Srijeda, 20.V 2015. bila je norijada po cijeloj lijepoj našoj. Zadnji dan nastave za maturante. Rasfućkane horde imale su svoje velike grupne fešte, bacali su se po fontanama jer je termeratura bila ljetna (skoro 30۫ C), posipali brašnom, gađali jajima, zakrčili promet, neki se pošteno nacugali možda i prvi puta u životu i bla, bla, bla... Ali danas srednjoškolci više ne dolaze na rock koncerte, njihovi idoli i interesne sfere su nešto sasvim drugo od onoga što je bio epicentar generacija prije 20, 30 i više godina. Jedini kontakt sa suvremenošću osim pop glazbe, interneta i nadmetanja sa što boljim mobitelom jesu hipsterske vuske hlaće, a bile bi i bradurine drvosječa koje im još ne niknu kao mladice agacije. Moju generaciju maturanata je obilježila posljednja jugoslavenska štafeta u svibnju 1986., U2, Simple Minds, Public Image Ltd., Talking Heads, The Smiths, Duran Duran, Madonna, Iron Maiden, Billy Idol, Van Halen, The Cure, Azra, Čorba, Dugme, EKV, debi albumi The Jesus And Mary Chain i Prefab Sprout, prvi hip-hop, breakdance, italo-disco... Ma šta bi dali da smo umjesto Poslednje Igre Leptira i nekih gažerskih bendova na fešti dobili recimo tada aktualne Trobecove Krušne peći, SeXu, Laibach ili Disciplinu Kičme? Eh, taj sindrom provincije u kojoj sam ja maturirao ipak nije bio isti poput onoga kojeg su imali i doživjeli Ha-Det-Bra nekih 6-7 godina kasnije odrastavši u metropoli s neizmjerno bogatijim ponudama. Oni zasigurno nisu ranih 90-ih unatoč ratnom stanju otkidali na sveopću pomamu za "Čavoglavima", Vucom, domoljubnim pjesmama, E.T.-ijem, Dino Dvornikom, danceom ili tamburašima. Bili su zadnja istinska kičerajem bespuća nezaražena generacija koja je na ovim područjima živjela r'n'r, pratila trendove u njemu i punim plućima uhvatila vrijeme grungea, noise-rocka i najveće popularnosti alternativnih struja. Imali su Jabuku, Kulušić, Mošu (kasnije OTV dom iliti Boogaloo), odavno zaboravljeni Lapidarij, naravno i KSET i SC i Pauk, te su već tada imali prilike uživo vidjeti The Jesus Lizard, Fugazi, Pixies, Ramones, Iggy Popa, Mega City Four, NoMeansNo i brojne vrlo dobre svjetske alternativne bendove o kojima se i nije znalo mnogo, ali se išlo na koncerte iz čistog interesa da se čuje i doživi nešto novo. Ako ne novo, onda barem za informaciju ili iz zabave da se ne propusti neki možda značajan događaj. Klinci su uvijek tražili zabavu i 'nešto novo'. Barem u moje adolescentno komunističko, a i u njihovo maturantsko vrijeme prvih ratnih i poratnih godina.

Taman kad sam došao u Močvaru na ovaj koncert, zgrozila me činjenica da nema ama baš niti jednog srednjoškolca, niti jednog mlađahnog pripadnika hipstera 'vu uskih hlaćah' sa slušalicama na ušima, nekim mobitelom ili tabletom u ruci i pokušajem da bradurinom asocira na drvosječu. Njih takva mjuza ne zanima mada su Irci pokazali da imaju trendovske atribute (o tome kasnije piše Vedran Živković). Na prvog ??? oneman bend sam zakasnio, navodno je okružen s pedalama, a kakvu glazbu radi, iskreno rečeno nemam pojma. Da sam mogao prije stići, rado bih vam to dočarao i referirao, dobro je što sam uopće i došao na ovaj koncert jer sam po službenoj dužnosti ustvari bio negdje sasvim drugdje, ali to nije važno. Došao sam samo zbog Ha-Det-Bra, benda koji mi je ostao u trajnom sjećanju iz tih ranih poratnih 90-ih jer su bili istinski unikat vremena. Zadnji put sam gledao prije 19 ili 20 godina kad ih je Ico napustio, a vokale preuzeo Petar, dok njihov revival nakon nekih 15 godina pauze nisam posmatrao. Činjenica jest da su svi oni unatoč ogromnom hiatusu kao bend i dalje ostali prijatelji što se jako dobro vidjelo na pozornici. Ico Košavić je nekad imao dugu ravnu kosu, furao se na Gerarda iz Killdozer, obožavao je nositi čizme kaubojke i na stageu je djelovao kao da će izgorjeti u žustrini izvedbe prije nego što napravi samoubojstvo ili barem nekoga ne raskomada motorkom. Dakako, s godinama i s mnogim projektima koje je radio, taj potencijal je očvrsnuo u strašno impozantnog frontmena koji je i dalje vitalan, vitak i vrckav. Iz njega je uvijek izbijao paravan na granici artizma i ekscesa, tanke linije između ludila i opće zabave, totalne uronjenosti u tematiku i samoironije cinizma i duhovite vulgarnosti. Uvijek je bio čudak koji je najviše davao, poput pravog sportaša, točnije umjetnika - na terenu, tj. na pozornici.

