Na sedamdesetu obljetnicu oslobođenja Zagreba od fašističke okupacije, na savskom je nasipu bio upriličen cjelodnevni program čiji je vrhunac bio paljenje Trnjanskih kresova. Osamdesetih je to bila manifestacija koja se održavala na godišnjoj bazi, i dobro je da se obnavlja ta tradicija kako bismo pokazali da antifašistički plamen još uvijek tinja. Bilo je tu i raznih radionica, murala, nastupa zborova, a načuo sam i da se dijelio grah. Da budem iskren, nisam se u tim kasnim popodnevnim satima nešto koncentrirao na bogati program. Zadovoljio sam se, kao i većina okupljenih, konzumacijom alkohola u ugodnom društvu dok su se iznad nas iskre gubile u toploj zagrebačkoj noći. Daleko od toga da ne podržavam sve te lezbijske zborove i ostale uzbudljive performere, ali ono što me istinski zanimalo i o čemu ću vam pisati u ovom tekstu se ipak održavalo nešto kasnije, i to ne na nasipu nego u unutrašnjosti kluba Močvara. Bio je to šesti po redu Antifa Night koji nam je ove godine dovukao ni manje ni više nego Oi Polloi. Krijes se ugasio (nije sam od sebe, vatrogasci su ga), a na nasipu je ljudi bivalo sve manje. Ne znam kamo su otišli, ali u Močvaru nisu. Jer prva je predgrupa, po običaju, nastupila u praznom klubu. To su bili Nature Boys. Radi se o tročlanom bendu koji dolazi iz Kansasa. Dok sam ih promatrao, čak i nisam stvorio dojam da su nešto potreseni što ih je tek tridesetak ljudi smatralo intrigantnijima od boce lošeg vina. Ostavljaju dojam onih ljudi koji običavaju svirati po tavanima, skvotovima i uličnim prolazima kako bi zaradili za kruh i paštetu i tako si osigurali ostanak na vječitoj turneji. A putuju uokolo tako što pod okriljem noći uskaču u vagone teretnih vlakova što putuju u nepoznatom smjeru. Možda, pa čak i vjerojatno, se potpuno varam, ali eto, dopustite mi da živim u zabludi... Što se tiče glazbe koju sviraju, nisu me oborili s nogu. Garažni punk koji nit' smrdi nit' miriše, s tu i tamo nekakvim progresivnijim dijelovima koji prije smrde nego mirišu. Možda je doduše problem u meni, jer me taj njihov imidž cijelo vrijeme podsjećao na bendove tipa Blackbird Raum, pa sam samo čekao da netko izvuče bendžo i opere neki akustični anarho-folk-punk. To se nije dogodilo i ja sam, nije me sramota priznati, i sam nakon pet-šest stvari otišao nazad na nasip kako bih dokazao sam sebi da se mogu uspeti na onu nekakvu čudnovatu grbavu konstrukciju koja tamo stoji i provocira svojom besmislenošću. Nisam siguran zanima li vas to, ali da - uspio sam se popeti. I baš mi je bilo super gore, zamišljao sam da sam stražar gradskog antifašizma i razmišljao o epilepsiji dok su me drugovi i drugarice iz prizemlja nudili vinom i zvali unutra jer, eto, već je počeo Red Union. A na njima, vrlo slična priča kao i prošle godine kada su netom prije headlinera The Oppressed nastupali The Bayonets. Mislim, i ta su dva benda u biti vrlo vrlo slična - dolaze iz Novog Sada, zastupaju antifa načela, i sviraju melodični punk rock. Ali nije to bila poanta. Poanta je bila da su prošli gotovo pa neopaženo na tom našem Antifa Nightu, i jedni i drugi. Što je prava šteta jer se radi o izvrsnim bendovima. Red Union je već više puta svirao u Zagrebu, nisu nepoznato ime, i zaista me čudi da nije bilo više zainteresiranih za njihov nastup. No, oni koji su se udostojali ući su imali što vidjeti. Svjestan sam da to zvuči kao floskula, ali ne mogu da ne kažem da je bend dozlaboga usviran i uigran. A to je uvijek dobra stvar jer onda nema one ukočenosti koja se stvara kad je prioritet da se sve točno odsvira, već ostavljaju dojam opuštenih momaka koji su se došli dobro zajebavati, podržati inicijativu, a usput i razvaliti koncert. Ide im na ruku i to što su baš iz Novog Sada, a opće je poznato je da tamošnji ljudi imaju duha na bacanje, pa nas je frontmen uveseljavao