home > koncert > Nick Cave & The Bad Seeds @ Arena Stožice, Ljubljana, 30/10/2017

kontakt | search |

Nick Cave & The Bad Seeds @ Arena Stožice, Ljubljana, 30/10/2017

"Starim, jer ne žalim što sam prošle godine propustio vidjeti uživo Atoms for Peace, nego žalim što nisam vidio Nicka Cavea & The Bad Seeds."

Citiram samog sebe iz mini recenzije koju sam početkom 2014. napisao o "Push the sky away", tadašnjem albumu kojim su se Nick Cave & The Bad Seeds nakon dva desetljeća izbivanja vratili u moju slušalačku domenu. Stvarno bizaran splet okolnosti nakon kojeg sam tada, par sati prije koncerta u Tivoliju, završio slomljene noge, spriječio je da čitate moje pisarije o tom koncertu (učinio je odličnm tekstom Sale i još mi više nabacio soli na ranu). A bio sam stvarno nabrijan, jer mi je nakon duuugih skoro dvadeset godina jedan Caveov album bio u vrhu najboljih albuma godine. Album je to skoro komoran, sa smanjenim udjelom gitara, koji je označio neku novu fazu u karijeri ovih veterana, a koji me ponovno otvorio njihovom glazbenom opusu.

Fast forward i tri godine poslije, zavrtivši prvi puta posljednji Caveov album "Skeleton tree" izjavio sam "Ovo se ne može slušati". Takav materijal teško je prohodan sam po sebi, a u kombinaciji s Cavevovom obiteljskom tragedijom i smrti sina, postao je još neprohodniji. Zvučna slika ogoljena je do cviljenja žica violine iznad mraka orgulja. Sve je puno škripe elektroničkih lupova i pozadinske buke. Kroz aritmične pasaža, gdje se insturmenti i vokal razilaze pa spajaju, Cave skoro uopće ne pjeva, već pripovijeda svoju bol. Sljedeći put usudio sam ga se dohvatiti tek nakon što sam pogledao film "One more time with a feeling". Istodobno devastirajući i utješan, sjajno snimljen film s albumom čini jednu cjelinu koja dobiva smisao tek nakon gledanja kako se obitelj predavanjem sebe aktivnostima, koje su u svojoj srži pod stalnim povećalom javnosti, na svoj način nosi sa smrću djeteta. Film i album postaju praktično (terapijsko) rješenje za konkretan problem. Album mi je tada konačno sjeo u uho. Ako netko zna išta o terapijskom učinku muzike, onda smo to mi pacijenti s Terapije.
[  ]

  © Saša Huzjak

Kad je najavljeno da Cave kreće na turneju i objavljen je datum u Ljubljani, mislim da sam već u prvih sat vremena prodaje bio u posjedu karte. Moja četiri godine stara želja da vidim Cave i Seedse, pobijedila je bojazan o karakteru budućih nastupa. Zašto ovo nije u sjedećoj manjoj dvorani? Kako će nešto što zvuči tako intimno slomljeno zvučati pred više desetaka tisuća ljudi, a koji su odjednom počeli puniti (i rasprodavati) najveće dvorane u kojima su Cave i društvo do sada nastupali? Rasprodan koncert, koji je u dva navrata seljen u sve veću dvoranu, pojačao je bojazni i ponukao je našu malu ekspediciju na rani dolazak i ulazak u dvoranu tik po otvaranju vratiju. Smješteni u prvim redovima iščekivali smo početak. Kad pogledam unazad, bio je to i najbolji način gledanja/slušanja. Bliskost koju je Cave tu večer iskazivao, emocije koje su se iščitavale s njegovog lica, najbolje su se osjetili i vidjeli tu dolje, direktno pred njime, unatoč tome što je ozračje tijekom koncerta pokazalo da je jednaka energija i bliskost raširena po cijeloj dvorani. Moram priznati da (ovakve) koncerte i nemam hrabrosti doživjeti drugačije, iz udaljene pozadinske pozicije partera ili mira tribine. Prve redove sam već davno usvojio.

