Ove godine bio nam je 2. put na Obscene Extreme Festivalu. Ovoga puta došli smo autom pa nasreću nismo putovali 20-ak sati vlakom iz Zagreba. Nakon kraće vožnje od Praga prema Kutnoj Hori, mjestu gdje se nalazi stanovita crkva čiju unutrašnjost čine kosti i lubanje 70-ak tisuća pokojnika, stigli smo na Obscene i to taman na početak specijalnog Gutalaxovog Toi Toi showa.
Kako je show, koji je ujedno bio i snimanje njihovog novog spota, bio zakazan u 6 sati, do tad je prostor ispred polukruga Toi Toi wc-a bio toliko pun ljudima da se romantični miris iz wc kabina gotovo i nije mogao osjetiti. Vidi se da je Gutalax jedan od omiljenih pojava većeg broja posjetitelja jer je divljanje počelo već za vrijeme tonske probe, a nakon prve pjesme ekipa iz benda morala je zamoliti publiku da se maknu sa stejđa jer su čak i daske koje ga čine popucale. U svakom slučaju, taj veseli i šareni cirkus pun morskih rekvizita i blesavih maskiranih i kostimiranih ljudi, bio je savršena uvertira u festival i odličan pokazatelj što nas čeka naredna 4 dana. Nakon toga uslijedila je Wrestling mania gdje su se borili Jay Shalk i Skullevil, a onda su nastup imala 2 benda.
Idući dan saznala sam da je bubnjar drugog benda koji je nastupio te srijede, američkog Eat The Turnbuckle-a, na drugi dan njihovog jednomjesečnog toura slomio desnu nogu, baš onu s kojom udara bas bubanj. Isto kao i bubnjar nekog drugog benda koji je nastupio narednih dana. E pa svaka njima čast, vjerujem da sviranje bubnja slomljenom nogom i nije baš najlakši posao na svijetu. Srijeda na festivalu završila je solo freak showom Selfie the Clowna, a što je sve taj čovjek na tom nastupu izveo, to vam ipak neću otkriti. Najbolje da, ako vas zanimaju pomalo opscene i sado-mazo stvari, istražite sami. Nakon njegova nastupa i još nekolicine piva zaputismo se put šatora odmoriti se za idući dan. Te noći nismo baš imali sreće s vremenom jer je kiša do jutra potopila cijeli grad, tako da su u četvrtak kompletni festivalski prostor i kamp pretvoreni u blatnu kaljužu odnosno kupalište. Probudivši se usred takvog (ne)lijepog prizora, nije nam preostalo ništa drugo nego da cijeli dan provedemo ispod beer tenta, dobro zaštićeni od kiše i loše zaštićeni od pive koja se slijevala u potocima i odlično raspoloženih ljudi koji su u tim potocima plivali 24 sata dnevno. Ne stvarno, već me 2014. kad smo bili prvi put, začudilo da na jednom festivalu može biti toliko vesele i prijateljski raspoložene ekipe, a ovoga puta taj se osjećaj rasplamsao do granica nerealnosti. Kiša je nemilosrdno lijevala i dopustila nam da promolimo glavu prema pozornici tek nekoliko puta prije večeri. U tih par navrata vidjeli smo odlične bendove, češke rokenrolizirane krast pankere Just War i japanske metalizirane hardkoraše Palm.
Večer je bila rezervirana za američke metal legende Venomous Concept, Incantation i Toxic Holocaust. Ovi posljednji su portlandski thrash metal/punk velikani koji postoje već skoro 20 godina i kao trojac ispoljavaju nenormalnu količinu brutalne energije. Joel Grind i njegova ekipa proveli su nas kroz set svoje diskografije i dotaknuli se svih najbitnijih stvari poput War is Hell, Bitch te koncert zatvorili najpoznatjiom Nuke the Cross.
Nakon njih, kao posljednji bend te večeri zasvirala je Brujeria, meksička death/grind mašina koja broji upravo dupli broj članova u odnosu na prethodni bend. Ovih 6 maskiranih meksikanaca koji su me osobno podsjetili na mafiju iz kompjuterskih igrica, odrokali su brutalan set i razdivljali publiku do tih granica da su svi ronili kroz blato. Nakon nastupa Brujerije bilo je vrijeme za još 2 freak showa izvedena od strane dviju čeških skupina, Fly High Tribea i S&M Projecta. Kako smo od ranog jutra jadni bili prisiljeni ispijati pive ispod šatora, do završetka nastupa Brujerije jedva smo držali oči otvorenima, pa nastupe ovih dviju skupina nismo pogledali do kraja, već smo se otišli odmoriti za petak, nama najdraži dan što se bendova ticao.
