatrićevaca u ponešto tehnički zahtjevnije forme repanja. Duhovitiju stranu Kvatrićke ekipe prezentirali su Chelavy & Vargek Beatanga pomoću nekoliko hitova sa svojeg putopisnog albuma "Put oko geta sa 80 grama" koji već i ovako friško izdan ima među publikom svoje miljenike koji dovršavaju lajne i viču refrene. Ideja parodičnog parafraziranja romana Julesa Vernea je izvanredna, ali konceptualnost albuma nije dosljedna s fabulom ili barem glavnim (lajt)motivima romana, filma ili crtića, već pjesme samo pronose hrpu nabacanih i repetitivnih zgoda skupa s popularnim stereotipnim predodžbama o zemljama trećeg geta koje posjećuju. Reklo bi se da su već prvog dana u Egiptu spalili svih 80 grama. Ukratko, premalo je koncepta utkano u priču da bi album mogao dostojno nositi titulu konceptualnog. I sam Chelavy s kojim sam postkoncertno poveo razgovorčić je priznao da su tekstove napisali u jako kratkom roku. Zato i nisu rezultirali ničim višim od simpatične i nepretenciozne razbibrige. Nekima je i to dovoljno, ali šteta je što su žurili s realizacijom vanserijskih ideja, jer dobili smo tek prosječan album, a uz više vremena i truda mogao je kotirati za svojevrsno remek-djelo. Eto, pale su dvije muhe jer sam odmah u koncertni report uvalio i recenziju albuma. Pred Fetbojse je uspjelo stati 50-ak ljudi. Za dobar tulum ionako nije presudna brojka ljudi u dvorani, ali je ista prilično zabrinjavajuća s obzirom da će za mjesec i po dana ekipa navaliti na trapperiju kao muhe na šljam i prekrcati Veliki pogon Tvornice (pod uvjetom da redarstvo ipak pusti maloljetne u dvoranu). Fetbojsi su specifični ne samo po svojem fat prideu, nego i po činjenici da ne koncertiraju isključivo s reperima, već sudjeluju i u žanrovski šarolikim eventima s kim god im se pruži prilika. U toj sklonosti su rijetki, ako ne i jedini reperi na sceni. Nagađam da radi takve "hereze" rigidniji dio publike zazire od njih smatrajući ih bližim antifa-pankerima iz Medike nego hip-hop supkulturi. Ali ja to poštujem. Em ne robuju krutim pravilima žanrovske sekte, em i sam s Čudnoređem tako funkcioniram. A i radi toga sam ih otkrio. Silom prilika Fetbojsi mi spadaju u koncertno najviđenije domaće repere, a u početku ih nisam išao slušati planirano. Vrzmao bih se po Medici u njuškanju za afterom i odjednom bi se ispostavilo da sam zalutao na nastup nekih debelih repera čiju majicu Krcko iz Grey-ja nosi svaki put kad ga spazim, jer mu je to ekipa s kvarta. Ali to ne bi bilo čudno da se nije ponovilo nekoliko puta kao da je sudbinski znak, a ne puka slučajnost. Prvog puta se ne sjećam, drugi put u Chakki s Gipsy Mafijom, treći u Grey-ju s Faraonom Slavkom, Svenom Narušiteljem i mojom malenkošću, četvrti u Močvari s pankerima na Antifa koncertu. Tek peti put sam išao na njih planirano kada su otvarali Marčelov koncert u Vintageu. Tada sam se udostojio i poslušati im album čisto da ne dođem nespreman na koncert o kojem trebam pisati. Nakon toga su mi ozbiljnije ušli u uho. Gledao sam ih još na Reunited festivalu, na 10. rođendanu HHU portala i u Klubu s Dosh Lee i Mikijem Solusom u sklopu "11 dana buke" kada smo dijelili i binu. Ovo mi je, znači, jubilarna deseta posjeta. Nastup samih Fetboj MC-ja (nemrem si pomoći, Vedran što vodi Rap Skillz