Od prošle godine Tabor Film Fest se etablirao i kao poprište uzbudljivih koncerata na kojima nastupaju i prominentna regionalna glazbena imena. Tako su ljubitelji ljetnih festivala dobili još jednu točku na partijanerskoj mapi kao razlog za jednotjednu odgodu odlaska na more. Za festival koji se daleko čuje bi se ovoga ljeta trebalo čuti još dalje, čemu između ostalog ima pripomoći i ovaj warm up koncert.

Uvodni dio programa u susjednom Kavezu bio je rezerviran za retrospektivu filmova nagrađenih na prošlogodišnjem TFF-u (na čiji sam upravo linkovani izvještaj vrlo ponosan). Ne mogu svjedočiti kakav prijem publike su polučili dotični uratci, jer sam poput većine posjetioca došao prvenstveno radi glazbenog dijela programa. I općenito se tijekom festivalske propagande hajp diže ponajviše vijestima o bendovima koji pristižu dok se filmovi spominju usputno, maltene kao popratni sadržaj. Hoće li to kod filmofilske populacije uzrokovati lamentacije kako se Tabor pokvario jer je film potisnut u drugi plan muzikom i partijanjem na sličan način kako se prije spočitavalo Motovunu? Odgovor na to ćemo možda znati kada 15. TFF završi, a sada se vraćamo na temu večerašnjeg koncerta.

Šestorka zvana Radio Aktiv otvorila je glazbeni dio programa pred nekakvih 50 ljudi koliko ih se po kišnom danu "drznulo" doći na vrijeme. Njihova radiofonična muzika uspjela je izazvati tek simboličnu aktivnost nekolicine najraspoloženijih publičnih jedinki. Tehničkoj izvedbi benda se nema što prigovoriti, svi aranžmani i melodije zvuče točno onako kako se očekuje od benda takvog stilskog dijapazona i tu nema nikakvih iznenađenja. Međutim, sterilni sound i poluodsutni stage presence čine da njihov ska/reggae/rock zvuči previše gažerski. Kao takav bi se bolje uklopio u ščilanu i kultiviranu atmosferu ljetne terase gdje je potrebno ciljanoj publici naglasiti da se radi o autorskom bendu, jer će u protivnom ista po defaultu pomisliti kako je došla slušati covere. Sve u svemu, čini se da Radio Aktivi neće dogurati dalje od toga da budu držači suncobrana i lepezari svojem najsličnijem domaćem stilskom parnjaku Antenatu. U očima pravih ska zanasenjaka kojima uši tuguju zbog kroničnog manjka domaće ska ponude Radio Aktiv može u najboljem slučaju predstavljati tek usputnu i osrednje simpatičnu kompenzaciju, ali teško da će im bend ikada predstavljati glavni razlog posjete nekog eventa.

Kada se Drvored naredao binom broj ljudi u dvorani je porastao na nekih stotinjak. Moram priznati da sam bez obzira na otegotne okolnosti poput izostanka vikend termina, kišnog dana i pretjerivanja s cijenom karte (35/50kn) očekivao najmanje duplo više naroda s obzirom da su na prvoaprilskom koncertu u Tvornici 2016. privukli čestristotinjak ljudi k'o iz šale. Kretanja publike u 21. stoljeću su općenito vrlo nepredvidiva, pa ne trebamo žuriti sa zaključkom da popularnost benda opada. Ali ruku na srce, TFF još uvijek nije toliko veliki festival da bi se na njegovo ime moglo privući ljudi kao recimo na razne Ferragosto warm up koncerte. No, Drvored je i ovom relativno malobrojnom narodu uspio nacrtati osmijehe na lica. Lijepo je vidjeti ljude koji inače sjede po terasama &TD-a i pod blagim stresom kuju planove za budućnost i od kojih jedva dobiješ suzdržano "bok" kako se uz plesne taktove Drvoreda pretvaraju u srdačne ljude kojima se u očima rastapaju teške boje. Nisu nužno svi bili za neku akciju na podiju, ali svakome je bilo drago da se ista odvijala u režiji od desetak ljudi, mahom uobičajenih event posvuduša, dok se na rubovima dance pita dvadesetak ljudi samozadovoljno gibalo na mjestu. Tonac nije imao problema da se uhvati u koštac s jasnim ozvučivanjem velikog broja instrumenata, a bend je pokazao i više nego solidnu dozu pozitivnog raspoloženja.

Inače, u Drvoredu postoje dvije autorske struje. Jedna je Lyonska kroz koju Fred (harmonika, vokal) daje bendu osobnost i šarm francuske šansone, a druga Paška gdje Miran (gitara, vokal) u zvuk benda unosi elemente otočkog rocka i ska muzike, dok utjecaji balkanskog etna na obojicu čine konstantnu sponu koja različite stilove povezuje u kompaktnu zvučnu cjelinu. Frontmanski dvojac se ne nadmeće oko toga tko će voditi razgovor s publikom, pozivati na singalong i slično, iako mi se čini da je ovoga puta Miran bio nešto angažiraniji od Freda u vođenju showa. Nisu nas pozvali na kolektivni čučanj koji na "je'n, dva, tri, sad!" prelazi u skok, ali zato je publika zvala bend na najmanje tri bisa. To je bio jedan od jasnijih znakova da ni skromniji odaziv ljudi nije prepreka za dobru atmosferu. Za bendove poput Drvoreda čija muzika puno više direktno udara u ruke i noge nego što se bavi podraživanjem misaonih sinapsi čak i više preferiram bine srednje veličine i manje gužve od nakrcavanja u polumraku Tvornice iza ograda pod aktivnom prismotrom organa "sigurnosti" (koji su zapravo prije organi partibrejkinga), jer je tada razmjena energije između publike i izvođača neposrednija i senzibilnija, pa se pozitivne emocije brže i efektnije prenose s čovjeka na čovjeka. Malo takve vrste obazrivosti i suosjećanja (da ne kažem ljubavi) je sasvim dovoljno da sigurnost bude organski po defaultu zagarantirana bez uvođenja zaštitara. Pogotovo stoga što Drvored niti ne svira muziku pogodnu za onu vrstu divlje zanesenosti koja bi mogla dovesti do nenamjernih oštećenja muzičke opreme ili sudaranja s izvođačima.

Na kraju priče možemo reći da je priredba polučila dovoljnu količinu razdragane zabave da razvedri kišnu noć četvrtkom, iako si ne možemo toliko laskati da tvrdimo kako se radilo o koncertu kakav se ne pamti. Ali ipak se radilo tek o zagrijavanju za Tabor Film Festival, pa ne možemo na kondicijskom treningu svu snagu ispucati prije prave party tekme koja će se u srpnju četiri dana i noći igrati na Desinićkom dvoru. Sasvim sam siguran da će dotični festival i ove godine biti događaj za dugo pamćenje, jer se dogodovštine s prošlog još uvijek prepričavaju.

ognjen bašić // 29/04/2017