Prošle nedjelje, metal birtija Purgatory jednokratno se preselila u prostor bivšeg Željezničara i tamo održala svoj prvi festival na čijem su se meniju osim alkohola i graha našli i razni metal, pank i rock bendovi. Purgatory MUF je zamišljen kao cjelodnevni festival s početkom svirke u 14:45h, ali se zbog raznih okolnosti poput kašnjenja tehničara, nestanka struje i nedovoljno okupljenih ljudi početak pomaknuo u 18h. Šteta što ranije nije pristiglo više ljudi, jer sunce je pržilo kao da je ljeto što je garantiralo festivalski ugođaj pogodan za dnevni alko-piknik i ostale radosti koje iz toga proizlaze.

Rijetki poslijepodnevni posjetioci imali su prilike uživati u predkoncertnom programu kojeg nam je spontano priredio klavijaturist Dyada Ivan Slivonja. Lik se zasjeo za stari prašnjavi klavir smješten u kutu zapozorja i počeo improvizirati melodije tonski i ritmički usklađene s muzikom koja je iz susjedne prostorije dopirala s tonske probe. Da smo taj prizor prebacili iz Fuksa u Hrvatski Glazbeni Zavod lako bismo pomislili da se radi o nekom čuvenom pijanistu. Definitivno najbolji backstage koncert ikad. Pozornicu kluba prvi popunjava zagrebački old school thrash ansambl Infidelic Affliction. Vrijeme je da priznam kako mi nije prvi put da recenziram ovaj bend. Naime, to sam već učinio ovdje. Eto, sad znate da misteriozna Loki na koju ste se svi potajno napalili nije nitko drugi doli mene samog. Ali pošto sam već neko vrijeme "legalno" uposlen na Terapiji pod pravim imenom i prezimenom, nestala je potreba za manipuliranjem javnosti ženskim alter egom i njenim izmišljenim sestrama i frendicama. Također, moram priznati kako mi je bend u postavi s bivšim gitaristom zvučao zabavnije nego ove večeri. Ovog puta je izostao čitav metalno-ratnički cirkus kojeg nam je frontman priredio pretprošle zime u Attacku. I nije bilo tog simpatičnog živac vs flegma kontrasta među gitaristima. Možda ovakav ozbiljniji pristup koji se potpuno fokusira na svirku nekima više odgovara, ali njegovim izostankom se gubi jedna čitava dimenzija scenske atraktivnosti. Ipak, nju je donekle nadoknadila teatralna pojava gostujućeg gitarista/vokala koji je od glave do pete jebački ufuran u taj thrasherski straight outta Bay Area đir. Gitaristički, vokalni i basistički dio je bio i dalje na istoj razini usviranosti kao i onomad, možda čak i na boljoj, ali bubnjar je par puta prestajao sa svirkom usred pjesama, a to nije zvučalo kao da je namjerno. Koncert im je dodatno otežala i okolnost da su svirali pred šačicom slabo pokretljivih ljudi. Da su došli ranije na piknik u dvorište, zasigurno bi se do 18h već dovoljno napili da se opuste i nabace neko divljanje. Pozornicu nakon Infidelica preuzima Dyad. Radi se o sporijoj varijanti melodičnog death metala koji povremeno skreće i u neke doom/black related vode. Ne bismo puno pogriješili kad bismo ih usporedili s Opeth. Osim što na domaćoj metal sceni nemamo bend slične kombinacije izričaja, mora se priznati da im svirka sada zvuči za nekoliko koplja naprednije nego prije godinu i po u Medici. Tome najviše pridonosi nova bubnjarka, svojevrsna hrvatska varijanta čuvene Meytal Cohen, kreativno i tehnički vidno potkovanija od nekadašnjeg udaraljkaša. I Dyade je također pratio bauk prazne dvorane iako ih to nije omelo da odsviraju setlistu od skoro sat vremena koja nas je, morat ću ponoviti tu istu frazu, zavila u mistične magle na rubu chill out zone. Tome je dodatno doprinjela i poprilično mračna dvorana škrtog reflektorskog osvjetljenja nakon kojeg bi ti po izlasku u sunčano dvorište