The Underground Youth u Močvari, 02.05.2016. su se opet ukazali na istom mjestu kao prije 365 dana i opet je bilo fenomenalno, al čekaj, pomalo, doći ćemo do toga.

Rewind, stop, play...

Dva lika trče po nasipu, prilazimo Močvari u kmici nakon kiše i kiše i kiš... E, dosta mi je kiše. Dosta mi je posla, dosta mi je kompjutera, dosta mi je svega. Ono, želim se odmorit od svega. Uzeo sam godišnji prije dva tjedna i već bih opet. Al dobro, bit će bolje, naviknut ću se. Evo nas natrag u Močvari, došli smo dosta rano, toliko rano da ni Ivan nije mjuzu pustio? Zar je fajrunt? Piti ili ne piti? Jok, odlučili smo čekati dok se ne stvori gomila kraj šanka tak da možemo šizit dok čekamo da nas solo konobar doživi.

Press eject and give me the tape

Zašto čitaš ovo? Kao, neka random stvar ili ti je žao što već dvije godine zaredom propuštaš jebeni nastup ovog benda? Ako je to razlog, pa daj ono, dopeljaj se do te Močvare više i doživi na svoje uši, oči, ruke... Naprijed, natrag, gdje smo ono stali? Čekamo da se okupi ekipa, gledamo naokolo i vidimo da je Craig Dyer tu pa i Olya i još neki ljudi za koje nismo sigurni hoće li nastupiti, čeka se, čekamo dok nam grla ne presuše od cigareta pa ulazimo unutra. Smjestili se, uživamo u izboru muzike Ivana Krželja i i gledamo video projekciju. Ajmo sad na šank, gužva je pa će bit zanimljivo.

No turning back now

Napokon je stigao i taj trenutak, na pozornicu dolaze The Underground Youth. S video projekcije prelazimo na igru sa svjetlima. Nakon finog izbora muzike, stiže distorzija, buka, treseš se iznutra, vibriraš, budiš se i zaboli te jedna stvar u kakvom ćeš stanju biti ujutro, zaboli te za kompjutere i kišu, došao je savršeni trenutak da te zaboli za sve. A onda su počeli svirati.

Yes... I think perhaps you better both... come inside.

Olya udara bubanj sa zvečkom, Max James dopuni s basom, Craig svira suptilnu melodiju na gitari koja na momente nije toliko suptilna, a na gitari je još jedan momak za kojeg nisam sto posto siguran je li zaista Frankie Frankie kako piše na fejsu / Fuzz Clubu. Koga briga kad momak rastura? A šta su rasturili? Izgrebali nas do kože, skinuli maske, natjerali nas da zatvorimo oči i tapkamo, ako nikako drugačije onda strobom. I to je, čini mi se, novo. Šta radi jedna godina? U jednoj godini možeš svašta postići. Možeš napredovati na poslu, a možeš i dobit otkaz, možeš nabavit novi fotić, možeš izdati tri albuma, možeš nabavit stroboskop. Teško je pobrojati albume od The Underground Youth. Teško je ne ponavljati se pa ne spomenuti da su na koncertu totalno drukčiji nego na snimkama. Nabrijani, žešći, a čini se i kako eksperimentiraju s načinom izvedbi stvari. Craig tu i tamo zakrešti tako da još više do izražaja dođe onaj dojam zvuka glasa radi kojeg ti se čini kao da mu se ne da. I to je OK. Ako ne obraćaš pažnju na suptilne tonove, nakon nekog vremena ti se svaka stvar može činiti jednaka kao ona prije nje. Ako si pak dozvoliš primjetiti razliku unatoč buci, čestitam. A što se nije promjenilo u odnosu na prošlu godinu? Kad je Craig sišao sa stejđa otpjevati The Rules of Attraction za Olyu, ovog puta nije bio cijelo vrijeme okrenut prema njoj, već se okrenuo samo kako bi otpjevao 'I love you' dijelove. U jednom trenutku su Max, Frankie i Craig ispred stejđa isprepletenih gitara ritualno odsvirali neke dijelove. Drugi put dođeš? I tako, nakon odsviranog seta, nakon malo nagovaranja i odmora, dođe bis. Nakon još par stvari, opet nagovaranje pa drugi bis. I daj više prestani čitati i pojavi se na koncertu kad dođu sljedeći put. Uživo je to potpuno drukčiji doživljaj. A čini li se to meni ili je Craig unatoč silnoj količini autorskih stvari za kraj odlučio solo otpjevti jednu tuđu? Morat ću pozornije slušati ili ću ga jednostavno pitati sljedeći put. Ako se vrate, ipak su u Zagrebu uspjeli potrgati gitaru. :)

trash // 05/05/2016

> vidi sve fotke // see all photos