Ico je tokom ovog koncerta neprestano izlazio u publiku, čak je i skočio na jednog fotografa, a čini mi se da bi uživao kad bi ga netko ko' David Yowa pogodio flašom u glavu. Ma, pretjerujem, ali, tako mi se učinilo kao dio show-programa... Možda bi se to i desilo da je kojim slučajem došla ekipa razviždanih maturanata s norijade kojima bi se ovaj egzotični Icov performans učinio tko zna kako nasilno i arogantno jer nije Bruno Mars ili One Direction. To bi bilo vrlo uzbudljivo jer Ico je zadržao svoj scenski nastup od samih početaka i razvio ga je u karakter sveopće komunikacije s publikom. On je taj koji drži sve konce u rukama, showman, strašan vokalist i sofisticirani konceptualist koji s pikanterijama uvodi gotovo u svaku narednu pjesmu. Jedini problem jest što je njega i bend znao valjda svatko u publici, pa nikome nije ništa bilo neočekivano. Svi znaju i Sixa na basu i Petra na gitari i Zeta na bubnjevima, a jedina neočekivanija i iznenađujuće upečatljiva stvar je bila kad je DavidS (drugi gitarist) navukao bijelu masku na lice tijekom valcera "Little clown". Osim energije kojom Ico zrači kao frontmen, čuo se gotovo kompletan opus friško objavljenog albuma "Societea For Two" (Geenger Records/ PDV) gdje je, barem meni najjači koncertni naboj ostvaren u staroj pjesmi "Sleeping with werewolf" odsviranoj na samom početku (vjerovali li ne, tu pjesmu pamtim u tančine još iz 1993. kad su dva-tri puta svirali u mojem klubu Podravac u Virju), a najbolje performanse je bend pokazao u slojevitoj svirci kompaktnih aranžmana tijekom čitavog koncerta pažljivo nijansirajući povremene Petrove vokale s eksplozijama strasti koje izbijaju iz glasnica moćnog čudaka na mikrofonu. Za kraj su izveli melodičnu "Lowthing" posvećenu Ivici Baričeviću - Bari mada ta pjesma nije generalno govoreći 'Barina', već je samo poslužila kao gesta s obzirom na neospornu bliskost obljetnice smrti. Biti će već koliko? 14 ili 15 godina... Nakon zvučnog tornada od strane zagrebačkih noise legendi uslijedio je irski post rock/math rock četverac And So I Watch You From Afar. Iskreno, s post rockom, a pogotovo math rockom, sve manje i manje imam doticaja. Tu i tamo si pustim pionire žanra, a nove bendove koji nose prefiks post i/ili math uglavnom zaobilazim. Zasićenost, pretencioznost i bezidejnost tih žanrova učinilo je svoje. Na preporuku kolege s posla, koji je veliki fan dotičnog benda, otišao sam tu večer u Močvaru. Sa dozom skepse gledao sam prema stageu, okupiranom orange pojačalima i nebrojenim pedalama. Četri lika koji izgledom podsjećaju na one copy/paste pitchfork indie bendove nisu mi uljevali neko pretjerano povjerenje. No, onda su počeli svirati i brate ubili. Nevjerojatnom lakoćom su osvojili okupljene. od prve pjesme Run Home pa do epskog završetka publika im je jela iz ruke. Mistična ljubav Irske i Hrvatske u svom punom sjaju objelodanila se te srijede u Močvari! Studijski snimci na koncertu dobili su energetski šut u dupe i dali bendu sasvim novu dimenziju. Bilo je izuzetno zabavno gledati kako se bacaju po skučenom stageu dok kirurški precizno pogađaju matematički strukturirane dijelove pjesama. Čak je uletavanje u publiku od strane gitarista Roryja Friersa u jednom trenutku izgledalo kao sasvim logičan potez bez imalo forsiranja. Da se razumijemo, And So I Watch You From Afar nije bend koji donosi nešta "novo" i "revolucionarno", ali njihova energija i iskrenost u svakom odsviranom tonu učinili su koncert magičnim. Nekako mi se čini da bendu najbolje leže brze i nervozno strukturirane pjesme prožete gitarskim međuigrama Roryja Friersa i Niall Kennedyja gdje se potencijal benda ispoljava u cijelosti, dok na klasičnim laganim post rock dijelovima počnu tapkati po prežvakanim obrascima žanra i nastaje zamor. Pošto im je ovo bio prvi put u Hrvatskoj Irci su bili izuzetno zadovoljni koncertom što su nam i napomenuli više puta, pozvali nas na druženje te zaklali ostatak Močvare sa Set Guitars to Kill i The Voiceless. Odličan koncert!

Vedran

horvi // 23/05/2015