Prošlog utorka u Močvaru su pod pokroviteljstvom WolfBad Squada na đavoljem motociklu pristigli Roy, Marko i Darko. Na dočeku se skupilo i ponešto naroda. Šuškalo se da bi se uskoro mogla početi oriti i pjesma. I počela je. Sve u revijalnom tonu. Barem za jedan utorak. Ipak to zacijelo nije bio glavni doček nekoga u gradu.

Ako na spomen grupe Marko i Darko pomislite da je posrijedi duo za vjenčanja i proslave poput Matka i Braneta, grdno ćete se prevariti. Jedino što ovaj autorski blues punk dvojac ima zajedničko s gažerima je setlista od preko 4 sata. Štoviše, vrlo rado će odsvirati sve što su ikada napravili ukoliko ih ne zaustavite. I lako moguće da vam pritom neće dosaditi, jer njihova muzika unatoč šabloniziranim strukturama posjeduje hipnotičku snagu koja vam drži sve čakre na okupu. Markova gitara zvuči kao da je izvađena iz blata na delti Mississippija. Prljava, a ima dušu. Još ju i prstima odvaljuje, pa je pravo čudo kako mu se pritom ne raskrvare. Mora da ih je dobrano očeličio, pošto nastupaju gotovo svaki tjedan po rock birtijama poput Praćke i Harda, a osim toga su pretplaćeni na svaki koncert Cash & Carry izložbe kojom se svake godine obilježava kraj ljetnog semestra na Likovnoj akademiji. No unatoč bogatoj koncertnoj praksi, ne djeluju mi kao bend kojem će fanovi singalongati lirikse i razlikovati hitove od filera. Ali će zato rado zaplesati na svaku stvar, bez obzira poznaju li ju ili ne. Zapravo, čitav repertoar će vam lako zazvučati kao jedna velika pjesma. Kao beskrajni stavci simfonije harmoničnog nesavršenstva u potrazi za savršenom pjesmom. Setlista od svega pola sata zacijelo je najkraći koncert u povijesti Marka i Darka, koji su nas navikli na koncertne maratone. Ali i u to malo vremena uspjeli su nekolicinu od 40-ak ljudi natjerati na ples, a one ostale barem na inicijalnu involviranost. U publici nije zabilježena niti jedna mlaka reakcija ili uzdah nezainteresiranosti. A sve to Marko i Darko postižu isključivo strastvenim muziciranjem koja je sušta opreka njihovom skromnom obraćanju publici između pjesama. Nije se sada dogodio bogznakakav raspašoj, ipak je bio utorak, ali čak i s takvim razmjerima atmosferičnosti uspjeli su ukrasti show headlinerima. U nastavku saznajte zašto.

Dakle, Roy and the Devil's Motorcycle. Moćno zvuči ime. Rekao bi čovjek da će iz njega šikljati psihodelična blues punk tutnjava, kako je bilo i najavljeno. Međutim, od punka i tutnjave ništa, a psihodelija se nazirala tek u tragovima. Navodno inače sve to imaju, ali su za ovaj koncert odlučili ostaviti samo blues. I to onaj minimalistički koji se poput lijene mazge vuče u beskraj. Jedinu zanimljivost u ovoj monotonoj zvučnoj slici predstavljali su vokali koje su trojica braće po gitari i krvi naizmjenično ispreplitali nerijetko tvoreći i višeglasne šeme. Pošto švicarci nemaju Memphis ili New Orleans da se napiju bluesa s njegovih izvorišta, zvuče kao da su inspiraciju crpili iz filmova o američkim blues festivalima dok su ih napušeni gledali u osamljenoj alpskog kolibi. Poput muzike, njihove scenske pojave mistične su i neuhvatljive u alpskoj magli, daleko od satova, sireva, čokoladica, banki i domaćih emigranata. Ukratko, muziciranje im je previše jednoslojno i rezultat istog je reprodukcija dosade. Na polovici nastupa koji je prepolovio ljudstvo u sali sam počeo razmišljati kako bi bilo dobro da odrežem nokte. Dapače, htio sam to istog časa napraviti, ali nisam pri ruci imao grickalicu. Šteta. Jer pomislio sam kako bi ova muzika bila najdivnija podloga za rezanje noktiju ikad. To je otprilike jedino pozitivno što sam doživio po pitanju benda. Garantiram da se i ostatak dvorane dosađivao, jer kako se putovanje Roy-ja na đavoljem motociklu bližilo kraju, klub je bivao sve praznijim i večer je sve više počela nalikovati na propali gig u nekoj provinciji.

Ne znam jel' večer tako bila zamišljena, ali nakon impulzije Marka i Darka, RaDM su zvučali kao da svečano časte cijelo rodilište uspavankom nad uspavankama. Dekoracija poda ispred bine u stilu dnevne sobe je za vrijeme njihovog nastupa poprimila konture spavaće sobe. Bolji rezultat bi se postigao da su grupe zamijenile redoslijed. Ali onda švicarci ne bi bili glavni bend. A i ovako su to bili samo nominalno. Marko i Darko su ih zasjenili. Prava šteta da nisu svirali duže, pa da čujemo i koju stvar na čuvenoj Markovoj home made dasci.

ognjen bašić // 30/09/2016