It's a shame about Dando

U pripremi za koncert da ubrzam pisanje ove recke odlučila sam se krenuti i prije samog koncerta. Pa one koje ne zanima pozadinska priča neka skrolaju do idućeg naslova, a oni koji se potrude nadam se da će naći i nešto zanimljivo. Lemonheadsi su krenuli iz Bostona 1986., isprva sirovi i bučni, ali ubrzo su pronašli formulu melodičnog gitarskog rocka. Ključna su bila dva albuma - ˝It's a Shame About Ray˝ (1992.) i ˝Come on Feel the Lemonheads˝ (1993.). Na prvom je naslovna pjesma postala melankolični generacijski himan, ˝My Drug Buddy" otvoreno progovorila o prijateljstvu u sjeni droge, a cover ˝Mrs. Robinson" gurnuo ih u mainstream, na radost MTV-a i užas purista. Drugi album donio je najpoznatiju Dandovu baladu, ˝Into Your Arms", koja je osvojila radijske top-liste, ali i izazovnije pjesme poput ˝Big Gay Heart", hrabre i kontroverzne za svoje vrijeme jer su slavile istospolnu ljubav u svijetu rocka. ˝The Great Big No" i ˝It's About Time" pokazali su bendovu energiju i introspektivnost, dok je kasnija ˝The Outdoor Type" - duhovita, samoironična i zapravo posuđena od australskog benda Smudge - postala mali klasik sama za sebe. Evan Dando nikad nije bio tipičan frontman. Bio je idol tinejdžerica i "poster boy" indie scene, ali iza kulisa borio se s vlastitim demonima. Droga, nepredvidljivost i nestanci obilježili su njegov privatni život, a bilo je trenutaka kad se činilo da će potpuno nestati iz glazbe. No posljednjih godina stvari izgledaju drukčije. U prosincu 2024. oženio se brazilskom videomakericom Antoniom Teixeira i danas s njom živi iznad Sao Paula, u zelenim brežuljcima Serra da Cantareira. Antonia ga je, kako sam priznaje, izvukla iz mračnih krugova u koje je zapadao, a stabilnost braka donijela mu je mirniju svakodnevicu. Dando otvoreno govori da je čist od teških droga već dvije godine - ostala mu je samo marihuana i povremeni LSD, a uz to terapija za ADHD. Čini se da je prvi put nakon dugo vremena pronašao neku vrstu mira - i upravo otuda dolazi nova glazba. S novim albumom Love Chant, koji izlazi u listopadu 2025., Lemonheadsi se vraćaju nakon gotovo dva desetljeća bez originalnog materijala. Na njemu gostuju stari prijatelji benda, među njima Juliana Hatfield i J Mascis, a najave govore o ploči koja neće pokušavati ponoviti stare hitove, nego zvučati odraslije, introspektivnije, ali i dalje vjerno Lemonheadsima. Turneja koja prati izlazak albuma vodi ih kroz SAD i Europu, a na popisu se našao i Zagreb. Na koncertima Dando i ekipa izvode u cijelosti albume It's a Shame About Ray i Come on Feel the Lemonheads, pa publika dobiva i nostalgični povratak u devedesete i uvid u novo poglavlje benda. To me najviše ponukalo da ipak pohodim ovaj koncert u Zagrebu. U nadi da se čovjek skulirao i da izvodi svoja dva najveća albuma gotovo u cijelosti.