raznim simpatičnim opaskama. Naročito mi se svidjela ona o cariniku iz Maribora. Nažalost, bio sam prepijan da bih ju sad znao prepričati ali znam da sam se smijao dugo i glasno. Red Union postoje već 15 godina, tako da bi bilo iluzorno očekivati da će ikada napraviti neki ozbiljniji uzlet prema kontinentalnoj slavi, pošto nisu do sad. Ja ne znam zašto je to tako, jer em pjevaju na engleskom em im pjesme imaju tu jednu himničnu crtu koja bi u teoriji mogla tjerati tisuće i tisuće ljudi da se grle i ponositih pogleda busaju u prsa idealima i tom nekom "borbom" protiv zajedničkih neprijatelja. Jer, što ujedinjuje ljude više od zajedničke mržnje prema nekom trećem? A jedina mržnja koju se smije tolerirati je ona usmjerena prema mrziteljima samima (a.k.a. fašističkim govnima). Polako postajem svjestan da ovaj odlomak više nema puno veze s nastupom Red Uniona tako da ću sad krenuti dalje. Evo. Uf, Oi Polloi. Iako su se pred kraj nastupa Red Uniona već pojavile opravdane sumnje u rasprodanost Močvare, ponovno se ispostavilo da ne treba podcijenjivati poslovičnu sposobnost zagrebačke publike da uspješno izignorira sve osim headlinera. Dakle, nahrupilo je odnekud na stotine mladih (zbilja, većinom mladih) antifašista i otpočelo s uobičajenim folklorom kad se radi o ovakvim masovnim feštama. Hoću reći - padalo se po podu, plivalo se po tuđim rukama, penjalo se na stejdž, kupalo se u znoju, polijevalo se pivom, parilo se iz ušiju, urlalo se iz petnih žila... Da skratim priču, bilo je jebeno. Bend je kroz godine navukao određenu količinu hejta u domaćim punk krugovima iz razloga što su došli na glas kao ljudi koji ne žele svirati ovdje. No, vrlo smo im lako to oprostili. Znate kako se kaže - antifašistički je praštati. Za one koji ne znaju, Oi Polloi je možda i najveće ime u anarhističko-antifašističko-aktivističkom glazbenom svijetu i to je titula koju s ponosom nose. Toliko se ponose time da je pjevač Deek Allen (jedini stalni član benda) osjetio potrebu prije svake pjesme detaljno objasniti po kojem točno aspektu sistema će srati u slijedeće tri minute. A seru po apsolutno svakom. Aspektu, jel. Tako da je malo upilao s pričom, ali dobro - to se moglo i očekivati. Bend inače ima mali milijun izdanja i pjesama pa sam se ja čak malo bojao da će nas gnjaviti s novim pjesmama a ne svirati klasike. Ta bojazan nije bila opravdana, odsvirali su sve što su trebali. To je oduševilo ljude u publici koji su zbilja pružali jednu visoku dozu interakcije i entuzijazma. A to se pak bendu očito nemalo svidjelo pošto su petnaest puta ponovili kako se vrhunski provode i kako žele doći nazad u desetom mjesecu. Ja im osobno ne vjerujem da će se to dogoditi, ali bit će mi vrlo drago ako me razuvjere. Cijeli je nastup prošao u atmosferi koju bismo kolokvijalno mogli nazvati mrtvim kaosom, ali kao vrhunce bih ipak istaknuo prerađenu verziju John Major, Fuck You koja je glasila Kolinda, jebi se i Don't Burn The Witch na kojoj su se članovi benda pomaknuli u stranu kako bi ljudi iz publike mogli doći na binu i svirati zračnu gitaru. Ne znam je li potrebno isticati kako bend ima pjesme koje dotiču oi, hardcore punk, pa i d-beat pa na taj način pružaju za svakog ponešto, pošto pretpostavljam da to svi koji ovo čitaju već znaju. Jednostavno, legendaran bend koji smo čekali desetljećima je konačno došao i pokazao zašto su legende i zašto smo ih čekali desetljećima. Pun pogodak. Jednom kad smo se izpankerisali, došao je red na hip hop dio večeri. Upitno je koliko Gypsy Mafia i Fetbojsi dijele publike s Oi Polloi, ali činjenica je da ljudi ionako dolaze većinom vidjeti samo glavni bend i to je to. Čak mi se čini da je možda i nešto više ljudi bilo na Gypsy Mafiji nego na Red Unionu. Osobno nemam ništa protiv takvog miješanja žanrova - sve dok je antifa, dobro je. Braća