betlove me zarazio s tim "predstavit ćemo vam SAME emsije!") počeo je tako da je Badžo u boksačkim rukavicama izazvao Želka na meč. S ostatkom performansa ta gesta je bila malo logički nepovezana, ali je neopisivom šarmantnošću i radi faktora neočekivanosti naišla na simpatije kod publike. Fetbojsi su kako i priliči promociji novog albuma najprije izredali sve nove numere. Koliko sam imao prilike vidjeti, najbolje su među ekipom prošle one koje sam i sam najviše nahvalio u recenziji albuma: "Majstori od krigle", "Space Cookies" i "Crna trava". Dakle, ipak mi mišljenje odgovara pulsu naroda. A narod je volio i pjesme koje su meni slabije sjele na snimci. Ništa zato, bacio sam i ja čagicu na svaku stvar. Ali ne iz kurtoazije, već su mi (koliko god je nekima to teško shvatiti) uživo u korist muvinga i zabave kriteriji za ocjenu pjesme upola niži nego za studijske snimke. To nikada ne propustim naglasiti. Šta ću kada moram preduhitriti one koji će mi eventualno spočitati: "popljuvao si pjesmu, a sada na nju skačeš!". Publika je bila vidno razdragana isto koliko i vidno stondirana. Doduše, refreni su se pojili, dovršavale lajne, osmijesi nisu silazili s lica, ali pokreti publike su bili lijeni kao da su svi odjedanput dobili sto kila viška. Moram malo posoliti izvještaj bezobraznom samodopadnošću, pa se usuđujem konstatirati da bi atmosfera bila triput statičnija da moje dvije drage pank drugarice i ja nismo izvodili klaunske gluposti po podiju. Zvuk je bio i dalje poprilično mutan do te mjere da su se ponegdje teško hvatali i poznati stihovi, ali to nije pokvarilo veselje svih prisutnih. Želko je bio toliko u elementu da ga je svakoj pauzi između pjesama oprao dar govora, a Bajalec je u jednom trenutku poput pravog domaćina izvadio rakiju i točio ju svim zainteresiranim. Naravno, tu je i Zembo sjajno odradio svoje gostujuće pjevačke role dajući novim pjesama ugodnu svježinu. Da se ne ponavljam, njega sam već dovoljno nahvalio u recenziji albuma. Nakon prezentacije "Polgaskonja" Fetbojsi su nastavili redati hitove s "Prasaca na traci". Naravno, opet sam najviše poludio na "Romaju", a pripala mi je i čast da mi Želko ukaže povjerenje pružanjem mikrofona ne bih li dovršavao lajne refrena. Garantiram da sam i prebijen vinom bio točan na beatu, ali vjerojatno sam stihove bez imalo finoće sumanuto urlikao kao da je posrijedi hardcore. Svejedno je bio dobar osjećaj, jer do sada sam vjerovao da su reperi preveliki egoisti ili skeptici da bi bili u stanju pružiti majk nekom iz publike. Osim Ede Maajke koji je na Brucošijadi FER-a dao nekom klincu da mu odrepa čak cijeli vers i mali je to odradio nevjerojatno točno.

Nakon repera, mjuza se pod dirigentskom palicom Marvela i BLAW:BLAW kolektiva nastavila prati do jutarnjih sati. Rezimirajmo događaj konstatacijom da su Debeli tulac unatoč slaboj posjećenosti obilježile dobre vibracije iako je falilo malo štale na podiju u vidu razigranijeg muvinga. Fetbojsi generalno možda ne spadaju u sam vrh balkanskog MC-janja, ali zbog svojih specifičnosti i šarma mi i nakon desetog puta dalje ostaju savršen izgovor za posjećivanje reperskih susreta. Ako se Badžo, Želko i popratna ekipa ne zasite jela, cuge i vutre, neću se ni ja Fetbojsa.

ognjen bašić // 14/12/2015