Od zadnjeg druženja s ovime otkačenim i inovantnim škotskim kantautorom na ovim stranicama prošlo je nešto manje od godine i pol. Sada ima novi album s ponovno iščašenim fantazijama i neočekivanim stilskim skokovima, tako da je kod njega sigurno to da u ništa ne treba biti siguran. Oni koji ga prate, zasigurno su primijetili neobičan "Radio Session" objavljen početkom 2025. kada je uz akustičnu gitaru odvalio electro-acoustic session snimljen na engleskom BCfm (Bristol), 26/09/2024 i nizozemskom radiju Majjem 18/12/2024 uz dodatak semplera i programiranih sekvenci.

Radio sessions:



Ali, on ne bi bio on da na omotu albuma nije uputio zahvale svima koji ga podržavaju tokom karijere. Terapija na tom omotu ponovno ima svoj mali celebrity spomen, a mnogi bi se nemalo mogli iznenaditi koliko se o ovome autoru i etiketi Bearsuit Records pisalo baš upravo na našim stranicama. Relativno je filozofirati o ovome novome čudu od 40 minuta. Ali, da Genesis s Peter Gabrielom kreću u svoj kompozitorski poduhvat, pretpostavka je da bi svirali nešto vrlo slično odbacivši mnoge klasične rock strategije: Phil Collins bi programirao ritmove, Tony Banks bi bio glavni elektroničar i samplerist, Mike Rutherford bi s gitarom imao brdo pedala i efekata, a Peter Gabriel bi auto-tune efektima modificirao ionako poseban bariton vokal. A konstrukcija kompozicija bi nadaleko pobjegla od svih klišeja. Zato danas malo tko od progressive-rock/ metal ekipe spominje Genesis. Bili su preteški i komplicirani, a opet, sjajni i veličanstveni. Radije se veličaju dosadni Pink Floyd i Jethro Tull, a zaboravljaju daleko rockerskiji Yes. Paralela ovog škotskog genijalca s ranim Genesis nije bezazlena: stara ekipa je degradirala credo 'sex'n'drugs'n'r'n'r' u čast vlastitih kompozicija i na žalost nakon 5-6 odličnih 70's albuma, izgorjela u tome (čak i 2-3 bez Gabriela), a ovaj autor sve polaže u pjesmu i aranžman ne prativši pop trendove poput multimiljardera Ed Sheerana ili Taylor Swift. On, kao što je nekoć davno, 1981/82 rekao Jim Kerr (Simple Minds) 'ne radi glazbu za domačice i kućanice', a opet, kad se pogleda racionalno, danas kućanice rado slušaju na radiju i streaming servisima stare pjesme Simple Minds, Ultravox, Japan, Duran Duran, KajaGooGoo... Oni koji ne znaju što Eamon The Destroyer radi u ovome desetljeću, izgubljeni su u vremenu pop-glazbe 21. stoljeća i kratko rečeno, nimalo ih uz sve instant hitove niti ne zanima. To je još možda i najljepša fikcija, kako davno reče ex-Yu genije Koja (Disciplina Kičme/ Disciplin A Kitchme) 'mnogo ljudi ne zna, mnogo ljudi ne sme, doživeti tu radost - moje lepe pesme'. Poanta Eamon The Destroyer jest da je uljudan i fin, a istovremeno sofisticiranim metodama pokazuje srednji prst čitavom sistemu, počevši od britanskog do EU namjerno fragmentirajući tokove neuredne svijesti stvarajući neobuzdanu beatničku konfuziju podsjetivši na teško razumljivu knjigu i film "Naked Lunch" pokojnog genija William S. Burrougsa, a film iz 1991. sam pogledao najmanje 10 puta, mogao bi i 11, 12, 13, 14, 15... koliko je zanimljiv, isto kao i ovaj album.

Ustvari, ovdje je sve zbunjujuće od uvodne naslovnjače "The maker's quit" u kojoj ne znate da li se autor zafrkava ili misli ozbiljno, a vjerojatno oboje šetajući iz ambijenta u pop-progresiju koje ima naširoko tokom čitavog albuma. "Silverback" lagano zove na post-punk ples začinjen laganim engleskim valcerom, nakratko se prepušta noise-pop agresiji, acid-popu i završnoj gitarskoj akustici. U svega 4 minute ovdje se dobiva veliki stilski kolaž, a tek u narednoj "Three wheels" šmek mračnijih Bowievih pjesama iz berlinske faze prelamajući i rock, new-wave, ali i ambijent i eksperiment i lijepi electro-acoustic pop začinjen post-punk aditivima. "The ocean" ima simfonijski aranžman rascjepkanih, šarolikih dionica, ti bokca, čega sve ovdje nema: od mračnog uvodnog dark-wavea s aluzijama na Japan, Ruichi Sakamota i Bowiea, preko lijepe, sjetne noir romantike a'la Tindersticks, neobično otkačenog hardcore cirkusa za ples klauna (!) sve do završnog gugutanja, teško je reći da li hrkanja, utapljanja u oceanu ili čiste zafrkancije na ljudsko disanje. Najdulja "Captive" (skoro 7 minuta) možda će mnoge asocirati na umjetnički dio Radiohead nakon čuvenog "OK Computer" remek-djela, a tako i treba kada se zaroni u ovaj čudnovati rad pun eksperimentalnih vragolija.

Nekako simpatično dođe plesna "Firefly in the leg" ispunjena brojnim pop kombinacijama u vratolomijama glitcha, symphonic strategija, nježne komorne akustike, rockerske gitarske eksplozije, pa čak i hardcore-punka okončavši u vokalnoj meditaciji nedjeljnog jutra. Instrumental "Pleasureland" slijedi gotovo sve stilske odrednice ove čudnovate i nepredvidljive kreativnosti, a završna "The buffalo sings" opovrgava trip-hop kao globalni, već umrli trend pretvorivši ga u novi remake na pragovima Leonard Cohena koji se s vremena na vrijeme znao zalijepiti za elektroniku, new-wave, pa i dance-rock. No, ovdje je riječ o dubokoj eksperimentalizaciji s pop stilovima, kao i na čitavom albumu. Jako hrabro, progresivno i pomalo lucidno otkačeno, a i originalno.

Naslovi: 1.The maker's quit, 2.Silverback, 3.Three wheels, 4.The ocean, 5.Captive, 6.Firefly in the leg, 7.Pleasureland, 8.The buffalo sings

ocjena albuma [1-10]: 9

čićo i mićo // 19/09/2025