trebala barem minuta da ti se oči oporave od svjetlosnog kontrasta. Jedina zamjerka ide na račun nedovoljno glasnih klavijatura. Pored toga, da ste i vi čuli što je lik u stanju iz glave odsvirati u backstageu, vjerujem da biste shvatili kako mu se u bendu ne daje dovoljno prostora za kreativno izražavanje. Iako im prvi album "Primal In Design" zvuči obećavajuće, nadajmo se da će u budućim skladbama bolje iskoristiti potencijal svojeg najvrsnijeg svirača - klavijaturista. Jer šteta je da mu pored tolikog talenta uloga bude reducirana na ambijentalnu zvučnu kulisu za gitare i "izolirane" mašine za pravljenje introa, intermezzoa i outroa. Za veselije note Purgatory MUF-a bio je zadužen požeški rokenrol sastav Pas, iako ni njima (ne)brojnost publike nije išla na ruku, pa će im koncert možebitno ostati u sjećanju kao pasji dan. Nešto bolji interes publike zabilježen je tek na grupi Overpower koja nam je isporučila thrash/heavy/groove metal zvuk na razmeđu stare i nove škole. Sve to zvuči podosta usvirano kako i treba, ali fali im neki X-faktor i bolji engleski izgovor. U intenzivnijem speed/thrash fazonu energičnog scenskog nastupa večer se nastavlja uz zvuke srpskog Nadimača. Bend zvuči kao rudimentarnija varijanta Municipal Wastea, pogotovo zbog vokala čiji glas nije eksplicitno thrasherski kao kod stilski srodnih kolega poput Horor Piknika i Narednika Lobanje & Voda Smrti, već mu poveznice mogu naći i s pank fazonom ili pak djelomično i s crossoverom poput Suicidal Tendencies. Tek se na Nadimačima atmosfera u publici malo naduvala, a nije od graha koji se ispred kluba mogao pojesti uz donaciju. Na kraju se ipak može konstatirati da je teren za zvijezde večeri dobro pripremljen, jer na Živom Blatu dvorana se uspijeva solidno napuniti, iako ne onoliko koliko bismo očekivali. Možda je to do nedjeljnog termina, a možda je ljudima dosadilo 18 godina slušati iste pjesme. Ono čega se bojim je da njihov album "Konac konca" (2000.) zaista to i jeste, jer nakon njega su napravili svega nekoliko novih stvari, a i one se više vode pod Klanje Ljudi, nego pod Živo Blato. Tanka je granica između alter ega Admirala Koljača i Generala Vasilija Mitua. Ali kojim god aliasom se Vuco prezentirao i koliko god mu eventualno padala koncertna posjećenost, činjenica je da će uvijek imati vjernu vojsku rokera, pankera i metalaca spremnih da jedanput godišnje skupa s njim uglas otpjeva čitav koncert dulji od sat vremena. To je samo dokaz da mu pjesme ni nakon toliko godina nisu apšisale, nego su na putu da uđu u evergreene domaćeg hard & heavy folk-rocka. Divljanja je na ovom koncertu bilo kudikamo slabije nego "davne" 2000. kada je Vuco premijerno u Močvari priredio urnebes za pamćenje, iako se doimao raspoloženijim nego prošli put u Vintageu. Valjda zato što nije imao problema s ranjenim prstima kao onomad. Tu i tamo je na koncertu pao neki pogo, ali uglavnom je singalong bio vrhunac publične aktivnosti, iako ga nije baš prakticiralo jako puno ljudi. General nas ni ovoga puta nije poštedio svojih bijesnih politički nekorektnih eskapada koje po broju riječi na k, p i j nadmašuju i Šemsu, tradicionalno sklonom sličnom verbalnom "hobiju". A kad smo kod Brkova, nije pretjerivanje ako kažem da je Živo Blato povijesno gledajući kombinacijom pastirskog hard rocka i hevijane pripremilo domaću publiku za višu razinu čobanluka i eksploatacije folka kakvu su nam godinama kasnije servirali Brkovi. Danas je jasno tko dominira tom šabansko-alternativnom nišom, iako Vuco i dalje ima snagu da nas svojim pjesmama okreće kao janjetinu na