Gospoda u tamnim odijelima hrabro su počela koncert s tri nove pjesme i od početka su odredili ukupni karakter cijeloj večeri. Iako je smireniji karakter bio očit u set listi, Cave i bend nisu dopustili da se koncert pretvori u dva i pol sata oplakivanja i naricanja. Dapače, slično kao Ryan Adams, kad na zadnjem albumu kroz vedriji ton pjeva o teškim osjećajima, Cave je odlučio svojim pjesmama dati novi život, malo drugačije ruho. Kako novim, tako i starim. Ono što je počelo ispovjedno nalik priči iz barskog stolca, ubrzo se pretvorilo u pozitivno sveprožimajuće iskustvo kojeg je publika bila jednaki suučesnik kao i sam inicijator, Cave.
[  ]

  © Saša Huzjak

Od početnog milovanja u tami s "Anthrocene", Cave je ubrzo svoj govorni način pjevanja smekšao i pjevao u pravom smislu, a same stvari zazvučale su melodijski kompaktnije, ritmiziranije i u duhu starog baladnog materijala s "The good son" albuma. Nešto s čime se publika ipak može odmah sroditi i lagodnije se prepustiti. Da, ovo jest nešto posebno i drugačije, ovo jest bolno, ali ipak nije neizdrživa anksiozost koja grčevito hvata za grlo, dušu. A Nick se jednako lako prepustio publici i od samog početka ostvario taktilan odnos. Nadnoseći se nad nju, dodirujući ruke i lica, dopuštajući da bude dodirivan, nošen, "obraćajući" se pogledom, stihovima i komunicirajući direktno s pojedincima. Dajući svoju bol, energiju i ljubav, napajajući se uzvratnom ljubavi. Slaveći povratak na već poznato mjesto, dijeleći novonastale okolnosti i nove pjesme. Još jednom. S osjećajem. Bio je nezgoda u nastajanju, stalno skačući preko prolaza koji je dijelio stejdž i usku pistu pred publikom, . I precizna izvježbanost u njezinom izbjegavanju. Bio je posvuda, neprestano se po pisti krećući od jednog kraja pozornice do drugog, zalazeći u publiku i prema tribinama. A ruke publike koje su se dizale i pružale, te spuštale u valovima prema njemu davale su mesijanski ton cijelom performansu.

Sve pjesme sa Skeleton tree zbilja su sjajno zvučale uživo. Posebno mi je zasjala istrzana "I need you", u kojoj Cavevov slomljeni vokal zvuči toliko ritmički pomaknuto od melodije orgulja, da mi izaziva spontane trzaje u mozgu. Caveova bol opipljiva je i tjelesno osjećaš da "Nothing really matters, when your love is gone". Na "Girl in amber" gledali smo suze u Nickovim očima, dok je naizgled odsutno ponavljao stihove "The phone, the phone, the phone it rings, it rings, no more". Katarzičan nastup i za nas u publici. Svatko se hvatao za neke svoje boli, čežnje, sjećanja.
[  ]

  © Saša Huzjak

"Higgs Boson Blues" uletila mi je poput kovitlaca odmah na početku koncerta (četvrta po redu) i pogodila me u najranjivija mjesta. "Push the sky" pjesme sam čekao četiri godine, pa ipak me iznenadila jačina kojom sam ih osjetio. Zastrašujući blues o apsurdnosti današnjeg svijeta, postao je blues Caveove boli. "Can you feel my heartbeat" beskonačno je ponavljao Nick, stavljajući dlanove publike na svoje srce doslovno ležeći ljudima na rukama. "Boom, boom, boom", raspadalo se u njemu i u našim u ušima, dok smo te eksplozije ponavljali za njime. I dok je Cave svoje srce dijelio po dvorani, pogled mi je odlutao na crveni polumrak pozornice u kojem su se skrivali The Bad Seeds, a samo je uska traka svjetla pogodila Warrena Ellisa dok je iz gitare izvlačio anđeoski solo. Fascinantan trenutak koji mi je istjerao suze na oči. Po ovo sam došao. Ovo su stvari koje ne doživiš slušajući kod kuće. Ovdje dijeliš, krpaš. Sakupljaš se ili rasipaš. Slaviš i tuguješ. Skakućeš, plešeš, pjevaš iz sveg grla ili samo za sebe.
[  ]

