Lijepo je vidjeti kako na našoj alternativnoj sceni postoje bendovi i izvođači koji unatoč gotovo sigurnoj nemogućnosti ostvarivanja egzistencije kroz umjetničko djelovanje, a možda baš i zbog toga, uspjevaju smoći snage probati nešto novo, svoje pa ako publika to prepozna i prihvati, super, ako ne nikome ništa. Jedan od takvih bendova je 7 Mouldy Figs, ženski power-trio. Sviraju neku vrstu progresivnog indie-rocka sa puno kompliciranih promjena ritmova i neobičnih melodija na gitari, recimo kao da su rani Modest Mouse odlučili svirati sa Les-om Claypool-om na basu. Posebno bih napomenuo Lauru N. na bubnjevima za koju bi se mogla vezati definicija nepredvidivosti. Laura M. na basu voli odvući stvari u funky vode i ne dopušta nikad da glazba postane dosadna. Lucija na gitari i vokalu pokazuje zavidno umjeće stvaranja i sviranja gitare dok vokalno dosta vuče na Patti Smith. Uglavnom, jedan od onih bendova koji sasvim sigurno više uspjeha imati vani nego tu, ali neka zaslužile su. Plastic Knives su podigli puno prašine u kuloarima kao jedan od najboljih novih bendova, ali takve stvari se ionako svako malo čim se pojavi izvođač koji barem malo odstupa od uobičajene norme. Prije svega treba reći kako se radi o instrumentalnom bendu što će automatski odmah odbiti neke. U bitnom se radi o kombinaciji bubnja, gitare i elektronskih efekata, a žanrovski bi se mogli smjestiti negdje između electro-industriala i space-rocka. Ovisno u kojoj fazi nastupa se radi, nekome neupućenome bi se moglo učiniti da je naletio na ili nekoga poput Skinny Puppy ili KMFDM ili na neke nove istraživače nepreglednih prostora poput Cause Sui. Skladbe im se baziraju na jednostavnim ritmovima i rifovima na gitari dok je u pozadini konstantno prisutan elektronski beat. Također koriste sve trikove iz moderne elektronske produkcije tako da postoji puno dizalica, spuštalica, usporavanja i ubrzavanja. Bubnjar Nikola ima tehniku sličnu onoj Simon-a King-a iz legendarnog Hawkwind-a, znači održavanje motorik ritma uz pravovremeno tzv. machine gun roll kako bi se dobio osjećaj glazbenog putovanja. Gitarist Damjan je bio rastrgan između ispaljivanja rifova i pronalaženja najbolje ambijentalne podloge za pojedinu skladbu. Moram priznati da ovako uživo puno bolje, uvjerljivije i čvršće zvuče nego na studijskim snimkama i unatoč činjenici da se radi o instrumentalnoj glazbi, zaokupljuju pažnju slušatelja tijekom cijelog nastupa što nije mala stvar. One Piece Puzzle su trenutno u fazi predstavljanja novih članova i novih pjesama koje će se naći na predstojećem albumu. Tako se i nastup sastojao uglavnom od novih pjesama koje ovaj put više naginju monolitičnom industrialu Rammstein-a uz lagano proširivanje zvučne slike na post-metal kao kod Neurosis-a te blues-punka kao kod The Kills-a. Tematika se nije mijenjala, i dalje je to svijet perverzija koje zapravo uopće nisu perverzije samo što se o njima u 'pristojnom' društvu ne priča te opservacije nelogičnosti svakodnevnice, znači uobičajeno, da je bilo što drugačije ne bi bilo dobro. Najviše reakcija je izazvala furiozna Politika, moderna reimaginacija Narodne Pjesme Parafa, koja bi mogla napokon zamijeniti Derem Rokam Guzim kao navjeći hit benda. Bend je u odličnoj formi, zvukovno su nemilosrdni i na svjetskoj razini. Nadam se da će pri sljedećem gostovanju nekog jačeg metal imena kod nas OPP biti predgrupa kako bi se moglo iz prve ruke vidjeti kako imamo metal atrakciju koja bi bez problema mogla nastupiti na glavnoj pozornici Wackena. Kako napad ne bi bio samo na sluh, članovi benda su se pobrinuli da i vizualni dojam bude na visini pa se tako Armageljon obukao u sado-mazo policajca u tajicama, a Svemir Travica je ostao vjeran svojoj maski Bane-ta (iz stripa naravno, ne iz filma). Za vrijeme izvođenja Viagre u Hostije, preobukli su se u časne sestre dok se Ana sa Balkana preobukla u kardinala, a ministrant je prikupljao lemujziju. Kad smo već kod Ane, moram reći da se pretvorila u silu prirode. Ni legendarni Mike Patton u najboljim danima ne bi uspio s takvom uvjerljivošću i lakoćom otpjevati toliko stilova. Tako je u kratkom vremenskom periodu od svega par sekundi bilo growlanja, vrištanja, falseta, ciktanja, onomatopeje, opere, croon-anja... Još kad se doda samopouzdanje, karizma, teatralnost i povremeno sviranje druge gitare na pozornici, paket je potpun. U publici je bilo oko 200-tinjak ljudi, ali su zato zdušno sudjelovali u nastupu. Uglavnom, imaju zvuk, stav, beskompromisnost, frontwoman i ako nastave ovim putem, mogli bi daleko dogurati.

tomislav // 26/05/2016