Prvi su u petak nastupili finski Ramin Kuntopolku, bend sastavljen od dvojice članova gdje jedan svira bubanj a drugi se dere na megafon. U manje od 20 minuta prezentirali su nam svoje pjesme koje se zbog izvedbe čine toliko apstraktnima da smo se zapitali postoje li uopće te pjesme ili je to sve improvizacija. Za sebe kažu da sviraju urbani grindcore, a stvari im imaju naziv 'Neugodna tišina' i slično.
Nakon njih uslijedili su bendovi iz svih dijelova Europe te australski Wretch, a mi smo se na festivalski prostor vratili taman pred početak nastupa Japanaca Speed! Noise! Hell! Ono što mi prvo pada napamet kad se sjetim tog benda je da im ime savšeno odgovara muzičkom izričaju. Imaju dva vokala koji su 90 posto vremena proveli divljajući u, na i po publici, a ostatak bande drži nevjerojatno brz i energičan tempo. Njihova buka taman je dobro došla da se svi malo izdivljamo i osušimo od prethodnog dana.
Nakon njih popratili smo češke porn/gore grind velikane kojima je ovo bio treći put da nastupaju na Obsceneu. Zapamtila sam ih po najvećem postotku golotinje za vrijeme njihovog nastupa i po gumenom spolovilu koje se nalazilo na nosu vokala koji je bio obučen u Boratov kupaći kostim. Nakon njih nastupili su također lokalni bend ali nešto ozbiljnijeg izričaja. Riječ je naravno o Grideu. Za vrijeme njihova nastupa, na brdašcu lijevo od stejđa događalo se nešto zanimljivo. To je bilo nekakvo natjecanje u sanjkanju na napuhanoj gumenoj žabi. Nekolicina uzvanika bacala se niz brdo, sa ili bez žabe, a mislim da je cilj bio spustiti se do kraja brda bez obzira što te istovremeno s više strana napadaju (ne)prijatelji koji nemilosrdno skaču na tebe i ne dozvoljavaju ti da dođeš do kraja. U svakom slučaju bili su to veoma zanimljivi prizori, nešto me zvalo da se okušam, ali ipak na kraju nisam.
Nakon nastupa njemačkog Defeated Sanity za koje se sjećam da su bassevi bili toliko glasni da me svrbila guzica od podrhtavanja klupe, nastupili su britanski Warwound, predvođeni stanovitim Ratom Varukerom. Bili smo baš sretni jer je konačno nastupao neki pank bend i to su svirali većinom obrade poznatijih bendova u kojima i sami imaju udjela (Sacrilege i naravno Varukers). Divno je bilo čuti malo punka nakon toliko grajndkora i metala i divno je bilo čuti hitove bendova koje toliko obožavamo. Nakon nastupa sunarodnjaka metalaca, Memoriam, vrijeme je bilo za još jedne legendarne hardcore punkere.
I to ni manje ni više nego za japanske Death side, bend koji je nastao sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća te su u nešto više od deset godina postojanja stekli zbilja legendaran status u cijelom svijetu. 2007. im je umro gitarist Chelsea pa su se prošle godine u čast njemu ponovno okupili i odlučili odrokat gigove od kojih je jedan baš našao svoje mjesto na Obscene Extreme festu.
U 40 minuta nastupa odrkali su brutalnu dozu izvornog japanskog hardkora i doveli fanove takvog zvuka do ekstaze. Petak je, dakle, za fanove hardcore punka iz cijelog svijeta sjeo kao budali šamar. Nakon njih palica je pala na američke grajndkor velikane Insect Warfare koji su odrokali svoj poznati set i završili ga pjesmom koja traje pola sekunde.
A onda je uslijedilo nešto neviđeno. Japanski Melt Banana je dvojac koji svira neku čudnu muziku. Žena je vokal (mislim da je to bila jedina ženska vokalkinja na ovogodišnjem Obsceneu) a gitarist svira riffove i pušta efekte te ih u tom prati ritam mašina. Veoma plesna i dementna muzika koju je teško opisati stoga ću vas uputiti na video ciklusa njihovih ' 6 kratkih pjesama ' koje je snimio frend Sale.
