Nogometna groznica trese zemlju, ishodi utakmica ljuljaju raspoloženje nacije, bacači baklji ulaze u registar izdajnika, uskoro će krenuti priče da su nas suci pokrali i sve ostale "analize" ljudi koji su svi od reda odjedanput postali stručnjaci za sport. Kad je prvenstvo u điru, ne treba brojati krvna zrnca da bi se dokazalo Hrvatstvo. Dovoljno je povodom pobjede repke sjesti u kola, odvrnuti navijačku himnu i urlati "Hrvatska!" kroz prozor sa Žujom i nacionalnim barjakom u rukama, a radi poraza srušiti par kontejnera i otići doma suzama lijepiti tapete. Međutim, prošle subote u sjeni Eura 2016. u malom klubu na Martinovki mogli smo svjedočiti jednom sasvim drugačijem, ležernijem poimanju Hrvatstva. Onom u kojem smo u startu svi pobjednici, čak i ako se ne osjećamo ponosnim zbog crveno-bijele šahovnice. Dovoljno je da prihvatimo slogan: "ja nisam party, vi niste party...mi smo party!". Ovaj party nazivamo hrvatskim samo zato što ga saziva momak pod imenom Ivan Hrvatska, Kanađanin s povremenom Trinidadskom adresom koji eto, slučajno ima hrvatske korijene, voli hrvatsku rakiju i smatra se hrvatskim rockerom. I to je dovoljno da hrvatske dresove odjenu i oni koji nisu pošli u kvartovski kafić gledati tekmu, nego u KSET na čagu. Napokon imamo čovjeka koji je u stanju koristeći eksplicitne epitete hrvatstva promovirati nešto što nema veze ni s hrvatskim sportom i proizvodima, a kamoli s Juretom, Bobanom, kupreškim junacima, Maksovim mesarima i mjerenjem kukuruza ili pak kojekakvim neokrižarskim pothvatima u ime obitelji. A to je u ovom slučaju party na koji je dobrodošao svako tko je spreman pustiti mozak na pašu i prepustiti se overdoseu vrhunskog treša kakvim nas ovaj ambasador dobre volje bombardira uz podršku matrica s džepnog mp3-playera. Zabave kakve Ivan priređuje su orgije nekontroliranog veselja gdje zaista svi postajemo jedan veliki partijanerski Borg. Na njegovim nastupima gotovo da i ne postoje promatrači. Svi su sudionici, bilo da nose na rukama njega ili njegovog Božić batu na napuhavanje, otimaju mu mikrofon, grle random ljude do sebe pjevajući refrene iz petnih žila ili samo stoje sa strane s pivom u ruci ne skidajući osmijehe s lica. Smjene grupica ljudi koje ga okružuju plešući na bini normalna su pojava. Ivan se ne boji miješati s masom. Štoviše, uživa u tome kao malo dijete čineći da se na njegovom nastupu svi tako osjećamo. Tako njegova krilatica "mi smo party!" zaista živi svoj život i nije tek puka parola. Ivanu doslovno jedemo iz ruku. Zaurlat ćemo svaku riječ koju od nas zatraži koliko nam god blesavo zvučala i ponašati se kao da nam je zadnji party u životu. Njegova nepretencioznost je toliko naglašeno preceremonijalna da nekima može djelovati pretenciozno i isforsano. Ali kada upoznate čovjeka i shvatite da se u face to face razgovoru ne razlikuje mnogo od svoje stage persone, onda vam je jasno da u ovoj priči nema glume. Čovjek prosto voli od sebe praviti budalu, a skupa s njim i mi od sebe bez da pomislimo išta ružno jedni o drugima. Kad se jednom uživite u partijanje s Ivanom i razdraganom masom ne znate više za riječi "taman" i "dosta".

Ovaj koncert je osim završne stanice Ivanove turneje po Hrvatskoj ujedno bio i 14. proslava 40. rođendana KSET-a. Nisam bio na svim proslavama, ali nije mi teško pretpostaviti da je upravo ova najviše nalikovala razularenom rođendanskom jubileju. Iako, istini za volju, razina delirija u publici, a i Ivanova energija su bile na nešto nižoj razini nego na početnoj točki turneje u Vintageu. Navikao nas je čovjek na još luđe tulume, ali bit će da se malo umorio nakon tri tjedna davanja cijelog sebe u party. Ne možemo mu čak ni to zamjeriti, jer nije party samo on i samo vi, nego mi. Odgovornost za dobru zabavu je zapravo uvijek kolektivna, ali njegov koncert je jedini gdje tu parolu izviknemo milijon puta i nema boga da u ijednom trenutku očekujemo od njega veći doprinos party-ju nego od sebe samih. Nisam od onih koji se ponose teritorijem svojeg porijekla zbog samog teritorija. Ako se baš moram ičime dičiti na osnovi narodnosti onda to nisu nacionalni sportski uspjesi, a pogotovo ne vojno-političke akcije, već zabava kakvu si na ovom teritoriju mogu priuštiti. A to mogu jer ga zbog najdužeg boravišnog staža najbolje poznajem, a ne zato što je nebeskom voljom ili principima krvi i tla za to predodređen. Volim ja i Zagreb i hrvatski jezik. Ali volio bih jednako tako bilo koji grad u svijetu s ovako bogatom ponudom kulturno-zabavnih sadržaja, kao i svaki jezik kojim bih se naučio služiti kao materinjim. Ono čemu nas Ivan može naučiti je da se najbolje zabavlja narod koji se umije sprdati od samog sebe. Pritom mislim na narod svijeta, a ne na skupinu ljudi pod jurisdikcijom vlasti nad određenim državnim teritorijem. Zato proglašavam Ivana Hrvatsku svojim najvećim narodnim herojem. Zbog njega mogu biti ponositi Hrvat barem iz zajebancije kad mi je već nacional-desničarsko-konzervativna Hrvatska kakva jeste i ekonomski neoliberalno-kapitalistička kakvoj stremi biti oduzela sve razloge da ju shvatim ozbiljno.

ognjen bašić // 20/06/2016