Kako se godina bliži kraju, koncertna se ponuda u gradu prorijeđuje (mislim pritom na klupsku a ne onu na ulicama, paviljonima i trgovima, ona cvate), a gostovanja stranih bendova se u posljednjim tjednima mogu nabrojati na prste. Neobično mi je drago što jedan od tih prstiju otpada (ovo jako krivo zvuči) na Zeus!, manijakalni duo iz Bologne koji je ovoga četvrtka došao protresti KSET-u zidove a nama duše i mozgove. Kao pripomoć u toj misiji, poslužio je Ha Det Bra, kultni zagrebački noise rock bend koji je nakon dugo godina probuđen iz sna, da ne kažem pušten s lanca. Kombinacija je to koja je na Facebook eventu privukla mizernih 58 attendova, tako da se moglo pretpostaviti da će se raditi o još jednoj otužnoj KSET-ovskoj večeri u kojoj se buka nema od koga odbijati. Na svu sreću, okolnosti su se ipak posložile tako da će ovaj koncert, unatoč tome što je bio iznenadno i naprasno prekinut, ipak ostati u toliko dobrom sjećanju da se možda i uspije ušuljati na listu top 10 ovogodišnjih. Htio sam vam još pisati o tome kako mi je jutro prije (na rođendan!) pukao ključ bicikla u lokotu dok sam ga nevino pokušavao otključati pa sam na ovaj gig došao prilično zajapuren zbog dvodevnog gubljenja vremena i živaca što u javnom prijevozu, što vršeći najbesmisleniju od svih fizičkih aktivnosti - hodajući. Ali, nisam znao kako to ukomponirati u izvještaj, pa sam egocentrično procijenio da ta potpuno irelevantna digresija iz nekog razloga zaslužuje svoj odlomak. To je bio ovaj. Kad sam si već uzeo to pravo da dosađujem sa stvarima koje nikoga ne zanimaju, neka u njega uđe još i da sam ponovno morao kupovati zelenu iskaznicu, 1938499848939248582. do sad. Eto ga, rant gotov. Ha Det Bra je bend kojeg je vrlo nezgodno imati za predgrupu, jer je Razorblade Jr. dovoljno ekscentričan lik da može zasjeniti i boga i Isusa i duha svetoga. Ali zato ipak ne može Zeusa! Samo "muški", tvrdo, glasno, divlje i malo poremećeno - to bi bio taj četvrtak u kratkim crtama. Nisam taj Ha Det Bra gledao puno puta, ali mi je već do sad potpuno jasno da taj gosn. Ico zbilja ima vrlo pitoreskne mentalne kolaže koji se manifestiraju kao jedna salata u kojoj nikad ne znate koji će okus biti dominantan. Ove su večeri pupoljci u publici detektirali gorko, pikantno, čak i malo slatkog, ali ljutog je bilo samo u tragovima. Osim kad bi zaurlao gromko, dakako. Što znači da je sve proteklo u najboljem redu, uz svirku koja unatoč svojoj kompleksnosti i nesvakidašnjoj strukturi uspijeva biti sasvim kompaktna i slušljiva. Ne baš "lako slušljiva", ali "slušljiva", uz malo koncentracije i pozornosti koje vi date njima, Ha Det Bra vam umije vratiti stostruko. O njima se priča kao o bendu koji je prije dvadesetak godina predstavljao jednu od ključnih figura u razvoju tadašnje prilično potentne domaće noise scene. Ja tada nisam imao toliko vremena za posjećivanje gigova pošto sam bio nešto zaokupljen sisanjem mlijeka i sranjem u pelene, ali mogu reći da, po onome što vidim danas, i nisu nešto toliko ludo važni, barem ako govorimo o mjerilu brojnosti publike na koncertima (a to je dosta dobro mjerilo, složit ćemo se). "Jebiga, drukčija su vremena, drukčije stvari prolaze...", reći će netko. Istina, naravno, ali ja ne vidim koji to točno aspekt u glazbi Ha Det Bra bi bio u sukobu s današnjim tekovinama i sprječavao narod da to malo intenzivnije poprati. Nadrkani su, spremni na paljbu, ljutiti i zavidno pripremljeni. To su sve odlike šampiona teške kategorije, šteta