Treći ovogodišnji i ovosezonski Čuješ?! uspio je u meni pobuditi žal što zbog privatnih obaveza nisam uspio prisustvovati na prva dva, jer su me u ovoj večeri dva od tri večerašnja benda itekako odvalila. A nisam siguran koliko će žiriju biti lagano odabrati sudionike finala, jer kako mi je i sam organizator rekao, jednako snažna trebala bi biti i posljednja polufinalna epizoda. A da se po jutru dan ne poznaje, pokazao je karlovački točka56. Neki od članova benda, koliko me sjećanje služi, nastupili si i na prošlogodišnjem Čuješ?! pod imenom Wanderlust. Kolegu Horvija "impresionirali" su tad jednako kao i mene ovog utorka. Dečki sviraju svoju verziju rocka u kombinaciji s bluesom, trudeći stvoriti kombinaciju starog i novog zvuka. Najveći problem je baš njihov zvuk koji je previše ravan, u njemu fali bilo kakvog uzbuđenja ili energije kojom bi me privukli. Nije da dečki loše sviraju, po tom pitanju su dobri, ali pjesme nemaju ono nešto što bi natjeralo nogicu da cupka u ritmu. Glavni vokal po kretnjama na pozornici utjecaj crpi od Roberta Planta u kombinaciji s Jimom Morrisonom, što iz moje perspektive nije za neku pohvali, ali bar se kretnjama trudio animirati publiku. Gledano iz školske perspektive: sjedni, dva. Čini mi se da baš svaki Čuješ?! na kojem sam bio dosad, a bio sam na nekoliko, za predjelo je ponudio bend kojeg sam doslovno mogao promatrati kao predgrupu po frendovskoj vezi. A zatim je krenulo. Žestoko i opako. Koprivnički Ogenj za koje sam očekivao da će svirati posljednji, organizator je stavio u sredinu i dobro je pogodio. Za vrijeme njihova nastupa KSET je već bio puniji, a bend se na pozornici trudio izanimirati publiku, kako brzom i živom svirkom, tako i animiranjem i skakanjem glavnog vokala na pozornici. Punk rock zvuk koji imaju najviše je u meni pobudio nostalgiju od prije desetak godina kad sam se drogirao bendovima Flogging Molly i Gogol Bordello. Iako su Ogenj puno bliži američkim Ircima, imaju u sebi i ono nešto domaće za što je možda najviše zaslužna tamburica glavnog vokaliste. Probao sam zamisliti kako bi zvučali bez tamburice, ali shvatih vrlo brzo da takvo razmišljanje nema smisla jer taj instrument, to je ono što bend ponajviše odvlači od standardnog punk rocka. Pjevanje je na međimurskom dijalektu koji nisam baš nešto pretjerano razumio, ali kad bend ima ono nešto, nekako preživim i tekst. Iako je u bendu i violinistica, njen instrument bio je apsolutno nečujan (tko zna, možda sam i ja pomalo gluh) sve do pred kraj koncerta. To je velika šteta jer violina nudi još više bijeg od standardnog zvuka punk rocka. I mogu bez ustezanja napisati da su bend koji bih volio vidjeti u finalu. Možda da sam se kao klinac gušio Floydima, a ne Ramonesima, možda me ne bi toliko dirnuli, ali definitivno imaju svu onu punkersku iskrenost koja me i danas tjera da uživam u pravom i iskrenom punk zvuku, što je za mene rijetkost. Kako znam da ih uskoro očekuje i turneja po Poljskoj, uopće ne sumnjam da će i Poljacima prodati svoj zvuk. Ok, za Ogenj znam već neko vrijeme i očekivanja su se poklopila sa živom izvedbom, ali ono što je uslijedilo, sašilo me možda još jače. Kočnica su klinci, doslovno mulci iz Novog Zagreba koji egzistiraju tek godinu dana. Ali energija kojom gospodare pozornicom i zvuk kojim šamaraju ne može vas ne odvaliti. A krenuli su lagano, psihodeličnim uvodom na gitari, te sam na prvu pomislio da će ovo biti bend koji voli piliti po instrumenti, te nas "uveseljavati" (pre)dugim solo dionicama. Nakon uvodnog usviravanja, bend je krenuo itekako žestoko i tvrdo, a glavni vokal koji više priča neg što pjeva, imao je u sebi slobodu kakvom me je daavno pri jednom nastupu ošinuo Edo Maajka. Animirao je publiku poput velikana, niti jedan njegov pokret nije odavao da je to bend koji iza sebe ima tek četiri koncerta. Ritam sekcija bila je moćna, nadasve bubnjar koji je ostavljao dojam da bubnjeve doslovno jede za doručak. Zvukovno su dečki najbliži onom što radi Rage Against the Machine, a ne nedostaje im niti energije koju R.A.T.M. posjeduju. I sve se nekako okrenulo na njihovu stranu. Njihov zvuk je bio puno veći od prva dva benda, ne znam koliko je tonac za to "kriv" ili dečki jednostavno znaju dobiti zvuk, ali to je i nebitno. Hoće li se i koliko razvijati, ostaje vidjeti, ali ovako na prvu i s obzirom na svoje sviračko stanje, prostora imaju i više nego dovoljno. KSET Primijetio sam da je KSET bio najpuniji za vrijeme njihova nastupa, ponajviše (pretpostavljam!) ekipa s kojom su išli u srednju školu. Kočnica me zbilja pošteno zakočila, nekako drukam da će se i oni naći u finalu, što svojom kvalitetom i više nego zaslužuju.

Dva sjajna benda su mi večer u KSET-u učinili toliko ugodnom da mi je nekako žao što je sve tako brzo završilo. Prvog utorka u travnju čeka nas i posljednja runda polufinala, a mjesec nakon tog i finale. Ne znam koliko će "lagano" žiriju biti izabrati posade za finale, ali ne bih im bio u koži. U svakom slučaju, vidimo se u KSET-u za mjesec dana u posljednjem polufinalu!

jura // 09/03/2017