Jazz.hr/jesen doživio je podosta promjena, o čemu ste, između ostalog, mogli pročitati i u našoj kolumni. Jedna od najvažnijih je novi prostor, umjesto "malog Lisinskog", koncerti se održavaju u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Vjerujem da je svima nama koji smo nazočili festivalu, prva misao bila kakvim će se novi prostor pokazati, prije svega promatrano sa strane zvučne kulise. Moram naglasiti da je zvuk kroz sva tri dana bio apsolutno besprijekoran. Najviše zasluge za to idu toncu, gospodinu Mavrinu, koji je isti posao oko jazz koncerata radio i u Lisinskom. Ali prostor kao prostor, bar po mojoj percepciji, kroz ova tri dana, nema ono nešto, onu magiju koju je imao mali Lisinski. Nekako mi je sve skupa u novom prostoru službeno, fali opuštajući karakter. Moguće da ću se s vremenom priviknuti, ali prvi rezultat je polovičan.

Kad sam tražio zajedničku crtu sva tri dana festivala, primijetio sam da je tema ovogodišnjeg festivala standardni jazz trio (glasovir, kontrabas i bubnjevi), s dodatkom ženskog vokala u drugoj večeri festivala. Prvu večer, u kojoj je dvorana bila najposjećenija (ali ne i dupkom ispunjena), otvorio je američki pijanist Justin Kauflin sa svojim trijom, a uz njega svirali Thomas Fonnesbaek (kontrabas) i Billy Williams (bubnjevi). Prvi dojam koji mi je, igrom asocijacije, stigao u glavu je da je glazba koju ovaj trio izvodi pitka i lijepa. Nema tu nikakvih iskakanja iz bop tradicije, a glazbeno mi je najbliže zvučao pokojnom velikanu jazz klavira, Oscaru Petersonu. Kauflin je kroz koncert ispričao da je imao čast telefonski razgovarati s Oscarom, zahvaljujući svojem mentoru, Clarku Terryju. Za Oscara je odsvirao "On Danish Shore", koja se u Lauflonovoj interpretaciji našla i na tribute albumu 'Oscar With Love", a Kauflin je spomenuo koliko je presretan što se njegovo ime našlo uz sve te velikane jazza koji su na spomentoj kompilaciji. Kroz tu, i još nekoliko njegovih izjava, primjećuje se koliko je Kauflin skroman mladić. Za mentora Terryja odsvirao je baladu "For Clark", koju je izveo solo na klaviru, davši ostatku trija kratku pauzu. Spomenuo nam je i američku debatu za predsjednika, i kako gledajući sve te bedastoće trebamo biti zahvalni na malim stvarima, što je prezentirao pjesmom "Thank You, Lord". Loše stvari koje se događaju u društvu dotaknuo je pjesmama "Tempest" i "No Matter", gdje prva interpretira mentalnu borbu i nepravdu u današnjem svijetu, a "No Matter" nudi odgovor izvlačenjem najboljeg iz te borbe. Dva najbolja trenutka koncerta bila su obrada "Strawberry Fields Forever", izvedena kao druga pjesma na koncertu i "Up and Up" u drugoj polovici koncerta, u kojoj je iz jazz igre prešao u blues modus i polako dizao tenzije kako na pozornici, tako i u publici. Publika je prvi dio koncerta bila ponešto rezervirana, ali kako je koncert odmicao, tako je sve sjedalo na svoje mjesto. Na bisu je Thomas Fonnesbaek zvao publiku na veliki aplauz, dok je on iskoristio tu priliku da opali selfie trija s publikom u pozadini, nešto šo se rijetko viđa na jazz koncertima. Konačni dojam je da jazz kojim barata Kauflin nema u sebi bezobraznost i veću slobodu, niti naginjanja bilo kakvom slobodnijem izražaju. Samim tim nije do kraja my cup of tea, pa mi je ruku na srce, na trenutke bilo i malo dosadno, no publika je uživala, što je ipak važnije od mog osobnog mišljenja. Ali kad već bacam svoje mišljenje, moram priznati da me najviše u bendu fascinirao bubnjar Williams, koji je bio toliko uronjen u pjesme da je nerijetko plesao zajedno s bubnjem. Druge večeri festivala, koja je po posjećenosti bila najlošija (poluprazna dvorana) nastupila je Vesna Pisarović. Što se nje tiče, mislim da treba naglasiti da je Vesna Pisarović već desetak godina kompletno predana jazz glazbi i da je pop pjesme ostavila iza sebe. Tom mišlju sam se primarno vodio pri dolasku na njen koncert, a jednako velik zalogaj mi je bio i njezin prateći bend u kojem kontrabas svira Greg Cohen, čovjek koji je snimio hrpu albuma s jazz (Mark