što se čini da je taj voz prošao. Iako, svi dobro znamo kako naslagane godine znaju zamutiti sliku, tko mi može garantirati da im je i '93 na koncertima bilo više od 50 ljudi? Ovdje nas je bilo taman negdje toliko i mislim da smijem ustvrditi da smo uživali u nastupu i bili korektna publika bendu čiji je frontmen i sam ovoga puta ostao u granicama korektnosti što mu nije uvijek običaj. Dobili smo čak i par bitnih životnih lekcija o konzumerizmu, povraćanju, građevinarima i pušenju, a onda smo izašli vani zapaliti cigaretu. I pričekati Zeus!. Primjetio sam ih bio još za vrijeme predgrupe, sjedili su u separeu potpuno nepomično preko pola sata i buljili svaki u svoju točku ne razmijenivši pritom niti riječ. Sad kad pročitam ovu prethodnu rečenicu, primjećujem da ispada da sam i ja vjerojatno buljio u njih istih tih pola sata. Hm. Istraživačko novinarstvo, što ćete. Ne znam je li potrebno da vam govorim da bend postoji oko 5 godina i da su u tom vremenu objavili tri albuma od kojih se posljednji zove Motomonotono (izazivam vas da to izgovorite pet puta čim brže moguće i da se poslije iznenadite kako u biti uopće nije teško), te da je upravo on razlog zbog kojeg su krenuli u prilično ekstremnu promotivnu kampanju tijekom koje im je u četiri mjeseca (počeli su u listopadu) bukirano preko pedeset koncerata. Ovo je, ako se ne varam, bio dvadeset i osmi u tom nizu (!), tako da je, uzmemo li to u obzir, još puno fascinantnija količina energije i živosti koju te bradonje u nastup unose. I to bez da su se oznojili. Ljudi moji, ne šalim se. Bubnjar (koji, bajdvej, oko glave ima onu traku protiv znoja) nije jednu jebenu kap znoja prolio. A lupeta rukama i nogama bez sekunde predaha po pedalama i činelama kao da mu je barem predzadnje. Fascinantno. Ne samo on, i ovaj drugi je. Pegla po tom basu kao da uopće nije bas nego pegla za poravnavanje nabora na zemljinoj površini. Ne pjeva puno, ali to ionako nije potrebno kad je pojeo 4 distorzije za doručak pa sad slušamo zvukove njegovog probavnog trakta. Pobogu. Kakvi jebeni manijaci. Vau. Definirati što sviraju bi bio krajnje zajeban posao, iz razloga što je istovremeno vrlo minimalistički i ekstremno progresivno. U svakom slučaju, dok ih slušate, stvarate dojam da je to to - nema se više što izvući iz ta dva instrumenta. Došli ste do kraja muzike, dodajte još jedno glazbalo ili krenite ispočetka, hvala. Pokušaj plesanja na ovakvu shizofrenično-epileptično-radioaktivnu muziku bi vjerojatno završio tako da si na brzinu pokušavam iščupati svaku dlačicu na tijelu, pa sam se ipak zadržao samo na klečanju i zabacivanju glave u smjerovima koji su mi se učinili slobodnima, naravno uz potmule uzdahe i grčeve u 70-80% mišića u tijelu. Imao sam u nekom trenutku dojam da ako se ovaj gig nastavi još neko duže vrijeme, da će kombinacija luđačke brzine, bolesne energije i nadljudske snage što ju momci ispoljavaju dovesti do samozapaljenja u mom slučaju, tako da me, po prvi put u životu (naravno nehotice) spasila milicija koja je nakon 20 minuta prekinula taj kaos od nastupa. Reagirali su na poziv babe iz susjedstva, dakako. Nije da nagađam, sami mi rekoše. I navodno se radi o uvijek istoj babi, da stvar bude zanimljivija. Gospođi od srca želim da joj striček Bog tamo negdje gore ubrzo počne strašno dosađivati neprekidnim sviranjem harfe, za slučaj da vjeruje u istoga. Ja sam zasad vidio Zeus!-a, i još uvijek sam u nevjerici. Božanstveno, čovječe.

ujak stanley // 20/12/2015