  © Saša Huzjak

Iako su "Skeleton tree" album odsvirali gotovo u cjelosti (falila je jedna stvar) i činio je ranjenu okosnicu nastupa, kontrapunkt je udaren s još većim brojem starih hitova, standardnih mjesta za sve Caveove fanove, ali i one koji su to samo površno. Prastare, divlje i neobuzdane "From her to eternity" i "Tupelo", ubačene su tu da nas trgnu, vrate u prošlost i divlju razuzdanost ranih Caveovih radova. Meni osobno najdraža "The mercy seat", prvi puta mi je zazvučala morriconeovski kao (australska) western glazbena tema s ispovjednim govor ubojice dok čeka izvršenje smrtne kazne. Slike australske pustinje nadošle su s okusom pijeska i sjetile me Ivana Milata i zabavne činjenice kako je najgori serijski ubojica Australije porijeklom Hrvat. Nemam pojma od kud mi to tada, ali svakako govori o sugestivnosti Caveove pojave, glazbe i stihova, ali i razbijanju tmurnog ozračja, koje je tada bilo u tijeku na pozornici.
[ Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana ]

Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana   © edi

The Bad Seeds su sjajan i usviran bend koji u svakom trenutku pruža čvrst glazbeni oslonac svom frontmenu. Cavea sam slušao još od srednjoškolskih dana, u najvećoj mjeri početkom devedesetih. Jednostavno smo se u nekom trenutku razišli, a i potpuno me zaobišla ljepota "The boatman's call", kojim je postao definitivno omiljen i kod publike i kod kritike. Tak da je jedini puta kada sam ga gledao uživo bilo je 2005. U Lisinskom je dvije večeri za redom izvodio nastupe iz "Solo performance tour", a pratnju mu je tada činio trio krnjih Seedsa (Sclavunos, Casey i Ellis). Ovo spominjem zato da nagalsim da originalni i potpuni The Bad Seeds nisam nikada gledao uživo, iako su bili dosta česti gosti i Zagreba, a još više Ljubljane. Možda ovo sada jesu Bad Seeds Warrena Ellisa, kao ih vole nazivati, ali je to i dalje jedna impresivna, kul i savršeno usvirana šestorka koja bez problema šara iz suzdržane elegancije u neobuzdani kaos, kakav su stvorili primjerice na kraju Jubillee street još jednog mojeg favorita. Bend je cijeli nastup zadržao jedan odmjereni stav, bez posebnih isticanja ikojeg člana. Neprimjetna čvrsta kičma, koja se nikada ne savija. Čak je i Warren Elis, poznat po svom neobuzadnom performansu i uživljenosti (a kojem sam svjedočio kod njegovih nastupa u Dirty three i Grinderman), bio prilično suzdržan. Iako je poput đavoljeg odvjetnika predvodio prelaze iz elegija u kaos, kružeći i svirajući više instrumenata, nikada se nije razuzdao do kraja. Baš svi su pustili Cavea da kanalizira ljubav, divlju energiju i gole emocije prema publici, a mi smo opet dobili jedan "solo performance tour". Osoban i svirački bez greške.
[ Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana ]

Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana   © edi

"The ship song" bila je i prvi povod za zborno pjevanje i do kraja otvorila koncert i iskustvo najširem dijelu publike. Miris gandže koji se raširio oko mene u njenom uvodnom dijelu, dok je Elis svojom violinom prizvao zvuk The Waterboysa, nije mogao bolje sjesti. Prikladan tamjan za ovo iskustvo. Zborno pjevanje bilo je još jače na sljedećoj "Into my arms". Dok je Cave sjedao za klavir prije nego će ju odsvirati, netko se iz publike proderao "I love you". Nickov iskreni odgovor, "I love you too. I really do. You have no idea.", nije ostavio sumnje. U svom srcu sam to osjetio i potpuno mu vjerovao. Kao da je upravo izgovorio i potvrdio ono što se iščitavalo iz cijelog nastupa - svoju bol kanalizirao je u davanju sebe izvedbi pred nama, dajući nam svoju ljubav, kako bi se kroz kolektivnu katarzu i izmjenu ljubavi barem privremeno zaliječio. Vrlo, vrlo osoban i intiman moment u jednoj neintimnoj situaciji.
[ Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana ]

Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana   © edi

Regularni dio koncerta zatvorili su kako su i počeli, stvarima sa Skeleton tree. Veličanstvena "Distant skies", Caveov duet s Else Torp, danskom sopranisticom koja se virtualno ukazala na platnu iznad benda, podsjetila me na "Ship song" u svojoj novoj prilagodbi. A zadivljujuća naslovna stvar "Skeleton tree" odsvirana je u "božićnom ruhu" i u savršenoj "big music" maniri s postupnim smirujućim završetkom. Slušajući je prije nisam odmah uočio taj svečarski moment u melodiji (a i konzumeristički sa stihom "and nothing is for free"), dok mi je ovdje zeleno osvjetljenje prožeto bijelim odsjajima (pahulja/disko kugle), odmah povuklo tu poveznicu.

