Zagrebački nastup broj 3. Za razliku od prethodna dva koja su napunila Veliki pogon Tvornice, ovaj se održao u Pogonu Jedinstvo. Je li bio rasprodan, sumnjam, jer sam vidio nekoliko stolica na kraju koje nisu bile zauzete, no oni koji su bili, nisu fulali što su došli.

Bilo je to u jesen 2012-te kada su održali prvi zagrebački nastup, a ja koji ama baš nikakve veze sa sevdahom nemam, otišao sam na taj koncert samo na osnovi toga što sam znao tko u sastavu svira, i zato jer su prijatelji, u čiji glazbeni ukus ne sumnjam, rekli da je ovo must go. I tako je i bilo. Gotovo perfekcija. Svirali su još jednom 2015-te, no tad sam bio zauzet poslom i nisam uspio doći. Isto se pričalo da je bilo veoma dobro, a galerija to i potvrđuje.

Međutim, na novom albumu ''Dvojka'' koji je ovdje promoviran uz već poznatu trojicu, Damira Imamovića, Nenada Kovačića i Ivana MIhajlovića, predstavila nam se i dama na violini. Ivana Đurić koja je s njima snimila drugi album. I zbilja, iz čega ćeš izvući bolji srcedrapajući zvuk koji bi pasao, nego iz violine? Imamović je krenuo solo da bi mu se nakon uvodne pjesme pridružio ostatak sastava i full experience je mogao početi.
Osobno, rijetko ako i ikad da će se na mojoj plejlisti naći poneka sevdalinka. Jednostavno to nije moj đir. Ali ono što itekako jest moj đir je muziciranje s dušom pri kojem jedan ili više glazbenika umije stvoriti ugođaj na koji slušalac ne može ostati ravnodušan. To uključuje sve one simptome… od ježenja dlačica po tijelu, pritiska u prsnom košu, knedle u grlu, osječaja ljubavi, patnje, sreće i svega ostalog. Ima puno onih glazbenika koji to ne mogu, ali ima i onih koji to mogu jako dobro, a ovih četvero ljudi svakako spadaju među njih. Bilo bi sasvim neopravdano izdvajati nekog ponaosob no ono što i jest najbolje je međusobno poznavanje bilo privatno bilo sviračko. Imamovićeva vokalna izvedba je nešto sa čime se publika rijetko susreće. Mislim da se to odnosi i na dobar dio nas koji često pohađamo koncerte. Njegovo pjevanje je pravi primjer slobode glasa. Iskreno i čisto. A istovremeno, rastura solaže, ovaj puta na nekoj kombinaciji žičanog instrumenta koji zvukom gotovo neodoljivo podsjeća na gitaru, no izgledom sasim nešto drugo. Neki tambur, no moguće da je u pitanju neka custom kombinacija saza s obzirom da se radi o sevdahu i Bosancu. Bend koji ga prati ne zaostaje u virtuoznosti, već naprotiv. Nenad na perkusijama kojeg ne treba posebno spominjati. Mislim da je dobio i najglasniji pozdrav prilikom predstavljanja na početku koncerta. Onda Ivan na basu. Beogradski glazbenik aktivan u nekoliko sastava koji je u stanju odsvirati sve lude ritmove koje je Nenad sposoban proizvesti, a osim toga ima dovoljne čari u prstima da mu bass zavibrira ritmom i tonom kojem se možeš samo diviti. I na kraju Ivana. Nova persona koja je violinom obavila već i onako prekrasnu zvučnu sliku, makar ponekad samo prebirući žice.

I sad već 15 minuta gledam i ne znam što bih dalje napisao. Ne smatram se kompetentnim dovoljno da spominjem i seciram tekstove pjesmu po pjesmu, pogotovo mimo onih koje se nalaze na njihova dva albuma, pa neću ni počinjati. Zato mislim da je najbolje samo da spomenem da se predzadnja rečenica izvještaja, kojeg sam pisao nakon njihovog prvog zagrebačkog koncerta 2012-te, u potpunosti obistinila, a ponovit ću zadnju. Ovo je bilo perfektno.

mario m. // 08/05/2017

> vidi sve fotke // see all photos