Sasvim (ne)običan utorak navečer u Vintageu Bez predgrupe, koncert je najavljen za 21:00, stižem u Savsku 160 i tamo u dvorištu me odmah dočekuje tourbus oblijepljen velikim reklamnim slovima koja reklamiraju band i najavljuju novi album. Osim slova tu je i slika ptice u kavezu na jednom kraju i druge koja slobodno leti s ključem na drugom kraju busa. Hm... Ljudi se okupljaju, par novinara i najžešći fanovi već su pred binom. Merch je skroman, majica sa stanicama turneje, i knjige + cd-i s dva već spomenuta najpopularnija albuma. Devet prolazi i mladi roadie izlazi na stage te na njega lijepi setlistu sa jednom cigaretom a zatim i poveći papir sa (pretpostavljam) tekstom novije pjesme koju još Dando nije zapamtio. Dočekali smo i izlazak banda oko pola 10. Uz Danda na pozornicu izlaze gitarist u kariranoj košulji i bubnjar. Dando spušta papirnatu čašu i kreće žestoko, ali nešto ne štima, aj dobro, svakom se desi, lažni početak. Ajmo još jednom, 1,2,3... idemo... Dečki praše. Da budem iskrena ne razumijem niti riječi ali možda mi je to zato jer sam se nagurala do ograde samo da ulovim koju fotku izbliza a kasnije ću se maknuti. Sviraju ali nešto je off, nije to to. Dando je nezadovoljan, odlučuje preći na iduću, praše dalje k'o da je sve u redu i nekako dođu do kraja. Dando gleda prema toncu, plug in, plug out pojačalo, s nogom pritišće gumbe na podu. Svira dalje, i dalje je zvuk, onak, ali ajde, sve je to rock 'n' roll. Opet nešto nariktava i sad konačno to zvuči malo bolje. Pjevaju ˝Hospital˝, pridružuju im se i neki fanovi iz publike. Uspijeva dovršiti pjesmu, ljudi plješću i radosno skandiraju da nastavi. Nastavljaju dalje, raspoznajem ˝Cealing fan˝, smijem se i razmišljam kako se o svakom predmetu može napisati pjesma. Dečki na gitari i bubnjevima rade svoj posao, prate Danda. Čak mi je bubnjar malo živahniji kao da mu je više stalo, povremeno pjeva i back vokale. Uključuje se i publika na ˝My drug buddy˝. Dando i dalje pokušava nešto i nije zadovoljan, govori toncu da gasi monitore koji se nalaze ispred njega jer ne čuje sam sebe, ponavlja to više puta. Kad je završio pjesmu, mijenja gitaru, spušta električnu i uštekava akustičnu. Prateći dvojac odlazi s pozornice. Nije mi čudno, mislim ide akustični set, lakše stvari. Svi to rade, mala pauza, sporiji tempo. Dando započinje s ˝Outdoor type˝, super volim tu stvar, pjeva ali nije zadovoljan zvukom pa izštekava gitaru iz pojačala, nastavlja, podiže gitaru bliže mikrofonu, pa ipak uštekava onda počinje sa ˝Being around˝ ali je nezadovoljan i traži da se svi monitori ugase pa se vraća na početak ˝Outdoor type˝ i nekako to dovrši ali poručuje toncu da sredi zvuk jer je sjeban. I ne štima i ne štima i u jednom trenu spušta gitaru i ruši klavijature koje stoje pored njega i baca ih na pod te kreće u backstage, iz backstagea mu dovikuju ˝You can't do that!˝, vraća se na pozornicu podiže klavijature, krene prema publici ali u biti prema monitorima i opet baca klavijature na njih. Želi pod svaku cijenu otići, ne puštaju ga u backstage pa skače preko zaštitne ograde sa stagea i provlači se među ljudima prema izlazu. Ljudi su uglavnom skulirani ali djelomično i u šoku. Ovakav rasplet večeri nitko nije planirao. Čekamo hoće li se nešto još dogoditi. Počinje pozadinska glazba i uskoro se pale velika svijetla. Ljudi se pogledavaju, dobar dio ih izlazi iz koncertnog dijela. Dolazi zaštitar i preostale u koncertnom dijelu kluba moli da izađu. To je to, koncert je gotov. Što smo čuli, čuli smo. Publiko tko vas... Pretpostavljam da se Dando neće tako brzo vratiti u Zagreb. Tko je kriv je pitanje koje se nameće. Teorija zavjere nema. Zvuk je bio loš (točan razlog toga ne znam ali i mene bi izludio), Dando totalno dekoncentriran, ekipa kao da s njim nikad prije nije svirala pa ga ne poznaju. Jedna poznanica iz publike prepričava kako je naletjela na Danda prije koncerta za šankom i kako je tražio ˝nešto˝ što je izgubio, nazovimo to ˝inspiracija˝ ili možda ˝hrabrost˝. Ljudi su bili voljni poslušati ga, još uvijek ima fanova, ne broje se u tisućama (barem ne u Zagrebu) ali ih ima. Ne vjerujem da će radi ove večeri prestati biti fanovi... no opet...iako je ovo večer koju ćemo moći puno puta prepričavati, i ja i svi prisutni, nekako mislim da bi nam bilo draže da nam je zagrijao duše sa starim dobrim fakinskim pjesmama naše mladosti. A hebi ga, nije išlo. Možda još nadođe. Kako god, glazba ostaje, makar na cd-ima i pločama. Dando idući gig ima u Parizu, i to sutra 18.9. Tko zna hoće li se do tada pomiriti s ekipom i pronaći.... ˝inspiraciju˝.

nina kc // 17/09/2025