Kaotični bis pojačan je dodatnom dimenzijom direktnog uključenja publike u izvedbu. Tijekom "The Weeping song" Cave skače sa stejdža i, probijajući se kraj nas, odlazi duboko u parter. Situacija je takva da stvari učas mogu izmaknuti kontroli, ali ipak ne izmiču. U nekom trenutku se izdiže, nastavlja pjevati i potiče nas na ritmično i brzo pljeskanje u zamjenu za naricanje. Za jednako kaotične izvedbe "Stagger Lee", čini obratno i povlači publiku k sebi na stejdž, plešući i režući direktno u facu sretnim obožavateljima. I na kraju sve smiruje do zimske, duhovne atmosfere uz "Push the sky away", te svi odgurujemo nebo, uz još pokoju suzu. Divan čovjek Nick Cave okružen ljudima posjedalim po pozornici sada je stvarno Mesija od krv i mesa, a mi svi uživamo u večeri provedenoj u njegovoj crkvi.
[ Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana ]

Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana   © edi

Nick Cave je preživio. Iako ima se šuškalo da mu je, s obziorm na okolnosti, ovo zadnja turneja, ono što smo vidjeli nije odavalo ništa takvog. Vidjeli smo emotivno ranjenog izvođača na vrhuncu, kojeg ta rana nije pokolebala i koji će se nesumnjivo ponovno vratiti. A vratit ćemo mu se na ponovni susret i mi.
[ Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana ]

Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana   © edi

Nakon svega viđenog i odslušanog, nije mi jasno kako Cave i ekipa nisu punili Arene već i prije. Iako mi je ovo tek drugi susret s njima uživo, i još sam pod subjektivnim dojmom, uvjeren sam da ovakvi majstori jednostavno ne mogu imati loš koncert. Bend koji u četrdeset godina karijere ne stagnira nego se stalno razvija i raste, jednostavno je previše iskusan i prekaljen da bi mogao nešto odraditi loše. Svaki puta daruju svoju publiku. Možda na drugačiji, ali jednako intenzivan način.
[ Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana ]

Nick Cave and the Bad Seeds @ Arena Stožice -Ljubljana   © edi

U Ljubljanu sam došao nadoknaditi propuštenu priliku da se zahvalim za jedan divan album. Iz Ljubljane sam otišao nakon večeri provedene u crkvi Nicka Cavea, tijekom koje mi se Cave zahvaljivao što sam došao. Da se vratim na samocitiranje s početka teksta, sretan sam jer sam uživo vidio Nicka Cavea & The Bad Seeds.

bir // 01/11/2017

> vidi sve fotke // see all photos

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Brkovi, Nervozni Poštar, Jura Klavijatura @ Dom Sportova 20/10/2018

Brkovi, Nervozni Poštar, Jura Klavijatura @ Dom Sportova 20/10/2018

| 22/10/2018 | jan vržina |

>> opširnije


cover: Repetitor, Spiridon @ KSET, 19.10.2018.

Repetitor, Spiridon @ KSET, 19.10.2018.

| 20/10/2018 | tomislav |

>> opširnije


cover: SUN KIL MOON @ Kino Šiška, Ljubljana, 17/10/2018

SUN KIL MOON @ Kino Šiška, Ljubljana, 17/10/2018

| 19/10/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Repetitor, Harvo Jay @ Attack, Zagreb, 18/10/2018

Repetitor, Harvo Jay @ Attack, Zagreb, 18/10/2018

| 19/10/2018 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: DEAFHEAVEN + INTER ARMA @ Močvara, Zagreb, 13/10/2018

DEAFHEAVEN + INTER ARMA @ Močvara, Zagreb, 13/10/2018

| 15/10/2018 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*