Nakon Melt Banane vrijeme je bilo za još jedne legende, britanski Extreme Noise Terror predvođen legendarnim pankerom Dean Jonesom. Do sada sam ih već mnogo puta gledala uživo te vam mogu reći da svaki put zvuče sve brže i žešće. Na ovom njihovom nastupu dogodilo se nešto što se nije dogodilo već 21 godinu: odsvirali su svoj najveći hit Murder, aktivističku pjesmu koja potiče na borbu za prava životinja. U nevjerici sam gledala kako publika divlja u ekstazi (nažalost samo gledala, jer sam zbog fotkanja bila predaleko da potrčim prema stejđu) ali sam znala da svjedočim povjesnom trenutku za ovaj bend i nas kao njegove fanove.
Kao zadnju stvar odsvirali su obradu Sham 69-a gdje je bassist dao svoj instrument redaru na čuvanje i sviranje te se malo proveselio surfajući na rukama publike. Nakon njih nastupili su poljske death metal legende Vader, zatim još jedan bend predvođen Ratom Varukerom - The Vile te za kraj još 3 benda koja smo nažalost propustili.
U subotu nam je konačno osvanulo sunce, a umjesto ranojutarnje kave, dozu jutarnje energije potražili smo na nastupu francuskog grindcore/powerviolence benda zanimljiva naziva - Tina Turner Fraiseur.
Nakon njih nastupili su noviji francuski grajndkoraši Bain de Sang koje sam zapamtila po snažnim promjenama ritmova, a nakon tog otišli smo do grada te se na festivalski prostor vratili tek navečer, na nastup finskih legenda Rotten Sound. Čini mi se da sam na najviše plakata u ovih svih 18 godina trajanja Oef-a vidjela upravo njihovo ime. I da, to je taj drugi bend gdje je bubnjar svirao sa slomljenom nogom. Čini se da je priča išla tako da se čovjek u četvrtak popiknuo u tom silnom blatu te nesretnim slučajem završio na štakama. Ali to ga nije spriječilo da odroka koncert, čak mi se čini da je bolje lupao po tim bubnjevima nego što je poslje hodao. I njemu od srca svaka čast na volji i trudu. Odrokali su, naravno, skoro duplo kraću set listu nego što je bilo planirano te mjesto ustupili njemačkim thrash metal legendama Sodom.
Bend je to koji od 1985. godine do sada ne staje sa izdavanjem albuma, i to svake dvije godine. Ali na ovom nastupu odsvirali su sve najpoznatije stvari s albuma Agent Orange i ostalih poznatijih starijih albuma. Nakon njih, u mašini za mljevenje ljudi samljeli su nas američki Cattle Decapitation. U skoro sat vremena nastupa, svojim snažnim i brutalnim grajndkorom doslovno su poharali sve pred sobom i ostavili još malo prostora za nama najočekivaniji bend te večeri, britanske crust punk legende Hellbastard.
Ovi gadovi iz pakla predvođeni energičnim i divljim gitaristom Scruffom postojali su od 1984. do 1992. kako bi se ponovo oformili 2008. godine i odtad prometalizirali i požestili zvuk do ibera.
Organizatoru Čurbiju odsvirali su pjesmu u trajanju jedne sekunde čak 8 puta. Frontmen je svojim zlim smijehom za vrijeme trajanja stvari poput Death Camp iz nas izvukao zadnje atome energije i na tome mu hvala jer smo ljepše spavali. Zbog uštivamavanja i riganja vatre na početku nešto su kraće trajali nego što je bilo predviđeno, ali su i u to kratko vrijeme nastupa dali najbolje od sebe!
Obscene Extreme je festival s toliko pozitivne energije, veselih i prijateljski raspoloženih ljudi u šarenim kostimima, smijeha, zabave, dobre pive i dobre muzike da sam uvjerena kako je to najbolji festival na kojem sam ikada bila, čak možda i najbolji festival uopće, bar za fanove malo brutalnijih muzičkih pravaca. Ako posjetite Obscene Extreme tolko ćete se dobro osjećati da ćete po izlasku s festivalskog prostora gotovo sigurno uzviknuti riječi kojima ću završiti ovaj izvještaj - OBSCENE EXTREME FESTIVAL, VIDMO SE OPET!!!