cigani (njih dvojica, potpomognuti DJ Fetboj Džekom) su uradila dobar šou i rasplesala malobrojnu ali uživljenu ekipu koja ih je ostala vidjeti. Imaju opasno dobre matrice koje skreću u rock, funk i metal i zaista tjeraju na mrdanje. Baš kao i prasci koji nastupiše poslije njih, i Gypsy Mafia je svoj zagrebački dom pronašla u odajama Medike, gdje ih u prosjeku ipak gleda puno više ljudi. No, nisu dali da ih praznjikava 'Čvara obeshrabri, već su nas uspješno zasuli svojim angažiranim versovima o životu roma, pokupivši pritom simpatije svih prisutnih. Zbilja, vrlo su simpatični. Samo, to zna biti dvosjekli mač. Jer oni bi vjerojatno htjeli da ih se shvati ozbiljno, a ljudi se većinom smijulje s facama koje odaju dojam tipa "oh vidi ih, baš su fora". Kakogod, Ciganin sam u dnu duše je totalni hit. Eto, to sam morao reći. Znači Gypsy Mafiu si vjerojatno neću pustiti doma, ali ću uvijek rado otići na njihov nastup. Mogli bismo povlačiti pitanje koliko im po principu pozitivne diskriminacije u karijeri pomaže činjenica da su romi, ali nećemo. Meni se u svakom slučaju ne sviđaju zato što osjećam potrebu pokazati svijetu da nemam ništa protiv cigana, nego zato što valjaju. Za kraj su ostali Fetbojsi, trešnjevački Apoljoni Želko Barbieri i Badžo Karapandža. Radi se o dečkima koji se također deklariraju kao antifa rap, a s Gypsy Mafiom imaju i zajedničku pjesmu Jebeš Sistem, koju su ovom prilikom, naravno, i izveli svi skupa. Osim te pjesme i još poneke, Fetbojsi su u biti najmanje politički angažirani od svih izvođača te večeri. Oni su pravi dečki s kvarta koji se ne trude pričati velike priče, već se zadovoljavaju time da nam daju uvid u svoj mali svemir koji se sastoji od, vjerovali ili ne - cuge, trave i hrane. Ništa više, ništa manje. Krajnje nepretenciozno i iskreno do ibera. Njihovo je držanje doduše (naročito u slučaju Badže) kao da su upravo sletili privatnim mlažnjakom s West Coasta. Samo, kad to ukombinirate sa stihovima o tome kako pijani na frendovom bajku idu u kvartovsku pekaru, onda je efekt ipak komičan prije nego ikakav drugi. Rijetko tko je u stanju, čini se meni, s toliko iskrene strasti repati o svim tim malim stvarima koje nam život čine ljepšim poput Fetbojsa. U stanju im čovjek zato bude i oprostiti čak i povremene banalnosti, pa i ispadanja iz ritma tijekom nastupa, jednostavno zato što se čini da ni sami sebe ne shvaćaju do kraja ozbiljno, tako da nema smisla da ni mi to radimo. Bajdvej, ako Gypsy Mafia ima Ciganin u dnu duše, onda Fetbojsi imaju Romaju kao nenadmašni hit. Zaista, ta je pekara zaslužila himnu i to ne bilo kakvu. A ova koju joj Fetbojsi podariše već sad može ući u anale pekarskog rapa. Mile iz Hladnog Piva onomad reče da bend još uvijek postoji samo kako bi napravili veći hit od Buba Švaba. Njima je uspjelo. Hoće li Fetbojsi uspjeti napraviti bolju stvar od Romaje, to ćemo tek vidjeti. Sprema se neki novi album, ako se ne varam. A s njime sasvim sigurno i koji nastup u nekoj od soba Medike, tamo gdje se ovi prasci i osjećaju najbolje. Možda je upravo to razlog zašto se još nisu dokopali statusa zvijezdi - jer se ne slizuju s trenutnom gradskom rap elitom, već repaju pankerima u Mediki. Neću lagati, u mojim očima za to imaju još par dodatnih kila. Uh, ovaj, bodova.

Kad odvrtim film i prisjetim se prva 4 izdanja Antifa Nighta u Zagrebu pa onda usporedim s ovim sad, sve što mogu reći je - skidam kapu, ekipa. Mislim, svaka čast Dick Cheneyu i Šutnji, ali ovo što smo dobili posljednje dvije godine je zbilja spektakularno. Pitanje je sad samo, može li bolje? Jer, The Oppressed i Oi Polloi su sam vrh vrhova što se tiče svjetske antifašističke glazbene scene. A ništa, morat će dogodine upasti Angelic Upstarts. Šalim se, i Banda Bassotti će biti u redu. Smrt fašizmu, čovječe!

ujak stanley // 13/05/2015