Mastodon je jedan od onih bendova za koje je teško reći da li su se takoreć' prodali ili je to samo prirodna progresija i sazrijevanje umjetničkog izričaja. Čitajući oprečne tekstove stječe se dojam kako neki hvale nedefinirano mješanje žanrova dok ih drugi optužuju za smekšavanje izraza i izdaju nekakvih imaginarnih načela, iako mora se reći da su prošli dalek put od sludge početaka gdje su zvučali kao Eyehategod kada bi se malo više potrudili i smogli volje, snage i trezvenosti za izaći malo iz okvira pa sve preko trasha i heavy metala do sadašnjega hard rocka za široke mase. Ovim potezom su što se tiče komercijalnog učinka više dobili nego izgubili jer sludge s početka karijere stvarno nije za svakoga dok sadašnji hard rock mogu poslušati i napitomiji među nama. Time su možda nešto izgubili na prepoznatljivosti, ali u tom trenutku su bili već dovoljno veliki da im to nije naročito naštetilo stoga nije niti čudno što zadnjih par turneja redovito pune ovakve prostore poput Tvornice Kulture. Kao posebni gosti nastupili su norveški Kvelertak, još jedni pobornici mješanja nespojivog. Pri opisu njihove glazbe obično se prvo spomene black metal, ali oni koji su očekivali reprizu Mayhema ostali su razočarani jer glazba je imala više veza za recimo Boston, Journey, Kansa ili nekim drugim sličnim middle-of-the-road bezopasnim puniteljima stadiona. Kvelertak vjerojatno neće nikada puniti stadione prvenstveno zbog satirolike pojave pjevača Erlenda Hjelvika golog do pasa kojem se većinu nsatupa ne vidi lice od duge guste kose čija je nerazumljiva grlena rašpa još jedan komadić mozaika koji čini zvučna slika Kvelertaka koja je jedna od zabavnijih kojoj sam imao prilike prisustvovati. Znači, sladunjave melodije, prijeteće vrištanje samo nijasnu udaljeno od onog Briana Johnsona, psihodelični breakovi, solaže, ramonoidni punkerski dijelovi... Idealan bend za skakanje i mozak na pašu sa dovoljno raznolikosti da ne dosadi brzo. Mastodon su pristigli na valu trolista uspješnih albuma na kojima su napustili progresivne ideje i vratili se normalnom formatu pjesme od 3 do 5 minuta. Nakon uvodne Sultan's curse, zaredali su tri starija favorita Divinations, The Wolf is Loose i Crystal Skull koji su prošli nezapaženo jer se zvuk još uvijek borio sam sa sobom, naime gitare i vokali su se jedva čuli, sve je spasilo manijakalno bubnjanje Branna Dailora. Tek na Ancient Kingdom se konsolidirao zvuk. Nakon kratkog instrumentalnog interludija Bladecatcher, uslijedio je niz pjesama za zborno pjevanje. Počelo se sa Black Tongue, nastavilo sa Colony of Birchmen, Ember City i prastarom Megalodon. Obzirom koliko pjesama su odsvirali sa Blood Mountain-a, zaključilo bi se kako promoviraju taj album, a ne ovogodišnji Emperor of Sand. Do kraja su još najviše reakcija izazvale Oblivion, Chimes at Midnight, Mother Puncher, Circle of Cysquatch, March of the Fire Ants i na bisu Blood and Thunder. Svirka je profesionalna do bola, pjesme su uglavnom u notu odgovarale onome na studijskim albumima, jedino što su mi vokali bili malo indiferentni što je općenito problem kod Mastodona i na albumima tako da to i nije neka novost. Obzirom da je Mastodon poznat po ogromnoj količini različitih rifova unutar jedne jedine pjesme, ovo je hvale vrijedan podvig. Tvornica je bila krcata već pred nastup Kvelertaka i odlično je popratila nastupe oba benda uz zavidnu količinu zbornog pjevanja što je u nemalom broju slučajeva dalo pjesmi onu nedostajuću komponentu koja je potrebna da bi se pjesma pretvorila iz izvora za headbanganje u poziv za unisono dizanje šaka u zrak. Rijetko kad su se publika i bend tako nadopunjavali. Uglavnom, imali smo prilike vidjeti dva odlična benda na vrhuncu snage i popularnosti, oni koji su htjeli zabavu su dobili Kvelertak, oni koji su htjeli mehaničku preciznost i visoki koncept dobili su Mastodon, svi su na dobitku.

tomislav // 17/06/2017

> vidi sve fotke // see all photos