Feldman, Anthony Coleman, Dave Douglas) i ne samo jazz (Tom Waits, David Byrne) glazbenicima. Uz Cohena, tu su još Giorgio Pacorig (glasovir i melodika) i Zeno de Rossi (bubnjevi). Na koncertu je predstavljena pjesmarica jugoslavenskih zabavnih pjesama, ponajviše iz pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pjesma koja je otvorila koncert bio je "Zvižduk u 8" Đorđa Marjanovića, koja je pokazala koliko znači kad imaš vrhunski prateći bend. Vesnino pjevanje, nažalost, u sebi i dalje vuče pop zakonitosti koje je pjevačica imala dok je pjevala pjesmuljke za široke narodne mase. U rijetkim trenucima, dok se poigravala samoglasnicima, u improvizaciji je pokazala jazz sklonosti. Ali to je definitivno bilo premalo. Trudila se biti i šaljiva, ali nisam siguran koliko je publika ulovila njen smisao za humor. Od pjesama se najbolje primila "Balada" od Indexa, te tradicionalna narodna "Moj Dilbere" i Arsenova "Sve što znaš o meni", u kojoj se bend digao i okupio oko pjevačice. Bubnjar je uzeo sa sobom doboš, a klavijaturist melodiku, dok je gospon Cohen sa sobom ponio kontrabas. Sjajan aranžman pjesme, koji je dovoljno pomaknut od originala, a opet prepoznatljiv, samo je pokazao koliko ovi glazbenici vrsno barataju našom glazbenom materijom. Za razliku od pjevačice, koja je i dalje u pop vodama, a od jazza je uzela tek natruhe. U glavi sam u jednom trenutku isključio trio i pustio samo vokal. I odmah mi je postalo jasno da tu nema ni j od jazza. Pawel Kaczmarczyk Audiofeeling Trio nastupio je zadnje večeri jesenskog dijela festivala. Trio je dosad u Poljskoj osvojio mnoge nagrade, a album 'Complexity in Simplicity' objavljen je za prestižnu njemačku diskografsku kuću ACT. Samo to bio bi mnogima dovoljan poziv na večerašnji koncert, a dvorana je bila relativno ispunjena, u aritmetičkoj sredini između prvog i drugog dana. I sam koncert je počeo samozatajno, prvo su na pozornicu izašli bubnjar Dawid Fortuna i kontrabasist Jakub Dworak, te nakon par minuta i vođa trija Pawel Kaczmarczyk. Jakub se igrao s efektima na kontrabasu, pa je uz sviranje basa nudio i elektronsku pozadinu, koja je nudila jedan moderniji, a pomalo i psihodeličniji pristup jazzu. Šteta što se taj efekt relativno brzo ugasio, a samo na trenutke palio, te je trio najviše imao standardan jazz zvuk. Samozatajnost u kojoj smo se međusobno "šnjofali" trajala je veći dio koncerta, trio je svirao, mi pljeskali i to je bilo to. Vidjelo se da guštaju dok sviraju, niti u jednom trenutku nisu odavali dojam da su tu radi nekog odrađivanja posla. Ali one ekstra, nekazališne emocije nikako da izađu iz publike. Možda je razlog što od lidera benda u prvih sat vremena nismo mogli čuti niti jednu riječ, bilo o bendu, bilo o pjesmama (autorskim) koje je trio dotad izvodio. To je razlog što nisam znao ni naslove pjesama. Tek nakon jedno sat vremena Pawel je po prvi put uzeo mikrofon u ruke i predstavio bend. Zatim su odsvirali prvu obradu ove večeri, Massive Attackovu, "Teardrop", koju je, u odnosu na original, trio još malo smirio i ubacio u još moćniji meditativni žrvanj. Nakon toga čina, stvari su se polako počele otvarati, tako da su dečki uspjeli razbiti nevidljivu čeličnu zavjesu između publike i izvođača. I ostatak koncerta protekao je u harmoniji, uz čak dva zaslužena bisa. Dosad u tekstu nisam dotakao jazz pravac kojima poljski trio putuje, ali najlakše ga je usporediti s kolegama s ACT-a, Esbjörn Svensson Trio, uz lagani Methenyjev dodatak. No ima tu i onog poljskog štiha, koji jazz smješta negdje između klasike i popa.

Festival je iza nas, ali mi je još uvijek teško ponuditi neki ozbiljniji rezime. Nedolazak nekog većeg imena, koje bi unijelo bar malo nemira u ljubitelje jazza, možda je najveći razlog tome. Ovako, kao promatraču, čini mi se da je sve "ni vrit ni mimo". Festival je tu, koncerti egzistiraju, ali ono uzbuđenje zbog dolaska jazz velikana, kao prethodnih godina, nedostaje. Po meni, to je i najveća mana ova tri dana. A najgore je kad se posao samo odradi...

jura // 24/10/2016