Večer je počela obećavajuće. Oko 21h na punktu za ulazak u Močvaru redovi za karte su brojali desetak ljudi, a pogled preko ograde odavao solidnu količinu ljudi stacioniranih u dvorištu kluba. Radi trance party-ja koji je imao uslijediti u 23h, satničar je ispunio obećanje o točnom početku. Skrušeno se ispričavam na propuštanju benda Vrata koji je počeo točno u 20h. Dotični bend otvara amabaš svaki koncert u gradu, često i na više lokacija odjednom. Taj bravurozni pothvat vrijedan je upisa u Guinessa za svjetski rekord u sveprisutnosti. Radi toga je krajnje neoprostivo da sam kao čest posjetitelj gradskih koncertnih priredbi razvio porok njihovog redovitog propuštanja. Odgovorno obećavam da se dotični propust neće ponoviti.

Čast bivanja drugim bendom večeri pripala je novoj zagrebačkoj muzičkoj atrakciji zvanoj Dog's Beach. Ovi surf psihodeličari trenutno pokušavaju izgraditi hype širenjem gustoće koncertnog rasporeda što podsjeća na stope kojima su prije godinu i kusur dana krenuli Spleen G. Prije ovoga ih se moglo čuti u Chakki i na još nekim lokacijama koje su mi promakle. Zadnji put sam ih prije dva mjeseca slušao u Močvari gdje prema mišljenju mnogih nisu nastupom nimalo zaostajali za headlinerima Levitation Room. I ja sam tada ostao solidno zadivljen kako me nakupina nekakvih frikova s maskama genetski modificiranih pasa prosurfala kroz psihodelične magle. Njihova muzika mi je prizvala sliku kalifornijske plaže s koje se partijaner u 6 ujutro budi nakon cijelonoćnog tripanja, a acid ga i dalje lagano voza idiličnim chill out krajolicima mašte zbog čega dotični odlučuje kako još nije vrijeme da se sastane sa samim sobom.

Na ovom koncertu bend je premijerno predstavio svoju novu, ujedno i prvu pjevačicu Martinu (iz ex Kobok, ex I Do i možda još pokojeg ex benda za kojeg ne znam). Muzika se radi toga nije promijenila već su joj samo dodani vokali i tekstovi. Tako je zvučna slika poprimila konkretnije konture klasičnog bendovskog formata, ali nije time izgubila kontakt s lizerginskom kiselinom. Njojzin vokal je intonacijski nepogrešiv i zvuči poprilično izbrušeno kao da je školovan, iako bih se zakleo da je samouko razvijan. Uvijek me od tonskog raspona glasa više interesira i impresionira ekspresivni raspon iako su te dvije osobine često u proporcionalnoj korelaciji. A Martina pokazuje da joj vokal jednako dobro funkcionira u isporuci kako smirenijih tako i napetijih emocija. Ipak, mišljenja sam da njezin osebujan glas ne ostvaruje svoj puni potencijal u agresivnijim momentima i teatralnim eskapadama. Možda je to i zbog male treme koja se osjećala u povremenom nenamjernom podrhtavanju glasa, a možda i zbog muzike koja svojim laganijim sentimentom ipak postavlja određena glasovno-ekspresivna ograničenja. Kako god da bilo, mišljenja sam da može to i bolje. Općenito, mislim da čitavom bendu fali još par koncerata da se bolje uigraju i ukemijaju u novoj postavi. Teško je to opisati, ali osjeća se da sinergija među članovima još nije na vrhuncu. Ekipa sa psećim maskama kao da brije neki drugi film od one bez njih. Vjerujem da se ne radi o krucijalnim preprekama već da je napredak u tom smislu stvar grabljenja novih koraka. Da se razumijemo, bend i ovako zvuči vrlo slušljivo i šarmantno, ali svakako ima kondicije da pređe i na stepenicu više. Naravno, nećemo im zamjeriti ni ako ubrzo snime album prvijenac. Duljina nastupa od 40-ak minuta odaje da imaju dovoljno materijala za dugosvirajući format.

Za razliku od Dog's Beacha, njujorčani Cheena se ne mogu pohvaliti šarmom, a i u podosta momenata graniče s neslušljivošću. Njihova muzika je nedovoljno žestoka i konkretna da pređe u pravi punk'n'roll, a u laganijim momentima joj fali sofisticiranosti da prizove onu magičnu auru mistične ljepote kakvu nam Dog's Beach isporučuje u solidnim dozama. Rezultat viška kompromisnih rješenja na štetu ovih obaju ekspresivnih polova je poprilično kilav i muzički impotentan bend. Nakon tri pjesme sam poželio da svaki idući takt bude zadnji i niti u jednom naknadnom glazbenom trenutku nisam vidio šansu da prođu popravni ispit. Iako je publika napunila podij u solidnoj brojci popunivši i pet metara prostora ispred benda (koji je na predgrupi bio prazan), djelovala je poprilično uspavano. Kao da ni uz najbolji trud da im se svide ne mogu s Cheenom biti na ti. Nisu im mi pljeskovi nakon pjesama djelovali ohrabrujuće za bend. U neskladu s time, frontman se između pjesama trudio biti komunikativan, ali zračio je neopisivo iritantnim stupnjem nezaslužene samodopadnosti. Forsirao je kojekakve hermetičke pošalice koje su samo njemu bile smiješne. Iskreno sumnjam da su ih i članovi benda razumijeli, a kamoli publika koja je valjda bila prepristojna da na iste zakoluta očima. Neki članovi i članice benda su djelovali simpatično kao da se zaista raduju što drže svoje instrumente, ali frontman ih je zasjenio svojom usiljenom uživljenošću i neuvjerljivim happy tripom. Sve u svemu, Cheena je sat vremena pucala u prazno, a i to je uspjela promašiti. Tako je i Laki Topalović prije obračuna s bandom Bilija Pitona pucao jedino u vazduh, a na pitanje "a jesi ga pogodio?" nije imao odgovor.

Ne bih više lamentirao nad činjenicom da je odabir glavnog benda bio promašen. Radije bih zaključno naglasio da nakon nekoliko koncerata u Močvari gdje su bendovi svirali na podiju ne smatram više da je to pametna odluka. Bolje da dvorana izgleda poluprazno, nego da se ljudi gužvaju pred bendom trpeći loš zvuk. Sound je na svim predbinskim koncertima do sada bio mutnjikav, a veća blizina publike i izvođača nije polučila neki osobiti stupanj intimnije atmosfere. Diletant sam za akustiku, ali pretpostavljam da se zvuk brže odbija, a time stvara i veću buku što je razglas bliži zidu. Ali čak i da me upućeniji uvjere da nije to razlog i dalje ostaje činjenica da je zvuk u takvim uvjetima zaista bio lošiji nego kada je dolazio s bine. Druga stvar, spremnost publike da podigne intimnost afmosfere je više vezana za njihovo raspoloženje i sposobnost benda da ga digne i u tom smislu ni osrednje velika bina bez ograde i redara nije nikakva prepreka. Stoga, priželjkujem da se bendovi vrate na binu. Između ostalog, i ljudi nižeg rasta će biti zahvalni organizatorima, jer do idućeg koncerta neće narasti ako stoje na kiši.

ognjen bašić // 26/11/2016