ražnju. Iako se o tome špekuliralo, Buš ipak nije uskrsnuo, pa je koncert Skretničara nažalost otkazan. Mnogi su mislili da ni Biciklića neće biti i još uvijek žive u uvjerenju da nisu nastupili, jer su ih očekivali prije Živog Blata, a kada su zaista došli na red, ljudi su valjda već bili u lovu na noćne tramvaje. Ipak, Sompompir se uvijek vraća i dovodi nam na scenu krljave kraljeve domaće pank demencije. Izgleda da za razliku od Živog Blata njihove pjesme nemaju snagu da bez priliva novog materijala uspijevaju zadržati brojnost publike na konstantnoj ili rastućoj razini. Štoviše, čini se da im iz nastupa u nastup publika opada. Ovog puta ih je bilo svega tridesetak što u Rutu66 izgleda kao solidno napunjen koncert, ali za dvoranu poput Fuksa je to slabo. Novi album im je potrebniji nego ikada prije, a dobra je vijest da je isti napokon u procesu snimanja. Kao što i možemo očekivati od najpijanijeg benda u novijoj povijesti panka i ovog puta su zvučali dekadentno i dementno kao uvijek. Iznenađenje je kada zvuče usvirano, a to se događa jedino ako sviraju među prvima, pa se ne stignu prepiti. Ovako im nije falilo raspadanja kao ni pijanih prepucavanja članova benda oko izbora iduće pjesme. Već je tradicionalni scenarij da bi Debeli htio uslišavati želje dobačene iz publike, a Rančić i Borna se s time ne slažu, dok Veljka jedino mori da li mu se bas čuje dovoljno glasno iako ne pamtim kada je zvuk istog na koncertu bio tiši od gitare što će on garantirano zanijekati. Ovog puta su izostale tradicionalne vokalne redaljke ekipe iz publike na "Konju", kao i kolektivno penjanje ljudi na binu tijekom pjesme "Sve je pijano". Čak mislim da se ljudi nisu ni bacali na hrpu što je uvriježeno kada se izvodi "Hrpa", ali ne mogu to garantirati, jer sam vjerojatno jedini ja tada bio u stanju dementnijem od cijelog benda. Zbog svega toga prisiljen sam konstatirati da se radilo o jednom od slabijih izdanja Biciklića koje je sigurno zabavilo šačicu nas pijanih budala, ali daleko od toga da je koncert bio nezaboravan. Štoviše, zamišljam da će im neki budući koncert biti toliko zaboravan da ga se prepijena ekipa neće ni sjećati. To bi bila kolektivna demencija par excellence. Što bi narod rekao: "jebeš tulum kojeg se sjećaš". Posljednja atrakciju večeri predstavljao je bend Douche Crew koji se bavio obrađivanjem pjesama legendarnih hc/pankera S.O.D., Minor Threata i još dosta bendova sličnog fazona. Nažalost, jedino čega se sjećam da je Rančić s bubnjeva na Bicikliću ovdje prešao na mjesto glavnog vokala i da u bendu svira basist bivše Mikrofonije, a sve ostalo mi je u magli. Ali eto, priča se da su razvalili, pa mi ne preostaje drugo nego vjerovati svjedocima i sačekati neki njihov novi nastup gdje ću biti u ubrojivom stanju. Uostalom, teško da je u ove sitne sate na koncertu ostala ijedna žedna duša koja nije bila razvaljena mimo svih propisa.

Na kraju možemo zaključiti kako je koncert prošao solidno. Izbor bendova nije razočarao, a cijena karte je s obzirom na količinu bendova i headlinere bila socijalno prihvatljiva. Ali sigurno bi više ljudi došlo da je bila subota i da je preko dana Purgatory organizirao i neke popratne sadržaje u dvorištu Fuksa. Neke zajebantske igre tipa pankeri protiv metalaca u navlačenju užeta i tomu slično. Uglavnom, bilo što gdje se prijaviš da bi pravio od sebe budalu i tako zabavljao ljude. Eto, neka to ostane preporuka za idući Purgatory-jev MUF za kojeg se nadamo da će zaživjeti kao proljetna tradicija jednom godišnje.

ognjen bašić // 24/05/2016

> vidi sve fotke // see all photos